Reakcija Doris Pinčić na objavu ministra Beroša: Djeca uvijek trebaju roditelje, a kad su bolesni i još više

U ovakvim epidemiološkim okolnostima najviše što se može učiniti jest svakodnevni susret s djetetom na 15-tak minuta. To je granično vrijeme za sprječavanje eventualnog prijenosa virusa u zatvorenim prostorima gdje je više osoba. Uz to, bolnice trebaju osigurati svakom roditelju susret s njegovim djetetom. Sve te okolnosti imala je na umu stručna skupina koja je predložila ovu mjeru kao optimalnu u ovim vremenima. Kao ministar poklonio sam povjerenje stručnjacima. Vjerujem da će se što prije okolnosti promijeniti na bolje pa će se otvoriti prostor i za duže druženje roditelja s djecom na bolničkom liječenju. - objasnio je jučer ministar Vili Beroš uvjete po kojima roditelji mogu posjećivati svoju bolesnu djecu. Izazvalo je to brojne neagtivne reakcije roditelja čija su djeca u bolnici na liječenju. 

Nedugo prije ove njegove izjave iz udruge Roda pokrenuli su peticiju da se roditeljima omogući da budu uz svoju djecu koja su bolesna i nalaze se na bolničkom liječenju. Na ovu situaciju osvrnula se i voditeljica Doris Pinčić koja je ispričala svoje iskustvo kada joj je sin Donat tijekom pandemije koronavirusa završio u bolnici, a ona nije smjela ostati uz njega.

- Nema ljepšeg osjećaja nego vidjeti svoju djecu kako se smiju, vole, rastu.. Nema goreg osjećaja nego vidjeti da tvoje dijete boli, u takvim situacijama bezuvjetna ljubav pokazuje svu svoju snagu i svaki bi roditelj potpisao isti tren da sve teško padne na naša umjesto na njihova leđa . Za vrijeme karantene moj Donat igrajući se po kući pao je, udario se u glavu i doživio je lagani potres mozga popraćen vrtoglavicom, povraćanjem i buncanjem. Divni, posvećeni doktori objasnili su nam da mora, za njegovo dobro i za svaki slučaj ostati u bolnici ali da ja ne smijem biti u bolnici tu noć. Ni na stolici, ni u hodniku ni u krugu odjela. Karantena je, Covid divlja. U suzama i strahu ostao je u, kako ga je on nazvao - zatvoru. Tu noć nisam plakala ali nisam baš ni disala kako treba. Ujutro kad su ga pustili i došao je kući uz potvrdu da će sve biti u redu krenule su suze. Prije svega od sreće, od zahvalnosti što imam zdravu djecu i što ovakve situacije mogu nabrojati na prste jedne ruke. A drugi red suza išao je za sve roditelje i djecu koji to jutro nisu zagrlili jedni druge jer su na bolničkom liječenju danima, neki tjednima. Djeca uvijek trebaju roditelje ili skrbnike, a kad su bolesni i još više. Korona je neupitno opasna, nisam epidemiolog, nisam doktor ali vjerujem da moraju postojati bolja rješenja od ovog da roditelji bolesnoj djeci u posjet mogu doći na 15 minuta. Ne da vjerujem, ja sam sigurna da naše društvo može, mora i zna bolje, kao i da ćemo pronaći pravi način za ovo riješiti. - ispričala je Doris.