Jedna od nježnijih i ljubavnijih proza koje su se u zagrebačkim knjižarama mogle pronaći pred proljeće 2025. Mali, jedva sto i šezdeset stranica dug roman, stigao kao mȁna nebeska onima koji su, nakon što pročitaše i posljednju nepročitanu knjigu Roberta Bolaña, pomislili da je to kraj i da takvog pripovjedača, taj duh i taj pogled na svijet više neće naći. Pedro Lemebel doista je Bolañov jedva šest mjeseci stari brat - rodio se u studenom 1952, svijetom minuo 2015; skoro petnaest godina poslije Bolaña - ali je, za razliku od njega, bio još mnogo toga drugog, osim što je bio veliki pisac: likovni umjetnik i performer, građanski aktivist, borac za prava drugih i različitih, promotor LGBT kulture i njezinih identiteta, uvjereni latinoamerički komunist, vjerni prijatelj ikonične Generalne sekretarke Komunističke partije Čilea i borkinje protiv Pinochetove fašističke vojne hunte Gladys Marín, aktivist, amblematska figura, Kraljica na sceni, sve to bio je Pedro Lemebel, i bio je genijalan pisac. Na više načina i u različitim smjerovima, u više drugotnih i autsajderskih identiteta, bio je emancipatorska figura cijeloga jednog naraštaja. Premda je, kao i Bolaño, provodio život autsajdera, on je, i mnogo više nego Bolaño, bio sve suprotno od od toga. I ono što je čitatelju najfascinantnije, ono na čemu mu ja kao pisac zavidim: Lemebel je, premda je bio sve što smo nabrojali i još koješta što nismo nabrojali, bio, opet kao i Bolaño, totalni pisac, bio je sasvim i skroz u književnosti. Baš kao da ništa drugo osim književnosti i ne postoji.
"Moj nježni toreadore" (u sjajnom prijevodu Borisa Dumančića) društveni je, ljubavni i politički roman. I roman-kronika Santiaga u vrijeme kada je vladavina fašističke hunte u Čileu u fazi svoje dekadencije, kada se protiv Pinocheta buni i demonstrira, i pobijeđen je u ljudima strah. Glavni lik je Tetka, transvestit u godinama, već nelijepa i oronula, ali puna čežnje, strasti i ljubavi, ne samo za onog kojeg voli, nego i za svijet. Požrtvovna u zajednici, angažirana u pobuni, kod nje se možeš skloniti, pronaći utjehu, sakriti kompromitirajući materijal. Na neki čudan način, Tetka je zapravo brehtijanski lik, u njoj se sabiru ideje epohe, osim što je živo čeljade Tetka je misao bunta i otpora, pa još u narodu i na sceni, u vrijeme, u kulturi, na kontinentu na kojemu se bunt i otpor baš naročito i ne honoriraju. Lako je Brechtu u Europi (pa i u Americi!) u njegovo vrijeme bilo biti Brecht. Lemebelu bilo je krajnje zajebano. A Tetki - u kojoj možemo, premda vidjeti Lemebelovu osobu, ali da s time ne pretjerujemo - bilo je još gore. Pritom, Tetka se izdržava tako što veze stolnjake za stolove bogatijih santijeških gospođa, uglavnom generalskih hanuma. U tome je dobra i temeljita...
Njezina pripovijest izmjenjuje se s pripoviješću diktatora i njegove žene, opskurne ali i krajnje karakteristične čileanske prve dame Lucije Hiriart de Pinochet, koja je, za razliku od muža, potekla iz fine i vrlo bogate familije. Uvođenje takvih likova u roman rizičan je književni postupak. General je u stvarnosti, naime, markantan primjerak fašističkog ološa, čija će udovica živjeti punih 98 godina, i imat će mnogo problema sa sudom, kako zbog neplaćenih poreza na milijunske dolarske iznose, tako i zbog pljačke desetina milijuna dolara, koje su zatim ulagane u nekretnine. Takve je likove teško kontrapunktirati bijednoj stvarnosti društva koje su upravo njih dvoje učinili tako bijednim, jer se na takav način naprosto stvara loš romaneskni tekst.
Ali Lemebel je genij: on čileanskog masovnog ubojicu i njegovu bešćutnu i hladnu ženu, koja je adorirala svakom zlu i nepočinstvu muževljeva režima, a usput je krala i pljačkala, prikazuje kao ostarjeli luckasti par, čije je bezmjerno zlo prosto kao i svaki drugi malograđanski hir. Za njih pisac ima jednako razumijevanje kao i za Tetku. Oni su samo druga strana iste šašave i strašne stvarnosti. Najprije su je takvom stvorili, da bi onda i sami postali njene žrtve.
S kakvom samo nečuvenom ljupkošću pisac opisuje kako su njih dvoje išli u Madrid, na sprovod Francisca Franca, i kako se u Madrinu Pinochet zapalio da kupi pištolj za koji mu je trgovac tvrdio da je pripadao Hitleru, osobno. Takvih je, Hitlerovih, pištolja u istoj trgovini bilo bezbroj. Pa kako su htjeli posjetiti južnu Afriku, računajući na blagodat aparthejda, sletjeli su, izašli na aerodromsku pistu, ali onda su ih vratili nazad u avion. Pa kako Pinochet zamišlja živoga sebe na vlastitom sprovodu... Kakva knjiga, kakav pisac!