Malo je kod nas prvorazrednih, ali doista prvorazrednih pjevačica, a još je manje istinskih scenskih ikona koje vas karizmom opčine čim „zinu“ i popnu se na pozornicu. Tereza Kesovija jedna je od njih. Ne treba ići daleko u prošlost, nekoliko puta uvjerio sam se u to u zadnje vrijeme na koncertima „Dive“, na kojima je Tereza nastupala s Gabi Novak i Radojkom Šverko. Već i sam spomen tog „paketa“ koji je punio dvorane podsjeća na vrijeme u kojem su pjevačke zvijezde doista – pjevale.
Za razliku od svjetske scene kod nas se situacija, a i navike publike što se tiče „pravih“ pjevačica, promijenila. Budimo brutalno iskreni – srozala. Ali vitalna Tereza ima u rukavu novi album, nedavnu autobiografiju i solističke koncerte početkom 2017.
Pokazali ste se izuzetno sposobnom spisateljicom, objavili ste odličnu, opsežnu autobiografiju „To sam ja“, riječ je o esencijalnom štivu.
Kad sam ušla u to tkivo iz kojeg me netko iščahurio, od djetinjstva do odrastanja, meni su samo dolazile slike i te sam slike prenosila na papir. Sačuvala sam ono što mi je Arsen napisao, „lijep zavičajni jezik“. To je moj konavoski, dubrovački jezik, a ima i splitskog žargona. Sve bivše republike kroz koje sam putovala i sve druge države u kojima sam bila, ljudi koje sam sretala, sve je to u mojoj knjizi, zato se i zove “To sam ja”. Ali uvijek sam nastojala priče o ljudima ili događajima predstaviti na način da sam opisala sve što se oko mene i nas događalo. Sve što sam vidjela i što je prethodilo susretu. Stvarala sam jednu atmosferu jer, ako nema te atmosfere, nema ni te kemije i tog prvog spoja, nema ni cjelovite slike. Rekla bih da je to knjiga nostalgije.
Knjiga je sveobuhvatna, to nije tekst samo o vama, nego kronika o ljudima i događajima oko vas.
Pisala sam onoliko koliko sam iz sjećanja izvukla, recimo o oslobađanju Dubrovnika. Mi djeca skrivena u čađavom magazinu, silazak partizana sa Srđa, oslobađanje grada... Mi smo se veselili tome, kao djeca, dok mi nije mama prilijepila “prdeljusku” i pitala me što se imam veseliti tome... “Mrš tamo u magazin”. Jer mi smo to sve gledali dječjim očima. Isto kao i današnja djeca koja gledaju sve strahote oko nas, nevinim okom. Koje će, nažalost, postati daleko od nevinog.
Arsen Dedić napisao vam je jedno pismo koje je i u knjizi, ali i pjesmu koju je recitirao na promociji. Kao i obično, kod njega pjesma uvijek kaže jako puno.
Da, bio je predivan, napisao je „Što mi sve radi Tere, ona se po svom životu vere, s mjerom i bez mjere. Beru je i peru, ali i ona dere rušeći barijere, govorim to kao prvak bez opere. Pusti sav taj klatež, stručne amatere, kriptoljudoždere, lažne karijere, mila moja Tere, već se smrti veru, mi ćemo i gori u istom džemperu“.
Ta priča o džemperu uistinu je predivna, naime, vi ste kao mladi studenti istodobno došli u Zagreb?
Nismo uopće znali čiji je džemper, bio je „naš“. Pa kaže „drugo poluvrijeme s uspjehom me ždere, što nije tvoj slučaj, vječna moja Tere“.
Foto: Žarko Bašić/PIXSELL
Čini mi se da se sve to malo pomaklo, da zrele godine aktivnih ljudi dugo traju.
Naravno da se pomaklo, najgore mi je kad čujem: „Pa kaj ona još pjeva“. Sve mi može biti naopako, trulo i nikakvo, ali dok je moj glas, a jest fala Bogu, živ i zdrav, bez obzira na to što sam imala četiri operacije glasnica, do tada trajem. Očito sam od nekog dobrog materijala.
Gledao sam nekoliko vaših nastupa posljednjih godina, kad izađete na pozornicu, obično je euforija od početka, ljudi ustanu i pjevaju, a tu se ne može varati.
Naravno, to ne može biti umjetno. Usporedila bih to sa psom, pse izuzetno volim, i konje, to su mi najljepše životinje. Ti ne možeš prevariti psa, ne možeš mu hiniti veselje ili ljubav, on to osjeti i onda reži. Tako i publika, ona reži na neiskrenost sa scene. I ima pravo da reži, jer oni su došli čuti nekoga koji im je po nečem drag. Uvijek kažem da s pravom primam ljubav od publike, zato što je i dajem. A onaj koji ne daje taj nema pravo ništa ni primati. Po tom načelu i živim.
Koncertima „Tri dive“, autobiografijom i novim albumom „Oči duše“ našli ste jedan novi kontekst za rad i privukli novu publiku. Mnogi mlađi ljudi čuli su kako zvuči ta povijest koja je sada aktualizirana?
Zahvaljujem na tom pitanju jer mi to pruža mogućnost da kažem koliko je tužno da u ovoj našoj zemlji ne postoji neki ozbiljan menadžer, i da svi idu za komercijalnim učinkom. Nije ih za osuditi jer su vremena takva, međutim pokazalo se da je velik interes za „Tri dive“, tri različite osobe, tri velika glasa koja su potpuno različita. Danas to sve moramo staviti u kontekst nekog novog doba, ali nije svako novo doba dobro. Danas vlada vašar jeftinoće, tržnica jeftinog. Uvijek volim reći da, ako se svaki dan hraniš hamburgerima, nikad nećeš znati kako je pojesti dobre štrukle.
Još je Arsen dijagnosticirao da je „zabavna glazba danas sve samo ne zabavna“. Je li teško raditi na takvoj sceni?
Da, ali mlada publika, kad se pojavi na nekom dobrom koncertu, oduševi se: „Joj, pa mi nismo znali“. Koliko puta sam to čula. Ili, „njih tri su tako dobre“, zato što ljudi u ovoj gunguli imaju potrebu čuti nešto lijepo jer to je koncert i nostalgije i radosti. No, najčešće im se nudi banalna glazba, i to agresivno. Danas je malo dobroga, pojavi se neko ime pa mi kažu „tu je bio taj i taj“, ali ja ne znam tko su dotični. Znalo mi se dogoditi da sjedim u restoranu pa mi poslije kažu da tu su pokraj nas bile te i te zvijezde neke sapunice, a ja nemam pojma, sve su mi slične.
Ljudi se bore na sto načina, da bi preživjeli, često dobri glumci prihvaćaju ponude za snimanje neke sapunice... Ako to dobro naprave i pritom još nešto zarade, bravo. Svi se mi brinemo da nekako preživimo, pogotovo ovo opako vrijeme. Ali ako si se odlučio baviti glazbom, a o glazbi nemaš pojma, ali znaš se obući i unakaziti si lice operacijama, to je svetogrđe, pljuješ u lice Bogu koji te stvorio. Vani, od Celine Dion do Lady Gage i Beyonce, svi znaju i svirati i pjevati, samo kod nas misle da će sve naučiti za tri mjeseca.
Jedna ste od rijetkih umjetnica koja je ostvarila inozemnu karijeru – u Francuskoj. Živjeli ste tamo, pjevali u Olympiji. Danas svi maštaju o inozemnoj karijeri.
Na ovaj ću se odgovor nadovezati pitanjem – zašto sam ja sada na popisu onih koji će od prosinca početi primati francusku mirovinu? Pa neće vam Francuzi dati mirovinu ako niste ništa radili. A to što ste radili morate svjedočiti, pokazati. Pa nisam ni odlikovanje francuskog ambasadora Jean-Jacquesa Gaillarda u Republici Hrvatskoj primila tek tako.
To je bio orden Viteza umjetnosti Chevalier de l’ordre des arts et des lettres?
Da, to je veliko priznanje, za pisanje i pjevanje.
Vaša je velika prijateljica i Michele Boccoz, donedavna veleposlanica Francuske u Hrvatskoj?
Do prije četiri dana bila je u Zagrebu, nažalost otišla je, kažem nažalost jer je istinski voljela Hrvatsku.
Jeste li tada, u sedamdesetim i osamdesetim godinama, u Parizu osjećali da Francuzi gotovo tradicionalno vole posebnije kulture, a ne anglosaksonsku dominaciju?
Tada jesam, iako je sad i tamo stanje problematično. Sve se nekako poremetilo, kao da je nekakav tsunami odnio lijepe stvari, a donio mulj. Nije ni tamo dobro, imaju problema za koje znamo, s terorizmom. Kad se netko sjeti dignuti u zrak Notre Dame, onda zaista više nemamo o čemu razgovarati. A o ljudskim žrtvama ne moramo ni govoriti. To je strašno. Nije to više onaj nekadašnji Pariz, to ne kažem samo ja, nego i mnogi Parižani koji odlaze iz tog grada.
Novi album „Oči duše“ snimili ste nakon devet godina stanke. Ovo što ste sad napravili s Antom Gelom kao producentom i aranžerom nadovezuje se na ono prije.
Ne rade se neke ozbiljne stvari koje se rade u dugom vremenskom periodu samo zato da bi se pojavile, naštancale. Zato te uvijek duša boli kad tome nije posvećeno dovoljno pažnje. Tužno je kad mi ljudi kažu: “Čula sam te na radiju, ali ne novu, nego staru pjesmu”.
I koncert u Lisinskom zakazan je za početak iduće godine?
Da, sa svojom diskografskom kućom Dallas imam tri projekta u planu. Među koncertima na proljeće bit će svakako Lisinski Zagreb, Cankarjev dom u Ljubljani, a planiramo i Sava centar u Beogradu.
Bilo mi je glupo slušati kad su vam neki prigovarali zbog koncerata u Srbiji.
Ne samo to, nego ja sam valjda bila 15. po redu koja je otišla tamo. Zaboga, ja postojim već 56 godina i iza mene je bezbroj samostalnih koncerata u beogradskim dvoranama. Otišla sam 2011. i bio je to jedan fantastičan koncert, toliko nabijen emocijama da je teško bilo naći nekoga u publici kome nisu oči zasuzile, ljudi su godinama čekali taj trenutak... Ali moja je najveća bol – ako će netko uživati u mojem sadašnjem priznanju, neka uživa – bila u Splitu. Gradu kojem sam stvarno dala dušu na festivalima, na kojima sam osvojila čak prvih deset nagrada pa još drugih i trećih, imala sam dva LP-ja „Moja splitska ljeta“, to je bio moj drugi grad.
I onda dođem pokojnom Coci otpjevati dvije pjesme na Hajdukovu stadionu i kasnije doznam da su mi iz publike, iako je bilo samo oko pet tisuća ljudi, neki torcidaši vikali: „Goni se, prodana dušo“. Danima sam čitala članke s naslovima „Poljud izviždao Terezu“. Kako ih nije sram? Pitam se samo jedno, neka je to Torcida napravila u nekom svom bezrazložnom bijesu, ali kamo su nestali ljudi, zašto baš nitko nije stao na moju stranu. E, toga nije bilo, toga kod nas nema.
Nedavno ste surađivali s grupom Mayales na njihovoj pjesmi „Roadie“, a na albumu „Zimzeleno, a novo“ pojavljuje se vaša originalna snimka pjesme „Stare ljubavi“ i nova obrada rock-grupe M.O.R.T.
Dragi Petar Beluhan, meni su ti Mayalesi beskrajno dragi i tako puni poštovanja. „Joj, molim vas, biste li vi…“, ma naravno da bih, ne trebate me uopće moliti, meni je to užitak. Meni je to normalno, kad vidim da netko dobro radi, pa ako je negdje potrebna moja mala sitna pomoć, ja sam sretna i presretna da mi je to omogućeno. Drago mi je kad mi jedan takav mladi bend pristupi i kaže da je to prekrasno, pa kud ćeš više...
Imate svoj kružok intimnih prijateljica. Ako se dobro sjećam, Novu godinu dočekali ste s Gabi Novak?
Gabi je prekrasno drago biće. Ona i ja uopće nemamo godina! Mi se znamo smijati kao dvije šiparice, veselimo se životu. Godine nisu godine na licu, na tijelu. Bitno je da ih nemaš u svom optimizmu, u energiji kojom zračiš. To je vitalnost. Neku večer smo se našle kod mene, Gabi, Radojka i ja. Došle su u šest, a otišle oko pola jedan. Mi znamo kako se treba družiti.
Na pitanje što je s reizdanjima njenih starih i slavnih albuma i ima li ih na policama, Tereza kaže:
– Ne baš, mnoge stvari nestaju i nema ih ni u eteru ni u trgovinama. Ovo je godina u kojoj bi se na neki način trebala proslaviti četrdeseta obljetnica albuma “Stare ljubavi” i ja se pitam razmišlja li netko o tome. Takav se jubilej nigdje u svijetu ne zaboravlja... U devedesetima smo za Orfej, uživo od početka do kraja, snimili jedan LP, simfonijski orkestar i ja te Pavle Dešpalj. Za Boga miloga, Pavle Dešpalj!
U Lisinskom smo prvo snimali, a onda je bio i koncert. Neki dragi, meni nepoznati ljudi poslali su mi na poklon taj LP jer mi je u kući u Konavlima sve uništeno, a to se više nigdje ne može kupiti. Ljudi šalju, čak i s mojim autogramom, odrekli su se nečega što vole jer znaju koliko mi to znači. Zahvaljujući njima imam i dva svoja kanadska LP-a, hvala im od srca.
>> Nakon 22 godine odbijanja Tereza Kesovija ipak će pjevati u Srbiji