Bruce Dickinson 14. srpnja iduće godine dolazi u zagrebačku Halu, ali ovaj put ne da bi pričao, nego pjevao. Frontman grupe Iron Maiden bio je kod nas nekoliko puta, dolazio je odavno, još od 1986. kad su Iron Maiden prvi put nastupili u velikoj dvorani Doma sportova. No, za razliku od mnogih predstavnika "plemenitijih" žanrova od heavy metala koji su dosadili i bogu i vragu, Bruce Dickinson svaki je put pokazao drugačije lice, pomalo i nespojivo s redovitim poslom heavy metal "pjevača".
Baš zato pokazala se njegova verziranost u različitim područjima, koja si mnogi glazbenici ne mogu niti zamisliti. Ukratko, Iron Maiden imaju takvu bazu publike koja ih nikada neće ostaviti na cjedilu i uvijek će do kraja ispuniti prostor u kojem sviraju. Za taj prostor izborili su se od kraja sedamdesetih, kad su kao dio nove scene britanskog heavy metala spašavali žanr prezren za mnoge poklonike srednje struje pitkog popa i rocka. Za razliku od onih nekadašnjih napirlitanih sweet-metal karikatura, valja ponoviti da su Iron Maiden krajem sedamdesetih godina bili dio tada novog vala britanskih heavy metal imena koja su reafirmirala izvorne vrijednosti žanra, te bili kilometrima udaljeni od smiješnih pop-hard rock pokušaja s vrhova top ljestvica.
Nastavljajući tamo gdje su stali Black Sabbath, Iron Maiden su, porijeklom iz radničkih obitelji, u vrijeme punka i novog vala posvjedočili da je postojao neočekivani sklad između angažiranog punka i jednog od najpodcjenjenijih žanrova rocka. Ukratko, oni i sjajan strip "Heavy Metal" vratili su tada slavu imenu prije nego je skovan lanac trgovina H&M. Gledali smo ih nekoliko puta u Hrvatskoj, ali od svih spektakala s pouzdanom svirkom i jakom vizualnom prezentacijom, najviše pamtim njihov prvi zagrebački nastup u Domu sportova 1986. kad sam upoznao Brucea Dickinsona, koji je neposredno prije toga stigao u sastav iz grupe Samson.
Tada me, popodne na (fiksni) telefon nazvao prijatelj iz Doma sportova i pozvao da dođem, jer im se na treningu mačevalačkog kluba pridružio - Dickinson. Umjesto da je na tonskoj probi s bendom u susjednoj, velikoj dvorani, Dickinson je iznenadio sve drugačijim interesima, jer tada, u vrijeme dok nije bilo interneta, nitko od nas nije niti znao da se bavi mačevanjem. Postoje brojne nepravedne predrasude (kao da ima pravednih) o heavy metalu, njegovim izvođačima i publici, a ako se netko iz tadašnje generacije novog britanskog heavyja izdvojio u rušenju tih predrasuda, onda je to Dickinson. Već je tada, dok je mačevao s lokalnim klubom, bilo jasno da s njim nešto "ne štima", iako je sve itekako štimalo na nekoliko koncerata Iron Maidena koje sam poslije toga vidio u Zagrebu, od nastupa na stadionu Radnika u Velikoj Gorici 2003. do Arene Zagreb.
VEZANI ČLANCI:
Tada, usred srpnja 2018. u polupraznom Zagrebu, oko osam sati navečer, sve oko Arene Zagreb bilo je pusto, ali kad ste ušli u dvoranu, osjetili ste huk oko 17 tisuća poklonika koji su se nagurali čekajući Iron Maiden. Kasnije je Dickinson objavio i autobiografsku knjigu "Čemu služi ovaj gumb?" koja je bila iznenađenje samo onima koji nisu znali za širinu njegovih interesa i postignuća. Dickinson je stigao i na ljestvice književnih bestselera, a koliko je njegova priča bila zanimljiva, govorili su podaci koje teško da je imalo ikoje drugo ime, ne samo iz svijeta glazbe.
Knjiga "What Does This Button Do?: An Autobiography" mnoge je koji nisu bili upoznati s njegovim životom iznenadila britkošću, kvalitetnim pisanjem - za razliku od mnogih sa ghost-writerima u pričuvi, Dickinson je zaista sam napisao knjigu - autoironijom i, dakako, pričom o Iron Maiden, iz kojih je u jednom trenutku otišao, snimio nekoliko samostalnih albuma, pa se potom vratio u grupu koja mu je i donijela svjetsku slavu. Bila je to zanimljiva storija pjevača koji je tijekom godina pritiskao puno gumba, te prošao put od Iron Maiden do vožnje Boeinga 757 - govorimo o profesionalnom pilotu koji vrijeme kad nije na turnejama krati redovitim vožnjama velikih i malih zrakoplova - mačevanja, proizvodnje "Iron Maiden Trooper" piva, pobijedio rak grla i stigao do susreta s Kolindom Grabar-Kitarović, kad je 2016. boravio u Zagrebu na konferenciji Poslovni anđeli, podršci startup projektima.
Bruce Dickinson je marljivi radnik, "rudar" poput onih u rodnom mjestu ili Sheffieldu, kamo se kao dijete preselio s roditeljima. Ali je prije svega pametan i sposoban čovjek koji u svojoj (auto)biografiji ima puno toga zanimljivoga, kao i mnoge poslovne uspjehe i interese.
Rušeći konvencije o konvencionalnom rock žanru, Dickinson je dva puta u Zagrebu boravio samostalno u Lisinskom, na "govornim turnejama". Jednom o svojoj autobiografiji 2019., a prije toga s predavanjem o motivacijskim elementima i pričom o zanimacijama poput proizvodnje kraft piva ili pilotiranja. Upravo je Dickinson kod nas započeo trend "govornih" programa pa su nakon njega sa sličnim zadatkom stigli John Cleese, John Malkovich i Henry Rollins.
Čovjek koji se susretao s britanskom kraljicom i hrvatskom predsjednicom k tome je još i "heavy". Dolazak Brucea Dickinsona u Zagreb pokazao nam je još nešto, a to je da treba misliti svojom glavom. Taj "autobiografski" dolazak u Vatroslavu Lisinskom bio je drugačiji; ovaj je put došao "sličniji sebi". Ponovno s dugom kosom, izlazak autobiografije popratio je istoimenom turnejom "What Does This Button Do? An Evening with Bruce Dickinson". Vrteći slajdove od najranijeg djetinjstva do dana slave, predstavio se kao odličan govornik, zabavljač i inteligentan čovjek koji podjednako relativizira i humorno opisuje susret i s britanskom kraljicom i hrvatskom predsjednicom, s kojom je bio na službenoj večeri pred koju godinu, kao što se i pred kraljicom postrojio u viziti s britanskim glazbenicima.
Sukob s autoritetima i sustavima bilo koje vrste nameće se kao osnovno poslanje svakog normalnog, slobodnomislećeg čovjeka, pa je i Dickinson pristojan, ali svjestan kompromisa koje je, kao i mnogi, činio službenim večerama i prijemima. I duhovit je u tome, čak i pod cijenu da mu publika zamjeri, kao kad je spomenuo večeru s Kolindom Grabar-Kitarović; na što je prvo nastao muk u dvorani, pa par zvižduka, dok se doživljajima s kraljicom smijalo.
Zanimljiva je i priča oko dramatičnog filma "Scream For Me Sarajevo" koji je kod nas imao premijeru 2017. na Solo Positivo festivalu dokumentarnog filma u Šibeniku, a bavio se prvim nastupom nekog inozemnog rock izvođača u Sarajevu, još 1994. za vrijeme rata. U2 su stigli tek tri godine kasnije, dok je Dickinson s pratećim bendom Skunkworks ušao u opkoljeno Sarajevo pod udarom granata i održao koncert u nemogućim uvjetima.
Sve to zajedno zbrojilo se u rezultate zbog kojih izdavanje nekog novog albuma Iron Maidena kod nas i u svijetu njihovoj publici znači puno više od medijski razvikanijih drugih izdanja, a i redovito se nađu među najprodavanijim albumima godine. Primjerice, njihov zadnji album "Senjutsu" iz 2021., prvi nakon "The Book Of Soul" iz 2015., ne bi bio nikakva posebna vijest da se nije radilo o najprodavanijem inozemnom izdanju mjeseca, a možda i šireg razdoblja kod nas. Drugim riječima, i kad prođe korona, udar kometa ili neka druga nedaća, možemo se kladiti da će ostati Iron Maiden i fanatična odanost njihove publike.
Sve skupa u ovo doba kad pada prodaja nosača zvuka svjedoči o hvalevrijednoj navici publike Iron Maidena da od izlaska albuma napravi pravu feštu, i to od ranog jutra kad su se u pred trgovinom u Gundulićevoj nacrtali prvi fanovi želeći što prije otrčati kući s novim primjerkom albuma.
I to ne jednim, nego u nekoliko formata u kojima se album pojavio, od redovite i posebne dvostruke CD verzije, preko vinila, do luksuznog box seta s pet CD-a punog različitih drangulija, a koji je cijenom bio daleko prihvatljiviji nego usporediva i preskupa delux izdanja Rolling Stonesa ili Boba Dylana. Fešta oko objavljivanja nekog novog albuma Iron Maidena ujedno je i reafirmacija vjernosti i sljedbeništva publike kakva se rijetko viđa, a koja je zaštitni znak često podcijenjene heavy metal scene.
Mnogi bi izvođači, i domaći i strani, dali puno toga za ovakav odaziv publike, ne samo zbog podebljavanja računa u banci, pa zatim i prodaje koncertnih ulaznica, nego radi nenadoknadivog osjećaja da tvoja glazba ljudima nešto znači i fizički, mimo onog neopipljivog, a danas pretežitog slušanja glazbe po streaming servisima ili na YouTube kanalu.
VIDEO Udala se Sandra Perković! Otkrivamo uz koju pjesmu je otplesala prvi ples
🤘🏻😎 scream for me Zagreb ! Iron Maiden je najbolji bend svih vremena !!