Glazbena diva Tereza Kesovija svoj je bogati život i uspješnu glazbenu karijeru opisala na više od 500 stranica autobiografije “To sam ja”.
U izdanju Večernjeg lista, Kesovijina autobiografija imat će promociju u utorak na Gornjem gradu. Uporna, tvrdoglava, ali nadasve strastvena i talentirana Tereza u knjizi otkriva svoju obiteljsku tragediju, opisuje ljubav prema neprežaljenom bratu, ocu, pomajci... Piše o svojoj karijeri, ljubavima, svom sinu, svom teškom životu u djetinjstvu. Tereza nije nimalo lagan sugovornik. Govori o onome o čemu ona želi govoriti. Samu sebe ne smatra teškom osobom. Kaže da se zna ispričati ako je pogriješila.
:: Napisali ste autobiografiju “To sam ja”, dugo ste je pisali. Kako je sve krenulo?
Počela sam je pisati davno prije rata. U kući sam imala klavir i na njemu fotografije meni dragih ljudi: moja majka Konavoka u nošnji kakvu su nosile još neudate djevojke, pomajka Jele koja u svom naručju drži mene, jednogodišnju djevojčicu i za ruku vodi mog četverogodišnjeg brata, moj otac, moj brat, Alan i njegova obitelj. Prolazeći uz klavir jednog jutra, moj se pogled zaustavio na lijepom licu mlade djevojke u konavoskoj nošnji te sam osjetila veliku želju da doznam više o ženi koja me rodila. Bila je pred udaju, puna vjere u život, budućnost... Došle su mi suze na oči, sama sebi sam rekla: Ta žena te rodila, prije mene rodila je mog obožavanog brata... Nesretnica sa mnom nije doživjela tu radost kao s mojim bratom znajući da je teško bolesna. Umrla je dva dana nakon što me rodila. Imala sam osjećaj grižnje savjesti, kao da sam ja kriva zato što je ona umrla. Proganjala me ta priča. Iz najranijeg djetinjstva sjećam se da me moj pape vodio na seosko groblje u Lovorno na gornjoj strani konavoskog polja. Tamo su bile četiri ploče zajedničke grobnice, pravilna oblika, vrlo stare. Nad jednom od tih ploča moj otac je kleknuo i suze su mu kapale na kamen. Gledala sam u čudu svog snažnog oca, nikada ga nisam vidjela takvog. I sama sam počela plakati ne znajući zbog čega, nisam znala ni zašto on plače. Tada mi je rekao da tu leži moja majka, njegova velika ljubav. A tko je onda ona žena doma? Za nju sam kasnije doznala da je moja pomajka.
Nijedan oprost nije mi težak
:: Koliko ste imali godina kad ste doznali da vam je majka umrla, a da je žena za koju ste mislili da vam je mama zapravo vaša pomajka?
Šest godina. Kada je moja teta, sestra moje rođene majke, rekla zašto ja tu ženu zovem mamom kada ona nije moja prava mama, moja prava mama je umrla. Bio je to za mene strašan šok i teško je reći tko je bio tužniji. Zagrlili smo sudbinu koja nas je povezala s tako dobrom ženom koju smo zauvijek zvali majkom. Zaslužila je, hvala joj za sve.
:: Prihvatila vas je kao svoju rođenu djecu, vas i brata?
Da, kao djecu koju nije mogla imati u svom prvom, nesretnom braku. Imala je dva spontana pobačaja, mi smo joj bili sve, ali i ona je nama značila sve. Moj otac je bio sretan što je našao ženu koja je prihvatila njegovu djecu, ali bez svoje Jane nije mogao živjeti. Poželio je jednoga dana prikratiti svoje teške muke. Bez obzira na to koliko je volio mene i svog sina, uputio se na Boninovo, gdje je i danas u stijeni uklesan križ za sve one koji su se s tog mjesta bacali u provaliju. Naša baka, njegova majka, osjetila je bol svog sina i otišla je za njim i vratila ga životu i nama.
S pomajkom Jelom i bratom Perom na Brsaljama 1939. godine
:: Vrlo ste energična i temperamentna, ali i tvrdoglava osoba...
Da, ta moja tvrdoglavost često me znala doći glave. Međutim, takva sam zbog svog temperamenta. U svojim uvjerenjima beskrajno sam tvrdoglava, nailazim na razne prepreke, ali nisam isključiva, prihvaćam, naravno, i tuđe logično mišljenje.
:: Koliko ste teški ljudima koji žive s vama, rade s vama, zbog tog vašeg karaktera?
Koliko sam teška? Mislim da nisam teška, vrlo sam razumna u smislu jedne dobre odlike, koje sam jako svjesna, a to je da mi nijedan oprost nije težak. Ako mislim da sam negdje pogriješila, najljepše mi je reći oprosti. To je radost pomirenja i nastavljanja druženja, uz pažnju da se ne izgovori opet riječ koja bi bila razlogom nekog nesklada.
:: Iznimno ste strastveni, to se vidi i po načinu na koji interpretirate svoje pjesme.
Ja proživljavam svaki tekst pjesme koju pjevam.
:: Kada smo kod strasti, svog brata ste obožavali, kako pišete, oca ste jako voljeli...
Voljela sam cijelu obitelj. I pomajku, koja je bila naša mama, a to je pokazala i kada je izgubila svaku volju za životom kada je poginuo moj brat. Jednostavno si je zacrtala novi put. Put bez sunca jer njeno sunce je bio on, moj brat. I što će joj život ako u njemu nema sunca. Koračala je mračnom stazom dok nije propala u bezdan i to je bio njen spas.
Sin Alan vjenčao se s Ljiljanom u Konavoskim dvorima u prosincu 1989.
Politika me ne zanima
:: Kako ste vi preživjeli bratovu smrt?
O tome bolje da ne govorim jer to je bol koja će me pratiti cijeli život. Ako sam poželjela da na promociji Perica Martinović čita priču “Smrt moje majke”, nikako nisam poželjela da netko drugi čita još jednu tragičnu priču o pogibiji mog brata.
:: Koliko ste imali godina kada vam je brat poginuo?
On je imao 39, a ja 36 godina. Ali nećemo samo o tragedijama. Bilo je puno smiješnih i lijepih događaja u mom životu. Puno druženja s osobama svjetskog ranga.
:: Tko vam je od tih poznatih ličnosti posebno ostao u sjećanju? Čula sam da vas živcira kada vas pitaju o Titu.
Bilo je toliko ličnosti da je teško reći tko je bio najdojmljiviji. Ako snimite samo četiri pjesme, onda vam je jednostavno reći koja vam je najdraža jer je izbor sužen. Ali kada upoznate na stotine ljudi, a svaki od njih zaslužuje posebnu pažnju, onda je teško izdvojiti. Mogla bih na desetke ljudi istaknuti. A Tito je jedna od osoba u tom nizu.
:: Ipak je on desetljećima bio jedini predsjednik, neprijeporni autoritet. U knjizi opisujete da ste bili vrlo izravni prema njemu.
Bio je veliki značaj nastupati za svakog predsjednika, to je bila ne samo moja obveza nego i obveza mnogih mojih kolega, i ne samo obaveza nego i priznanje ako vas netko takav želi u svom programu.
:: Kako biste opisali Tita budući da ste se imali prilike s njim osobno družiti?
Simpatičan gospodin, u njegovu političku karijeru nije mi padalo na pamet ulaziti jer me politika ne zanima. Dovodio je vrlo poznate ljude u svoje rezidencije, svjetske glumce, pjevače, glazbenike. O njemu neka povijest govori.
:: Spomenuli ste i predsjednika Tuđmana, kakva iskustva imate s njim?
Imam puno kraće iskustvo jer je bilo ratno vrijeme, užasno stresno. Jedino što sam mu znala reći jest to da bi se trebao češće smijati. Imao je mrko lice, valjda je to bio imidž političara. Htio je biti takav. Kada bi se nasmijao, bio je vrlo drag i pristupačan.
Novac je prokleta moć
:: Koju je vašu pjesmu Tito volio?
Jako je volio sve moje pjesme. Netko mi je rekao da je imao sve moje ploče. “Nono” mu je bila omiljena pjesma jer je i sam bio nono. Volio je on i mnoge druge pjevače, poput Gertrude Munitić, Cigoja, Vukova, Nele Eržišnik, koja mu je bila sjajna komičarka. On je znao uživati u životu.
:: Dvadeset godina živjeli ste u Parizu, ondje ste ostvarili veliku karijeru.
Fotografija ispred Eiffelova tornja (1967.) inspirirana slavnom Larinom pjesmom
Sve to opisujem u knjizi. Moje četiri Olympije... Ali želim reći da sam se nakon svega, u ratu, usudila zvati Elizejsku palaču jer sam smatrala da predsjednik Mitterrand mora znati što se događa u Hrvatskoj. Tada sam prvi put možda lupila glavom u zid jer sam shvatila da predsjednika Francuske ne zanima rat u nekoj tamo maloj Hrvatskoj.
:: U vrijeme rata vaša je kuća u Čilipima spaljena, opljačkana. Dugo ste govorili da nikada nećete pjevati u Srbiji, ali ipak ste odlučili oprostiti i ondje imati koncerte?
Čovjek mora ostati što čovječniji i reći – bio je razlog nečiji bijes, nečija volja i želja da zavlada, jer ne kaže se uzalud “zavadi pa vladaj”, a kad bi zavladao, imao bi svu moć u rukama. I sav novac koji je prokleta moć. Kada bismo više razmišljali o moći prijateljstva, onda ne bi bilo takvih problema. Idealni mir ne postoji, ali barem prividni mir i slaganje u interesu svih nas mora postojati. Bila sam presretna kad sam čula da su u Obrenovac bili poslani naši specijalci da pomognu u poplavama. Meni je to zazvučalo kao najljepša pjesma. Hvala ti, Bože, da je netko učinio tako humanu gestu. Ono što mi je najteže i što je najnepoštenije od svega su humanitarni koncerti. Pozivaju vas da nazivate neke brojeve i tako donirate novac, a tko mi jamči da je taj novac otišao u prave ruke.
Prvi posjet spaljenome domu u Čilipima ( s generalom Ivom Prodanom)
:: Nemate povjerenja u humanitarne koncerte?
Uglavnom nemam zato što sam prošla kroz rat i uvjerila se da, ako sam ne odneseš pomoć čovjeku kojemu ona treba, pomoć do njega neće doći. Ispričavam se svima onima koji vjeruju u humanitarne akcije, lijepo je da su Hrvati pokazali veliko srce, ali bilo bi potrebnije govoriti o velikoj volji i da ti ljudi imaju nešto od velikog srca. U pravilu veliko srce stiže do onih koji imaju duboki džep. To nije ni hrvatski ni srpski ni balkanski fenomen, nego svjetski. To je uvijek tako. Bezbroj puta bilo je humanitarnih koncerata, no ljudi su rijetko dolazili do njima namijenjenog novca. I često su humanitarni koncerti takvi da zvijezde dođu i taj njihov dolazak je, kao, humanitarni, a za nastup ih se plaća.
:: Spominjete zvijezde, ima li ih u ovoj maloj Hrvatskoj?
Po meni su zvijezde uvijek samo na nebu. Na zemlji ih ne priznajem. Mogu reći da je netko popularan, slušan. Ali zvijezda ne.
Neka sviram u teću mužu
:: A što mislite o pjevačima koji su zvijezde u Hrvatskoj poput Severine i Thompsona?
Dobro rade svoj posao, imaju puno uspjeha, slijedi ih mnoštvo fanova i to je to.
:: Od koga ste naslijedili talent i strast za pjevanjem?
Moj je otac lijepo pjevao, ali nije bio mišljenja da njegova kćer treba poći stopama pjevačice, sviračice. To je za njega bilo nešto nemoralno. To je bilo nedostojno.
Onda je jedan profesor rekao da će mala propasti ako ne bude išla u muzičku školu. Moj otac je odgovorio da nek’ se ne brine, mala neće propasti, ona će naučiti lijepo kuhati i šiti. To je za žensko dijete. Neka sviram u teću mužu.
:: Kako je promijenio mišljenje i pustio vas da pjevate?
Nije nikada promijenio mišljenje, uvijek me je volio i bio je ponosan na moj uspjeh. Prodao je velikog, debelog prasca i mi te zime nismo imali meso, ali je njegova mala imala flautu. To je onda velika žrtva. Ja sam s tom flautom osvojila prvu nagradu u Ljubljani i tako se otvorila mogućnost da budem flautista u simfonijskom orkestru. Tako je krenulo. Prvo sam bila flautistica pa sam počela pjevati. Taj prasac kojeg je moj pape prodao imao je ogromne zasluge jer, da njega nije pape žrtvovao, bog zna što bih postala u životu. Prasac je bio moja sudbina...
Čestitke Terezi. Zaslužila je odavno autobiografiju.