Prvi autogol paraliziranim Stonesima zabio je Jagger, a najavljeni sukob pretvorio se u otvoreni rat

Album "Undercover" iz 1983. godine bio i prvi album Rolling Stonesa koji je 28-milijunskim dolarskim ugovorom distribuirala tvrtka CBS, zamijenivši EMI, čija je tržišna preraspodjela izdanja etikete Rolling Stones Records istekla koncertnim albumom "Still Life". Usprkos novom partneru i nagoviještenim poslovnim planovima, nakon objavljivanja albuma uslijedilo je prvo duže zatišje u radu Rolling Stonesa, čiji će se članovi idućih godina više posvećivati privatnim poslovima i javnim svađama nego zajedničkim pothvatima.

Na tragu izjave Keitha Richardsa da problemi nastaju u razdoblju neaktivnosti, upravo je "postundercover" period donio početke međusobnih trzavica koje će paralizirati Stonese do kraja dekade. Prvi "kolac", ili autogol, ovisi kako gledate na naknadne posljedice, zabio je Mick Jagger osobno. Prvi Jaggerov samostalni album "She's the Boss" objavljen je sredinom 1985. te je produbio jaz s Richardsom – jaz koji će sljedećih godina staviti mašineriju Rolling Stonesa u stanje hibernacije. Radilo se o ploči koja je, blago rečeno, otprilike zvučala kao da je Mick snimio vokale na matrice za neki od novijih, bezbojnih albuma Roda Stewarta. Ne može se poreći da je iskusni lisac medijski uspio skrenuti dovoljno pažnje na prvi solistički izlet, iako bi bilo bolje da se radilo o pothvatu diskretnijeg tretmana. No, sve što je Jaggera tada zanimalo bila je što uspješnija samostalna karijera, do koje nikada nije stigao.

Ako se po strani ostave sve povrijeđene taštine – u čemu je prednjačio Richards – i problemi proizašli iz činjenice da se netko uopće drznuo iskočiti iz zajedničkog vagona, osnovni problem bio je u tome što se ovog puta Jaggerova glazbena vizija prvi put temeljito i potpuno razlikovala od one Rolling Stonesa. Mick je zapravo potpuno promašio kolosijek. Na djelu je bio proces koji je najbolje pojasnila Jaggerova izjava po kojoj je nemoguće, ako ne i smiješno, očekivati od odraslih ljudi koji su pola života proveli skupa, da zauvijek ostanu zajedno unutar rock-formacije koja, prema Jaggeru, više pripada ostvarenju dječačkih snova nego poslu kojim bi se trebali baviti zreli ljudi. Upravo na tragu te izjave moguće je objasniti temeljne razlike u shvaćanjima Jaggera i Richardsa koje su sljedećih godina dovodile do otvorenog sukoba "The Glimmer Twinsa", što je zajednički nadimak za Jaggera i Richardsa.

Emotivnom i doslovno predanom Richardsu grupa i "grupni glazbeni seks" bili su osnovno polazište i u stvarnom i u glazbenom životu, a to ponajbolje opisuje Richardsova izreka: "Ženu volim ponekad, djecu češće, samo glazbu uvijek." S druge strane, Jagger je na početku četrdesetih godina života pokušao uhvatiti posljednji samostalni vlak, uplašen mogućnošću koja se ukazala realnom – da će ostati zapamćen samo kao punopravna polovica vodećeg tandema najveće rock'n'roll grupe na svijetu. Razlog za takve i slične bojazni pronašao je, dakako opravdano, upravo u konkurentskoj osobi Keitha Richardsa, zbog čega će sve slične dileme sljedećih nekoliko godina biti rješavane upravo u sukobu s najbližim suradnikom.

Odvojeni nastupi na američkom dijelu Live Aid projekta 1985. godine – Jagger samostalno, s gošćom Tinom Turner i na prigodnom singlu "Dancing in the Street" s Davidom Bowiejem, a Richards i Wood kao pratnja Boba Dylana – bili su prvi konkretni znak da na Rolling Stonesi više nisu autohtona jedinka na istoj pozornici. Mnogi izvođači prisutni na Live Aidu nestali su u ropotarnici povijesti, mada su se kao one hit wonderi, ili prije "čudovišta jednog hita", popeli na binu u Londonu ili Philadelphiji bez dovoljne provjere roka valjanosti. Dovoljno je pogledati nastupe (Thompson Twins, Adam Ant, Nik Kershaw, Kenny Loggins...) da vam se sve učini turobnim, a nimalo bolji nisu bili niti Judas Priest, REO Speedwagon i drugi čiji nastupi danas izazivaju podsmijeh na licima gledatelja. No, bolje ne prolazi ni Bob Dylan u društvu Keitha Richardsa i Rona Wooda, a niti kolega mu Mick Jagger u širokom pop-zamahu solističke karijere nakon prvog samostalnog albuma.

Naznake najavljenog sukoba pretvorene su u otvoreni rat tijekom snimanja albuma "Dirty Work" u Parizu. Možda najnepotrebniji album Rolling Stonesa u ukupnoj diskografiji, najvećim dijelom završen je na odvojenim sessionima, uz minimalne susrete članova grupe. Svirački razjedinjen i strukturno nejasan, glazbeni konglomerat prikazan na albumu može se bez okolišanja nazvati najgorim mjestom u ukupnoj karijeri Rolling Stonesa.

Krajem veljače 1986., Rolling Stonesima je uručena nagrada Grammy za životno djelo, prilično ironična u trenutku dok je videospot za "One Hit (To The Body)" najbolje opisivao prevladavajuće raspoloženje među glavnim "tijelima" benda. Usprkos međusobnim trzavicama, "Dirty Work" je uspio ući na Top-5 SAD-a i Velike Britanije, ali za održavanje inicijalnog uspjeha na top-listama neophodna je bila i pripadajuća koncertna turneja. Nakon što je Jagger telegramom otklonio ikakvu mogućnost višemjesečnog zajedničkog nastupanja, otvorena je druga etapa međusobnih optuživanja koja će u sljedeće tri godine zalediti sve aktivnosti grupe.

U "gluhoj sezoni" od 1986. do 1988., nedostatak posla kod kuće potaknuo je sve članove sastava na samostalne aktivnosti. Jedina razlika bila je u tome što su neki to učinili svojevoljno, a drugi silom prilika.

Ponovni rascjep između Jaggera i Richardsa izazvala je najava samostalne Jaggerove turneje. U veljači 1988. napokon je, naime, odrađena Jaggerova sedmodnevna turneju po Japanu. Tržište koje Rolling Stonesi nikad nisu istražili bilo je dovoljno daleko od uobičajenih koncertnih postaja, a ujedno i više nego isplativo – od ukupno 200.000 posjetilaca stigao je bruto prihod od tri milijuna funti. Lokalni kritičari vidjeli su i pozitivnih stvari u novoj, estradnoj verziji Jaggera, ali većina promatrača upoznatih s koncertima Stonesa predbacivala je predstavi hladnoću pratećih glazbenika, predvođenih Jaggerom u ulozi ispoliranog zabavljača. Rijetko tko trezven mogao je poreći Jaggerovu krivicu za težak glazbeni zločin s predumišljajem. Gotovo festivalski show bez pravog razloga i bez spontanosti starog društva najveći gaf sadržavao je u tehnički potkovanim, ali krutim pratećim glazbenicima, karikaturalnim pozama i "profi" uništavanju pjesama Stonesa koje su bile na repertoaru koncerata.

Za prvo duže koncertno pojavljivanje bez Stonesa Jagger se okružio okorjelim sviračkim profesionalcima među kojima se našao i gitarist Joe Satriani, ali i budući koautor i suradnik na albumu "Wandering Spirit", odličan korijenski gitarist Jimmy Rip. Materijali s dva samostalna albuma bili su očekivani, ali "srčane napadaje" prisebnih u publici uzrokovale su anemične izvedbe hitova iz repertoara Stonesa, začuđujuće brojne za čovjeka poput Jaggera, javno posvađanog s prošlošću.

Svi koji su imali prilike vidjeti snimku tokijskog koncerta, vidjeli su i neočekivane prizore, gotovo simboličku "kaznu". Za vrijeme izvedbe "Gimme Shelter", Jagger se odlučio za prolazak kroz inače mirnu japansku publiku od miks-pulta do pozornice, izravno preko parketa dvorane. No, u Tokiju je priča imala drugačiji tijek te je masa fanatičnih japanskih poklonika nasrnula na Jaggera s mikrofonom, okruženog čuvarima, uhvaćenog "ni vrit ni mimo" usred dvorane. Jedva stigavši na pozornicu, poderane odjeće, u pratnji devastiranog šefa osiguranja, legendarnog Jima Callahana, pitanje "je li nam to trebalo?" visjelo je s usta obojice iskusnih profesionalca.

Jaggerovi solistički nastupi nastavljeni jesenskim koncertima u Australiji i Novom Zelandu bili su jedan od povoda, ili izgovora, za objavljivanje prvog samostalnog albuma "Talk Is Cheap" Keitha Richardsa. Sastanak u londonskom hotelu Savoy održan je na Jaggerovu inicijativu u svibnju 1988., a na dnevnom redu glavna je točka bila predloženo hitno reformiranje Rolling Stonesa. No, Richards je Jaggerov pomirljivi ton shvatio kao pokušaj miniranja vlastitog solo projekta u završnoj fazi.

(Hrvoje Horvat)

VIDEO Teški zločini: Ovi celebovi su iza rešetaka zbog zlostavljanja, ubojstva ali i slanja otrova Obami...