Prvi Oliverov nastup prošao je nezapaženo, a Arsen se sakrivao iza pseudonima

Nima Splita do Splita! Ovaj klasik Nikice Kalogjere i Ivice Krajača koji je prvi put na Splitskom festivalu otpjevala Tereza Kesovija neslužbena je himna festivala koji idući vikend slavi doživjeti 60. obljetnicu. A tko zna bi li uopće i bilo Splitskog festivala da nije bilo poznatog dalmatinskog dišpeta. Najstariji festival u Hrvatskoj održava se od 1953. u Zagrebu, a u Opatiji od 1958. Mladi Splićani uživali su u hitovima sa tih festivala, a onda se pojavio poznati dalmatinski dišpet – zašto i mi ne bismo imali svoj festival.

Pokretač ideje bio je svestrani mladić Anđelko Đeki Srbljenović, koji je priliku za početak dobio 1960. godine kada se na bazenima POŠK-a održavala manifestacija pod nazivom More-Revija-Split. Tada poznati kreator Ivica Raunig predstavio je nove kreacije, a Đeki je raspisao natječaj za prvi pokusni festival.

Na natječaj je pristiglo čak 67 skladbi, a izvedene su samo tri pjesme u stanci revije. Pjevali su ih Vikica Brešer, Ljubica Sanja Zore i Vice Vukov. Iduće godine festival nije održan jer je odlučeno da ta godina bude pripremna, no zato je 1962. Split, tada poznat još pod imenom “Melodije Jadrana”, zabljesnuo na istome mjestu u još većem sjaju, ovaj put potkraj ljeta. Na festivalu se prvi put pojavljuje Zdenko Runjić, tada još srednjoškolac, čije “Ćakule o siromajima” s Terezom Kesovijom odnose prvu nagradu publike. Festival je pod velikim utjecajem dva starija mediteranska festivala, onog u Sanremu i Opatiji, što se osjeća i u prvim kompozicijama s “Melodija Jadrana”, koje neodoljivo vuku na talijansku kanconu. Među zvijezdama prvih festivalskih godina je sama krema tadašnje domaće zabavne glazbe: Tereza Kesovija, Arsen Dedić, Gabi Novak, Ivo Robić, Đorđe Marjanović, Vice Vukov, Nada Knežević, Anica Zubović...

Prve festivalske uspješnice govore o moru, obali, mjesečini, šetnjama na rivi, putovanjima, ribanju. Ništa se ne mijenja ni 1963., kad se festival seli na ljetnu pozornicu kina Bačvice, u istoimenoj splitskoj gradskoj uvali. Prve nagrade odnose uglavnom autori sa zagrebačkom adresom, Dedić i Kalogjera, no već nekoliko godina kasnije sve će se promijeniti u korist “domaćih” snaga. Šibenski pjevač Vice Vukov obilježio je šezdesete godine festivala.

Publika ga je obožavala, a on je redom osvajao prve nagrade, 1965. pjeva “Bodulsku baladu”, 1966. “Bokeljsku noć”, a 1967. legendarno “Pismo ćali”. Uspjeh se nastavlja i 1968. s “Dalmatinskom elegijom” i “Zvonima moga grada” 1970. Festival je 1967. preseljen s pozornice ljetnog kina Bačvice na Prokurative i postao međunarodni. Organizatori su, naime, shvatili da nešto treba promijeniti jer je zanimanje domaće publike za festival naglo poraslo, što se vidjelo i po broju prodanih festivalskih ploča. Te su godine na Splitu nastupili i svjetski poznati sastavi The Shadows i The Lords, a debitirao je Oliver Dragojević. S Runjićevim “Picaferajom” prošao je nezapaženo. Već iduće godine u show programu nastupio je i legenda talijanske kancone Domenico Modugno, a iduće godine i Claudio Villa, Gino Paoli i Iva Zanicchi.

Na desetom, jubilarnom festivalu nastupili su predstavnici iz čak 18 zemalja, ali i Radojka Šverko s pjesmom Esada Arnautalića “Kud plovi ovaj brod”, evergreenom čiji tekst potpisuje Arsen Dedić, skriven iza pseudonima Luka Juras, zbog toga što je godinu prije obećao da se nikada više neće vratiti na taj festival, barem ne kao pjevač ili kompozitor. Iduća je 1971. u znaku dalmatinskog megahita “Proplakat će zora” koji je nastao na osnovi istoimene dalmatinske narodne pjesme. Mišo Kovač tom se pjesmom etablirao na domaćem estradnom nebu, pokazujući da ima izraziti senzibilitet za pjesme s dalmatinskom tematikom. U pregledu najvećih uspješnica ne smijemo zaboraviti ni 1975. godinu, kada je Oliver Dragojević prvi put otpjevao bezvremenog “Galeba” Zdenka Runjića i osvojio tek osmo mjesto, no kasnije je dobio priznanje za tu pjesmu kao najveći hit Splitskog festivala svih vremena.

Legendarni Runjić obilježit će i iduće godine Splitskog festivala, surađujući s tekstopiscima Jakšom Fiamengom i Tončijem Zuppom. Tereza Kesovija koja je pobijedila 1976. s pjesmom “Sviraj mi sviraj” i Kemal Monteno također su postali nezaobilazni na festivalu. U osamdesetima diskografi trljaju ruke jer je naklada ploča s festivala postala rekordna, no dojma smo da su kvalitetom ipak bolje bile pjesme u sedamdesetima. Osim Olivera, uspjehe su bilježili i Zorica Kondža, Milo Hrnić, ali i Vajta te Miki Jevremović. Kraj 1980-ih godina i raspad SFRJ “Split” doživljava postupnom komercijalizacijom i laganim odmakom od dalmatinskog identiteta. Broj nagrada se povećava iz godine u godinu, baš kao i broj pjesama. Godine 1988. za umjetničkog direktora dolazi Zdenko Runjić, koji na toj funkciji ostaje tri godine. Tijekom ratnih godina na festivalu je bilo manje zvijezda, a sve je puklo kada je Zdenko Runjić napustio Prokurative i na Zvončacu osnovao konkurentske “Melodije hrvatskog Jadrana”. Većina zvijezda otišla je na Runjićev festival, pa su 90-e na Splitskom festivalu protekle bez većih hitova. Novi početak uslijedio je 2003., kada je Runjić ugasio “Melodije” i vratio se kao koncesionar Splitskog festivala. Nakon njegove smrti vođenje festivala prvi je put preuzeo Tomislav Mrduljaš, koji je Splitu vratio izvornu dalmatinsku pismu i vrhunske interpretacije uživo.

Ove godine Splitski festival održat će se 2., 3. i 4. srpnja, a osim novih pjesama imat ćemo priliku čuti i retrospektivu najvećih hitova s prethodnih festivala.