Jedna od prvih reakcija na rat jest da svi počinju pisati pjesme. Pišu ih pjesnici i pisci, ali pišu i oni koji nikad ranije nisu pisali. Čini im se da osjećaju nešto što nije osjetio nitko prije njih, i da iz tog jedinstvenog osjećaja svijeta nastaje nešto što, možda, ne može zaustaviti rat, ali što je, samo po sebi, najvažniji izvještaj o tom ratu. Svijet će se preobraziti čim pročita pjesmu koju upravo pišu.
Ne znam za prethodne ratove, ali upravo tako je bilo s ratom u Hrvatskoj. Tako je bilo i s ratom u Bosni i Hercegovini. Sam sam s tim osjećajem u proljeće 1992. pisao pjesme. Godinama zatim sastavljao sam knjigu "Ovdje živi Conan", podnaslova "Mlada bosanska lirika 1992.-1996.". I danas u tim pjesmama bosanskohercegovačkih, većinom sarajevskih tada mladih pjesnika prepoznajem ono uzbuđenje, onaj doživljaj svijeta. Ne mogu znati jesu li to ikad prepoznali čitatelji koji nisu doživjeli taj naš rat.
Nakon isteka šestog mjeseca rata u Ukrajini - jasnije Putinove agresije na tu zemlju, s ciljem njezina nestanka i potpune rusifikacije - Alla Tatarenko, profesorica iz Lavova, kroatistica i srbistica, sastavila je ovu knjigu, u kojoj su se našle pjesme uglavnom afirmiranih pjesnikinja i pjesnika mlađe generacije, pisaca različitih poetika i književnih utemeljenja, avangardista, rockera i songwritera, klasičnih poeta, uglavnom protagonista jedne velike i vrlo bogate književne i kulturne zajednice, koja je, poput one poljske, primjerice, sačuvala nešto od tradicionalne vjere u pjesništvo.
Ella Jeftušenko (1996.), recimo, pjevačica, pjesnikinja i prevoditeljica s francuskog i engleskog, u pjesmi "Petog dana rata" piše: "ruka povijesti okreće pješčani sat/ novu stranicu udžbenika/ i svijet naopačke", pa onda piše: "i snijeg ponovo pada i kopni/ kao vojska neprijatelja na tvom teritoriju", pa onda piše: "kalendar ne starta ni iz petog pokušaja/ dugo melje/ mačja šapa skida pješčani sat sa stola". Između te dvije slike, između ruke povijesti koja naglavce izokrene svijet okrenuvši pješčani sat na stolu, i mačje šape koja ruši pješčani sat sa stola, razvila je vrlo jednostavna pjesma - pročitat ćete je cijelu, čim nabavite ovu knjigu - u kojoj je bez imalo sentimentalnih prenemaganja, pozivanja na tu vječnu tradiciju loše patriotske i socrealističke poezije o ratu, na strašan i mekan način ispripovijedana pjesma. Ta pjesma je džez, ta pjesma je slobodna forma jednoga visokokultiviranog glazbenog i književnog svijeta, koji, čitajući Ellu Jeftušenko, gotovo da sam u stanju prizvati u svoj svijet iz proljeća 1992. Skoro da smo vršnjaci, ona i ja, i vršnjački je naš rat. Samo što je Ellin Kijev mnogo veći, i strašnija je - ako sam to u stanju zamisliti! - neprijateljska prijetnja Ellinoj zemlji. (Vrhunac prostaštva govoriti je da mi znamo kako je Ukrajini, jer mi smo nešto doživjeli… Nitko ništa nije doživio, jer se svakome sve zbiva po prvi put. Pozivanje na vlastito iskustvo pokušaj je parazitiranja na tuđoj nesreći. Ali, avaj, kad se ovaj tekst, kao i toliki drugi tekstovi u ovoj knjizi čita putem književnog, i putem životnog iskustva. Ali ne čitaju li sve svi tekstovi upravo tako?)
VEZANI ČLANCI:
Oleg Kocarev (1981.), pjesnik, novinar, istraživač i antologičar ukrajinske avangarde, do ruske provale živio je u Buči, onoj Buči, autor je pjesme "Neopravdani izostanak iz skloništa", čije prvo pjevanje doista pripada poetici pojedinih pjesnika iz 1992, recimo Marka Čejovića. Ovako ide: "spuštamo se trčeći s petog kata/ ja i petogodišnja kćerka/ i na tren postaje smiješno:/ naše noge mlataraju u zraku/ istinski dodirujemo/ samo jedno drugo/ kozmonauti,/ kocmonauti". I onda, već u drugom pjevanju, ovako: "počinješ neopravdano izostajati/ iz skloništa/ kao gimnazijalac". Ništa ne treba izmišljati. Samo treba zapisivati, oslobođeno od svake obaveze prema svijetu, onako kako se pjesma slaže sama od sebe, mimo razuma i logike, u vedrini, vedrini, vedrini… Unutarnjoj vedrini svijeta pod uzbunom, kada svi ponovo bivamo djece. Kozmonauti, kocmonauti.
Jedinstvo neke žive književnosti čine jezik i iskustvo epohe. Premda naši jezici nisu isti, a ni iskustva nam nisu ista, postoji puno toga što naše poezije čini zajedničkima. Jednom davno bili smo i mi ukrajinski pjesnici, ali to nismo znali. Lijepo bi bilo moći povjerovati da u ovoj knjizi čitamo bosanske pjesnike. Posljednje bosanske pjesnike na ovom svijetu. Drugih više nema.
Žadan
Ne znam što će na kraju biti, nitko to ne može znati, i u čije, prethodno zadane sudbine, slijevat će se životi pjesnika i pisaca iz ove antologije, ni što će na kraju biti sa Sergijem Žadanom (1974.), nad kojim kao pisac i njegov čitatelj strepim, ali znam da će on biti taj veliki pisac ovoga rata. Svaki rat ima svoje velike pisce, koji spašavaju od olake utjehe i od banalnosti zaborava. Ovako to zvuči u pjesmi napisanoj nakon dvadesetak dana rata: "Hladni ožujski grad,/ zrak cijeli dan potresaju granatiranja./ Pričamo s poznanicima koje smo sreli,/ svi prepoznaju znalački:/ ovo je letjelo prema nama, ovo je poletjelo kao odgovor naših./ Odjednom zapažam da su na ulicama/ samo muškarci/ (…) Ranije su tako pokušavali shvatiti hoće li pasti snijeg./ Danas - hoće li biti raketa./ Već poslije četiri u gradu je prazno,/ svi se spremaju za noć./ Nadajući se da će biti dobra./ Vozači jurcaju, fokusirano./ Danju se osjećalo proljeće,/ navečer postaje hladnije./ Nad gradom viore se naše zastave."
Izdavač
Šteta što je ova knjiga izašla u getu jedne spisateljsko-političke organizacije, koja je u Hrvatskoj dominantno patriotska, desna, a vodili su je u prošlosti i pjesnici, kunsthistorici snažnih ubilačkih i šovinističkih nagnuća, koji su se zalagali za ubijanje neistomišljenika virusom. No, čak i da hrvatski PEN nije ono što jest, šteta što knjigu Alle Tatarenko nije tiskao ozbiljan izdavač, za ozbiljnu publiku.
VIDEO Goran Bare koncertom zapalio splitske Gripe, tijekom nastupa više puta zaradio ovacije publike