Istovremeno bio je pjesnik i tumač pjesništva. Jedan od onih vrlo rijetkih ljudi koji su čaroliju umjeli stvoriti, a zatim je raščarati tumačeći ono od čega je čarolija stvorena. Pamtim kako je u jednom od svojih velikih javnih predavanja, objašnjavajući, u sam osvit našega rata, laž epskog deseterca, a s njom i laž srpskoga (ili svakog našeg) nacionalizma, uzeo za primjer čuveni stih, kojim počinje velika i očaravajuća pjesma "Banović Strahinja": "Netko biješe Stahinjiću bane/ Biješe bane u malenoj Banjskoj/ U malenoj Banjskoj kraj Kosova/ Da takvog neima sokola." Govorio je zaneseno Marko, kao da govorom svojim stvara svijet i u tom svijetu novo pjesničko djelo, kojim će udariti na ono koje upravo tumači, o tome kako je narodni pjesnik slagao u prvome stihu, a svejedno su mu svi povjerovali. Slagao je, jer mu je laž trebala za rimu. Tko je, naime, Strahinjiću bane? Nitko drugi nego Banović Strahinja. A zašto je u pjesmi najednom postao Strahinjiću bane? Zato što to zahtijeva savršeni epski deseterac, čijem je savršenstvu podređeno sve, pa i istina. Toliko mogu rekonstruirati od davnoga Markova predavanja. Ostalo neću i ne mogu, premda me je izmijenilo. Onako kako velika poezija izmijeni čovjeka.
Marko Vešović napisao i preveo mnogo stihova. Dio toga je objavljen. Drugi dio ostaje u rukopisima. Osim što je bio veliki pjesnik i najveći naš tumač pjesništva, osim što je bio sjajan prevoditelj i s jezika koje jedva da je poznavao, na jezik koji je znao bolje od ikoga, Marko Vešović svoj je život doveo u gotovo savršen sklad sa svojim pjesništvom. To je razlog zbog kojeg će značajan dio njegova djela ostati neobjavljen. Živjeti u skladu s (dobrim) pjesništvom, u nas uglavnom znači umrijeti kao tuđin i ničiji.
Za posljednju njegovu knjigu, koja je ustvari "Tri knjige", dvije prethodno objavljene, "Poljska konjica" i "Knjiga žalbi", te jedna neobjavljena, naslova "Po suhu đemija", zaslužan je Almin Kaplan. On je "Tri knjige" od pjesnika iskamčio, da bi ih zatim pažljivo uredio. Knjiga je objavljena kad i Kaplanovi "Razgovori s Markom", posljednje godine pjesnikova života. "Tri knjige" tekst je od testamentarnog značaja. Tako je naime pisan: pod izvjesnom i skorom pogibelji svijeta. Ne samo svoga vlastitog, nego onoga općeg, od kojeg je Vešović bio načinjen. Ovome njegovom čitatelju nemoguće je vrijednosno prosuditi "Tri knjige". Ali kada bi morao izabrati, njih bi, uz još dva Markova pjesnička naslova, "Sijerimine sinove" i "Rastanak sa Arencanom", nosio u zbjeg.
Iz "Rastanka s Arencanom" u misli su mi u sate oko Markove smrti došle sljedeće dvije strofe pjesme "Nekad sam imao uho", pa ih nudim na ogled od čitanja nevinom budućem čitatelju: "Ko pejsaž na mjesecu, duša je bez istorije./ A Bog posta gelender za koji, u gluhu mraku,/ Pridržavaš se dok silaziš, stepenicama, u raku./ Duša je danas kao Rajvosa iza morije./// Ali će, vjerujem, kada kucne joj tren umrli,/ Osluškujući bleku janjca i krike zvjerske,/ Već na onom svijetu, još ovaj svijet da grli/ Ko poludjeli Niče kljusine fijakerske."
Prva knjiga u "Tri knjige", "Poljska konjica", temeljni je pjesnički refleks opsade Sarajeva. Kao što Auschwitza ne bi bilo bez onih koji su o Auschwitzu jasno i istinito svjedočili, tako ni opsade Sarajeva ne bi bilo bez Vešovićeve "Poljske konjice". Bez nje ne bi bilo ono čega je u toj strašnoj zbilji više nego bilo. Pritom, iako je Vešović živio i odživio svaki tren krvave opsade grada, on iz nekog srama i gospodstva, te iz višega ljudskog dostojanstva, ne govori svojim glasom, nego glasovima svojih sugrađana, i to onih kojima je kolektivnim usudom namijenjeno da budu žrtve. U sljedećoj, "Knjizi žalbi", pisanoj iz rata, ali nakon rata, pjesnik govori iz sebe. U "Poljskoj konjici" njegovo temeljno pjesničko sredstvo je ritmizirani dramski monolog. U "Knjizi žalbi" vraćaju mu se pjesničke forme i žanrovi. "Po suhu đemija" bit će knjiga oproštaja sa svijetom. Poslušajte, recimo, pjesmu "Čvor": "U snovima nekad Sarajevom batam/ Da u rupama od granata/ Malo postojim. Da se sebe sjetim/ Iz dana kada pomalo sam nalik/ Bio onima koji su Biblije,/ U prašumi, gdje tisuć pogibli je,/ Spokojno, kao u raju, listali./ I ne da pomislim, nego da osjetim:/ Živjeti je bilo teško kao kamen/ i lakše nego plamen./ I da iz te rupe vidim ljudsku vrstu/ Bolje i, odjednom, izduboka smiren/ Osjetim se tvrdim kao čvor u krstu/ Na kojem Hrist umire."
Marko je genij rime. Ne traži je, nego rima sama nađe njega, uvijek u slici, u kojoj netko nekoga pogađa amenom kao kamenom. Ili, kao rima iz pjesme "Zima 93", koju potražite sami, jer pjesma cijela glasi ovako: "Hvala, Svevišnji,/ Za ovu kašiku/ Splačina u tanjiru./// I daj mi ono čega sam se/ Bojao najviše/ Prije no što su Srbi rekli: 'Bože,/ Oštri nam nože!'/// Daj mi prirodnu smrt./ Na zemlji veća nagrada/ Od ove ne postoji." Bože, rima: nože!, koja optužuje Srbe iz Markove pjesme, ali još mnogo više Boga, Bogom je dan dar.
Kada je umro Marko Vešović, Lovrenović je na svojoj web stranici stavio naslov: Netko bješe Vešoviću Marko! I tako se laž epskog deseterca vratila svojoj istini. Iz koje je, uostalom, i nastala.
Rat
Najprije, "Poljska konjica" valjda je jedini cjelovit tekst o jednome općem mjestu čovjekova postojanja, kakvo je rat, bez ijednoga pjesničkog i književnog općeg mjesta. Ovako Marko: "Rat je kad ti vlastito lice u ogledalu/ zvuči kao glasina. Kad stogovi sijena/ liče na četničke šubare. Kad na udicu/ love se golubovi. Kad na vratima baščaršijske/ radnje pročitaš: Već smo imali/ tri obijanja! Kad u podrumu zuriš/ u spavaćice što vire ispod kućnih haljina,/ i u piđame dulje no nogavice hlača/ i misliš ni o čemu. Kad spavaš stisnutih šaka,/ a na javi si napet ko platno na đerđefu./ I kad granate slijeću tačno ko grabljivice."
I što je još rat?
"Rat je kad Marko Darinkin kaže:/ Zovu me na Pale! Za koji ću im moj?/ Da se u njinom špiljskom mraku spotičem/ preko kopalja od srpskih zastava?" I rat je "kad u šakama/ držiš čelo kuršumom još neprobušeno/ i sebi kažeš: Svijet je ura što kuca/ u džepu Božjeg prsluka. Zlo je u njoj/ opruga." Više je u "Poljskoj konjici", te općenito u ratnoj i poratnoj Markovoj poeziji, optužbi na Božji račun i odricanja Božjega postojanja, nego u ukupnom našem pjesništvu o ratu. A ne znam za bogougodnijega i ispravnijeg pjesništva od Markova.