Nakon “Radio Ga Ga”, “Radio Clash”, “Radio Dubrava” i Lady Gaga, dobili smo i “Radio Ganga”. Radi se o izvrsnom dokumentarcu autora Zdenka Jurilja, nedavno prikazanom izvan konkurencije na Sarajevskom filmskom festivalu i Mediteran filmskom festivalu. Svakodnevno gledam dokumentarce domaćih i regionalnih proizvođača i inozemnih istraživača, ali nakon projekcije na spomenutom festivalu teško da bih vam mogao preporučiti neki aktualni u kojem ćete više uživati.
Nađite dobru priču i imate film, reći će vam svaki redatelj. No, nakon toga tek slijedi ostalo, ali kad nađete zanimljive priče poput one Gorana Bare u filmu “Bure Bareta” ili Tome Matkovića u “Radio Ganga”, dobivate dva filma koje krasi hiperautentičan govor.
“Radio Ganga” jedan je od najboljih i najduhovitijih dokumentaraca ove godine. Pogotovo znamo li za predrasude prema gangi i ruralnom u današnjem snobovskom svijetu pseudourbanog. Ukratko, pravi je vrtlog urnebesne vožnje hercegovačkim krajem i mentalitetom, koji gangu ne promatra sa znanstvenog polazišta, ali joj daje ključno mjesto poveznice događaja u dokumentarcu.
Gangu je 2012. UNESCO u Parizu uvrstio na popis ugrožene svjetske nematerijalne baštine. Upravo s tim, najstarijim scenama ekipe koja ganga na Eiffelovu tornju završava film. Sve ono što je Jurilj uspio u njega ugurati od početka do (sretnog) završetka, u 64 minute trajanja, rastumačit će vam i pokazati puno više od priče o Hercegovini nego “umočeni” političari ili vicevi o Hercegovcima. Glavni motor filma i vodeću ulogu ima sjajni Tomo Matković, radijski voditelj na Radiju Grude koji u svojoj emisiji manirom Howarda Sterna komunicira s bakama i djedovima koji mu se javljaju u program. Tomo je toliko udomaćen i familijaran sa sredinom kojoj se obraća da su potpuno srušene sve granice, a njegove su emisije urnebesni talk-show kakav je teško zamisliti negdje drugdje.
No, uz to, Matković već dvadesetak godina snima gange po okolnim selima, nastojeći poput etnomuzikologa Alana Lomaxa i njegova zapisivanja folk i blues napjeva tridesetih godina 20. stoljeća u SAD-u, zabilježiti baštinu koja nestaje. Jer ganga je jedini glazbeni izraz koji je nemoguće notno zapisati, to je putničko pjevanje Dalmatinske zagore i Hercegovine.
Takav narativ provučen je u filmu kroz vožnju Tome Matkovića starim Mercedesom – poput Jima Morrisona Nevadom u zaleđu Kalifornije – druženja, događaje i priče s ljudima, a pored dijelova programa (uživo) iz radijske režije, film Matkovića prati na lokalnim feštama gange, ali i u alter-okruženju nekog kluba, fešti bajkera sa striptizetama, na potezu od Gruda, Imotskog i Ljubuškog do Mostara i Pariza.
“Radio Ganga” toliko je dobar i važan film da bi bio savršen za prikazivanje na HBO-u ili Netflixu, gdje bi bio u društvu sličnih dokumentaraca o pomaknutim i zanimljivim lokalnim pričama s juga Italije, iz Španjolske, Rusije, Indije ili već spomenutog Pariza koji je meka za etničku glazbu i različite svjetske kulturne tradicije.
Ne radi se samo o glazbenom dokumentarcu, “Radio Ganga” ponajmanje je samo to, već o autentičnoj, duhovitoj priči Zdenka Jurilja o podneblju i mentalitetu lišenoj bilo kakve snobovštine, ispričanoj izravno i duhovito. Kroz priču i dogodovštine Tome Matkovića film će vam pokazati mnogo toga, najčešće uz smijeh do suza, ali i ozbiljnih stvari, poput odnosa lokalne sredine prema Daytonu i Thompsonu, što je rijetko bilo izvedeno na tako humorističan i ironičan način.
No, “Radio Ganga” uza sav humor i ironiju nije nimalo šaljiv film. On govori o ozbiljnim stvarima i ozbiljnim životnim pričama, najčešće o starijim ljudima koji su svojim fizionomijama, pričama i izbrazdanim licima posebno bogatstvo filma kao dokaz o neslomljivom (i nepromjenjivom) duhu podneblja koje prate mnoge “nepravomoćne” predrasude i pogrešne prosudbe.
Ukratko, “Radio Ganga” ulazi među najbolje ovogodišnje dokumentarce o – za neke izvana – “čudnim” krajevima, a način na koji je Jurilj pokazao možda i više nego što je planirao, nepretenciozno i bez dociranja, duhovito do bola, primjer je one stare McLuhanove izreke o “globalnom selu” i teze “misli lokalno, djeluj globalno”. Ovakve autentične priče nemoguće je naći igdje drugdje. Upravo to najveća je prednost filma koji je dokumentaristički ekvivalent Šijanovih filmova poput “Ko to tamo peva” ili “Maratonaca”, s podjednako živopisnim, ali stvarnim likovima od krvi, mesa i, dakako, gange.
ima dva prijatelja hercegovca i to su super ljudi