Zagrebačka glumica Vesna Ravenščak (46) vratila se na televizijske ekrane u novoj seriji Nove TV “Bogu iza nogu” u kojoj igra seosku udovicu oštrog jezika i militantnog nastupa Melitu Blažević. Vesnu je domaća publika dosad imala priliku gledati u manjim ulogama u “Zlatnim dvorima”, “Larinu izboru” te u “Najboljim godinama”, a većinu je karijere ipak provela na kazališnim daskama. Iako ne govori mnogo o privatnom životu, nije tajila da je pobijedila leukemiju i to “srećom” koju joj je podarila nesrodna donorica Bianca iz Njemačke. Iako joj je kroz oporavak podršku pružao i osam godina mlađi suprug Stjepan Lozić, ljubav nažalost nije potrajala.
Ponovno ste na televiziji, u novoj seriji. Jeste li sretni?
Jako sam sretna, pogotovo jer je ovo moj prvi veći projekt i to još s takvom sjajnom ekipom.
Kako ste se pripremali za lik seoske udovice?
Melita je u početku zamišljena kao starija žena. Šezdeset plus. No na audiciji sam Draženu Žarkoviću bila urnebesna baš ja i tako je Melita postala udovica u najboljim godinama, Prvih par mjeseci su mi se ispričavali jer u tekstu piše bakica i bakice. A da je ona dio mene i ja nje to je sigurno. Ona je možda malo stroža od mene, ništa ne prepušta slučaju, šamara preventivno sve od reda.. Sve u svemu žena koja zna što hoće, slobodna i još dovoljno mlada. Tekst ju je dosta odredio tako da se karakter nametao sam od sebe. Uz komični element lika, a kažu da sam dobar komičar, rodila se Melita. Brza, bistra, hrabra, jaka, samostalna žena koja još nije odustala od ljubavi.
Godinama ste u gradskom kazalištu “Žar ptica”. Kako ste uskladili probe, predstave i snimanje serije?
Uz dobru organizaciju sve je lako. Šalim se naravno, nekada sve organizacijske vještine ne igraju u vašu korist. Znalo je biti dana da sam po 15 sati u pokretu bez prestanka, odigraj predstavu, ostani na probi, trči na set... Ili trči sa seta na popodnevnu probu i predstavu. Nije mi bilo teško jer obožavam svoj posao. Ipak, epidemiološka je situacija donijela to da ni upola nisam radila u svom matičnom kazalištu kao u starim vremenima.
Što vam je draže, snimanja za TV projekt ili igranje pred publikom na kazališnim daskama?
Odrasla sam u kazalištu i ono će uvijek biti moja prva ljubav. No, kako u životu imamo više ljubavi tako je i snimanje tv serije jedna od ljubavi. I sinkronizacija crtića. Ne znači da je jedna ljubav jača, veća ili trajnija od drugih.
Umore li vas stalna snimanja, kako izdržite sav taj tempo?
Naravno. Umori se čovjek katkada. Ne da ti se uvijek ustati u 5 ujutro i biti na setu do 18 sati. No brzo riješim taj “problem”. Samo se sjetim što sve imam u životu i zahvalna sam. Umor tada postaje skoro pa razmaženost, zar ne?
Godine 2013. dijagnosticirana vam je leukemija, a sada, poslije osam godina, uživate i u snimanjima za televiziju, igrate u kazalištu... Jeste li tada mislili da će sve biti najbolje moguće?
Tada sam htjela vjerovati i uglavnom jesam vjerovala da će sve biti O. K., da ću se vratiti na kazališne daske, zapjevati u nekom mjuziklu, snimati, putovati. Zamišljala sam se u svim tim situacijama vrlo precizno. Od toga što radim do toga što sam obukla. Obećala sam si, ako preživim, živjet ću život kao da nema sutra. I moram priznati da je zaista tako. Napravila sam sve o čemu sam sanjala tada u bolnici u 42-dnevnoj izolaciji. Sve što sam sanjala i mnogo više od toga. Sanjam još uvijek.
Kako se uopće nositi s takvom dijagnozom? Kako razmišljati i planirati dalje?
Živjeti dan po dan, biti zahvalan na prijateljima, podršci, obitelji, ispijenim kavama na osunčanim terasama, šetnjama, kiši, oblacima.. jednom riječju životu. Biti u trenutku, a sanjati veliko. Tako sam se ja nosila.
Jednom prilikom rekli ste kako je šansa za nesrodnog donora 1:100.000. Gotovo poput lutrije. I baš ste vi imali dovoljno sreće. I to relativno brzo, već godinu poslije.
Rekla bih da to i nije poput lutrije, nego čista lutrija. Moja Bianca i ja bile smo match 10 od 10 po parametrima relevantnima da bi se obavila transplantacija krvotvornih matičnih stanica. To je i loto i euro jack pot u jednom. Pronađena je u registru kao odgovarajući donor dva mjeseca nakon što mi je postavljena dijagnoza, a transplantiranje je obavljeno svega četiri mjeseca poslije.
Zahvaljujući Bianci, dobili ste drugu priliku. Čujete li se i dalje s njom gotovo svaki dan kao prije?
Čujemo se stalno. Vidjele smo se samo jednom 2019. kada sam bila kod nje i njene obitelji u Stuttgartu. Trebali su doći u Zagreb prošle godine, nažalost pandemija je to spriječila i prošle i ove godine. Navijamo za 2022.
Sada kada je sve to daleko iza vas, kako sada gledate na to razdoblje, sebe, život?
Smatram se sretnicom. Zaista mislim da mi je bolest došla kao neka vrsta blagoslova. Potpuno me resetirala i promijenila postavke. Drukčije gledam na život. Ne držim se grčevito za ljude i odnose, ne vežem se za situacije. Nastojim živjeti i biti sretna, a sve ono što me čini tužnom mičem od sebe. Jasnije mogu sagledati sve što mi se događa u životu. Od posla do intimnih odnosa. Mnogo sam radila na sebi, radim još uvijek.. i sretna sam što sam tu.
VIDEO Severina postaje TV voditeljica, radit će na istoj televiziji kao i Ivana Paradžiković
8 godina razlike..kud je taj gledao..