Puno toga u subotu navečer na Dori djelovalo je kao antiklimaks, a sve za naše novce

Odgovor na pitanje "može li Dora biti gora?" vjerojatno se krije u činjenici da niti Eurosongovsko natjecanje ne može biti gore nego što jest, i to već podosta godina zaredom. Stoga je i Dora suštinski nepotrebna pojava, važna samo onima kojih se izravno tiče - autorima koji apliciraju za natjecanje, izvođačima koji mogu uhvatiti pet minuta slave ili propasti u provaliju, zabavnom programu HTV-a i publici koja nema što pametnije za raditi nego pred televizorima navijati za "svoje". Ali za naše, tj. vaše pretplatničke novce.

Stvarnost oko Dore i Eurosonga karakterizira nekoliko temeljnih pogrešnih sastojaka u receptu, zbog kojih krajnji rezultat teško može ispasti jestiv, osim onima sklonim lošem fast-foodu. Po tome se radi o natjecanju koje dobro korespondira s okolnim boflom u raznim sektorima koji nas prati. Što je najgore, od samih pjesama do scenske prezentacije, puno toga u subotu navečer djelovalo je kao antiklimaks. Ako netko više uopće i očekuje klimaks. Zapravo se radilo o klimakteriju, u kojem godine krivih procjena u vezi izbora pjesme za Eurosong, postaju prihvaćena i utemeljena špranca koju se nitko više niti ne trudi mijenjati.

Ta špranca, iliti postupak, robuju s toliko krivih pretpostavki da je teško očekivati smisleni, a kamoli dobar rezultat. Čak i činjenica da zabavni program HTV-a ima u svom godišnjem izlazu daleko zabavnije i bolje osmišljene glazbene show programe, govori da se ni njima ne da previše bakčati s Dorom.

Lani sam za tekst u Ekranu Večernjeg lista preslušao sve pjesme unaprijed, ali su nakon objavljenih impresija smjesta usljedili prigovori izvođača i autora da se radi o, eufemizam je reći, preoštrim kritikama na pojedine pjesme. Ove godine odustali smo od taktike "preslušali smo prije svih", ali postfestum opažanja teško da mogu biti pozitivnija.

Naime, ne isplati se čak detaljno ići od pjesme do pjesme, osim kad se radi o nekom zaista boljem uratku koji iskače iz gabarita. A upravo gabariti po kojima se pripremaju pjesme za Doru, skupa sa željama i očekivanjima koje neki imaju od plasmana na Eurosong, proizvode situaciju u kojoj ćete, skoro matematički, u svakoj pjesmi pronaći neki nepotrebni eksces, kičasti scenski nastup, suludu estradnu pedagogiju, višak ambicija, manjak ukusa ili sve to skupa. A zna biti i gore, potpuno banalno i besmisleno.

No, ima li uopće smisla na Eurosongu, ili je cijeli taj ceh utemeljen na krivim pretpostavkama koje su nekad možda bile zanimljive, ali su se s vremenom izlizale do providnosti. Jer veća je vjerojatnost da ćete dobiti koronavirus u pustinji, nego naići na nekoliko pjesama zaredom koje banalnim kičem nisu iz one rubrike "vjerovali ili ne". Možda je najveći hendikep izvođačima koji se prijave, ili ih prijave - a nije da su svi male bebe i niškoristi - upravo ta špranca koja nervira i kritiku i publiku.

U kojoj se čini da je za neko suštinski nebitno natjecanje poput Eurosonga, ovima koji se natječu dano svo bogatstvo ovoga (našega) svijeta; luksuzna pozornica, prime time termin na televiziji, provod u Opatiji, medijsko praćenje, zaluđivanje naroda bajanjima o značaju Dore, što neki drugi vični glazbi niti u ludilu ne mogu sanjati, a kamoli očekivati.
Mora li estradno takmičenje biti temelj domaće glazbene kulture u prajmtajmu? A onda se svi oni, dobri, loši i bolji, popnu na pozornicu i uz ordinarnu matricu, tj, snimljenu glazbu, "odglume" pompozan zvuk pred televizijskom publikom i to što su zamislili da "jesu". Najčešće, to kako se predstavljaju ne može biti dalje od stvarnosti, jer je upravo mimikrija, pretvaranje i "glumljenje" ono što karakterizira i Doru i Eurosong.  

Doduše, bilo bi nekorektno ne spomenuti da najviše posla u toj večeri odrade pjevači(ce), jer prema pravilima Eurosonga svi vokali moraju biti otpjevani uživo. No, čak niti taj trud ne može sakriti pogubne kombinacije neukusa i pretencioznosti, u kojima pretvaranje "etna" u kreativnu erupciju "Etne" nikako da stigne. Značaj Eurosonga toliko je estetski mizeran, a samo natjecanje kulturološki nebitno, da domaća javnost i stručna kritika sve više Doru osjećaju kao provokaciju na koju se potroše stotine tisuća pretplatničkih kuna, bez obzira što svi pretplatnici zajedno nemaju interesa u Eurosongu koliko samo jedan od onih koji nastupaju u nadi da će ubosti estradni jack-pot.

Ali, da se radi o privatnoj manifestaciji, samo izvolite i neka vam je sa srećom. Uostalom, nakon svih izbora i sučeljavanja koja smo vidjeli u zadnje vrijeme, ovi se sad još sučeljavaju uz unaprijed snimljene matrice? Dok ozbiljni bendovi po Hrvatskoj sviraju uživo zabadava ili za mizerne honorare, a najveći zagrebački klubovi ili festivali koji nude ozbiljne kulturne programe u deset godina ne dobiju novce koji se potroše za jednu Doru i odlazak na Eurosong?

A onda im se ovi u osam navečer s ozbiljnom potporom šminkera, dizajnera i atraktivne tehnike prikažu kao vodeći influenseri koji će (se) odvesti u EU i na Eurosong? Očiti nesrazmjer između uloženog i postignutog, namjeravanog i ostvarenog, javnog i privatnog, bitnog i nebitnog, kao da je ekvivalent netočnih imovinskih kartica o kojima svi pričaju ovih dana.