Ja sam John Ford i snimam vesterne, predstavio se na kratko na sastanku Ceha redatelja ranih 50-ih, kad se suprotstavio moćnom Cecilu B. De Milleu i ustao protiv "lova na vještice", odnosno komunista, u vrijeme makartizma. O privatnom životu nije volio puno govoriti. "Istina o mom životu nije ničija prokleta stvar, samo moja", rekao je. Kao redatelj osvojio je čak četiri Oscara (ukupno šest s dokumentarcima), najviše u povijesti, ali nijedan nagrađeni film nije bio vestern. Između 1931. i 1964. njegovi su filmovi zaradili 72 nominacije za Oscara.
Zlatni kipić dobio je kao redatelj za filmove "Doušnik" 1935., "Plodovi gnjeva" 1940., "Kako je bila zelena moja dolina" 1941. i "Mirni čovjek" 1952. Prvi je dobio priznanja za životno djelo Američkoga filmskog instituta 1973. Opus mu je veličanstven, uz već spomenute tu su i "Željezni konj", "Izgubljena patrola", "Potkazivač", prvi zvučni vestern "Poštanska kočija", "Moja draga Klementina", "Fort Apache", "Nosila je žutu vrpcu", epski "Tragači", politički vestern "Čovjek koji je ubio Liberty Valancea", "Rio Grande", "Jesen Čejena", "Donovanov greben"... Gotovo 140 filmova nanizao je u karijeri dugoj pet desetljeća, koja je završila njegovim posljednjim filmom, melodramom "Sedam žena" iz 1966. Kao umjetnik inspirirao je Akiru Kurosawu, Martina Scorsesea, Jean-Luca Godarda, Stevena Spielberga koji ga je uvrstio u svoj poluautobiografski film "Fabelmanovi", u kojem Forda glumi - David Lynch. U posljednjem dijelu filma glavni lik Sammy Fabelman upoznaje "najvećeg redatelja ikada". Ford ulazi u svoj ured s legendarnim povezom na oku, cigarom i tragovima poljubaca na licu. Kada mu Sammy kaže da i on želi biti redatelj, Ford ga pogleda: "Zašto? Ovaj posao će te rasturiti." Spielberg je potvrdio da je Ford bio jedan od njegovih omiljenih redatelja i da ga je imao čast upoznati u mladosti. Bio je to susret mladog redatelja na početku karijere i filmske ikone na zalasku.
- Kad se spomene John Ford, uvijek se sjetim svog krucijalnog profesora režije na zagrebačkoj akademiji Zorana Tadića koji je rekao da je bio toliko opsjednut utjecajem Forda da si je u mladosti htio iskopati oko ne bi li što više sličio na njega - kaže redatelj Dalibor Matanić.
- John Ford je ostavio nevjerojatan utjecaj na nevjerojatno široku lepezu različitih autora: od Hitchcocka do Kubricka, od Fellinija do Tarkovskog, od Peckinpaha do Bergmana. Mislim da je takav utjecaj imao zato što je neumoljivo čuvao redateljsku viziju u svakom filmu, bilo da je riječ o tretmanu vizualnog, bilo da je riječ o karakterima. Dokazao je da stil filma ide iz redateljeve duše, ono što apsolutno kod njega obožavam je da nikad nije radio storyboarde, da je bio potpuni emotivac, a glumio tough guya ne bi li se uspješno hrvao s nepisanim pravilima Hollywooda. I ono najbitnije - da je bio toliko hrabar da se maestralno dokaže u žanru vesterna koji je onda hrabro okrenuo naglavačke, prikazao mračnu eskapističku utopiju zvanu vestern - ističe Matanić.
VEZANI ČLANCI:
Zato su mu, otkriva, najdraži filmovi "Čovjek koji je ubio Libertyja Valancea", "Tragači" i "Plodovi gnjeva" u kojem je s ubojitom gorčinom prikazao mračnu stranu Amerike.
I filmskom kritičaru Vladimiru Šeputu, koji živi i radi u Londonu, najdraži Fordovi filmovi slični su Matanićevu odabiru: "Poštanska kočija", "Tragači" i "Plodovi gnjeva".
- Način na koji Ford snima krajolik je u to vrijeme bio nenadmašiv i imao je veliki utjecaj na čitavu generaciju američkih i svjetskih redatelja, od Spielberga i Tarantina do Kurosawe. Naravno, Ford je posebno važan za američku filmsku povijest i za njihovo poimanje vlastitog identiteta, kako vizualnog, tako i društveno-političkog. Mislim da ga još uvijek možemo smatrati najutjecajnijim američkim redateljem - kaže Šeput.
Filmska kritičarka Petra Belc Krnjaić ističe da Johna Forda primarno cijeni kao redatelja koji je obilježio velik dio filmske povijesti i kao autora čija djela spadaju u kanon hollywoodske povijesti filma.
- Nisam se, doduše, bavila njegovim opusom s nekim žarom ili gledalačkim zanosom, a čini mi se da je to možda i generacijsko pitanje - nikada se nisam mogla povezati sa žanrom vesterna koji mi je prvi put učinio zanimljivim Monte Hellman sa svojim filmom "The Shooting" iz 1966. Fordove filmove sam gledala kao dio obavezne filmske lektire, a najbolje pamtim klasike "Poštansku kočiju" i "Tragače". Postoji nešto fascinantno u načinu na koji je prikazao krajolike Colorada i učinio ih gotovo zauvijek vizualnim simbolom Divljeg zapada. Tipovi poput Johna Waynea habitusom mi nisu previše bliski i čini mi se da je pitanje reprezentacije Indijanaca u Fordovim filmovima jedna od najzanimljivijih tema kojima bi se moglo ili trebalo baviti. Ako bih morala izdvojiti neki Fordov film koji sam s užitkom pogledala, to bi svakako bio njegov posljednji film "Sedam žena". Na njega sam naišla slučajno jer se rijetko spominje u kontekstu Fordova rada. Bilo je osvježenje gledati žene u glavnim ulogama priče koja ponovno tematizira sukob prirode i civilizacije, prosvjetiteljstva i divljeg uma, a da pritom ne nudi neke jednoznačne, nedvosmislene odgovore. Bit će u svakom slučaju zanimljivo vidjeti hoće li i na koji način John Ford preživjeti 21. stoljeće – zaključuje.
Ford je počeo redateljsku karijeru sa 23 godine filmom "Tornado" iz 1917., u kojem je i glumio i odradio kaskaderski posao. Priča je to o kauboju koji spašava bankarovu kćer od odmetnika i novac koji dobiva za nagradu koristi da dovede majku iz Irske u Ameriku. Povjesničari filma navode ga kao njegov debitantski, premda je bio pomoćnik redatelja u nekim ranijim produkcijama koje je režirao njegov stariji brat Francis. Ford nije baš bio zadovoljan filmom, navodno se bio napio tijekom produkcije, više je volio kao prvi film isticati "The Soul Herder", također nijemi vestern snimljen iste godine. Između 1917. i 1920. snimio je dvadesetak jeftinih filmova, a prvi zapaženiji bio mu je "Željezni konj" iz 1924., klasik filmske americane, o potrazi sina za očevim ubojicom, uz epski prikaz izgradnje prve transkontinentalne željeznice. Snimalo se u Sierra Nevadi, gdje su izgrađena cijela dva grada, angažirano 5000 statista, 100 kuhara, 2000 radnika na željeznici, konjička pukovnija, 800 američkih domorodaca, 1300 bizona, 2000 konja, 10.000 goveda. Snimanje je kasnilo, no u Foxu su na kraju bili zadovoljni jer je film zaradio dva milijuna dolara, a stajao je 280.000. Negdje u to vrijeme, vjerojatno tijekom snimanja filma "Krvnikova kuća", upoznao je Mariona Michaela Morrisona, mladog kaskadera i rekvizitera koji će se kasnije proslaviti pod imenom John Wayne. To su mu ime u studiju nadjenuli prema generalu Anthonyju Wayneu. Dobar rezultat "Izgubljene patrole" s Victorom McLaglenom i Borisom Karloffom kao zvijezdama potaknuo je šefove studija R.K.O. da mu 1935. odobre snimanje "Doušnika", kojeg filmski kritičari često uvrštavaju na liste najvećih filmova svih vremena, a sam Ford rekao je da je riječ o filmu o kojem je sanjao pet godina. Snimanje je trajalo samo tri tjedna. Scenarij je napisao Dudley Nichols s kojim je Ford često surađivao, uz ostalo, i u kultnoj "Poštanskoj kočiji" iz 1939. u kojoj je glumio John Wayne, njegov omiljeni glumac.
Orson Welles je znao reći da je "Poštansku kočiju" gledao četrdeset puta pripremajući se za snimanje "Građanina Kanea". Film je zaradio više od milijun dolara u prvoj godini, dvostruko više od troškova snimanja, a zahvaljujući uspjehu u kinima revitalizirala je tada izumirući žanr, pokazujući da vesterni mogu biti "inteligentni, vješti, sjajno zabavni i isplativi". Iduće godine Ford se sam sa sobom natjecao za Oscara s filmovima "Plodovi gnjeva" i "Dugo putovanje kući". Zanimljivo je da se nije pojavio na dodjeli prva tri Oscara jer je "jednom otišao u ribolov, drugi put je bio rat, a jednom se prilikom iznenada napio".
Nakon Drugog svjetskog rata, u kojem je bio i ranjen u ruku, snimio je i trilogiju o američkoj konjici - "Fort Apache", "Nosila je žutu vrpcu" i "Rio Grande". Najpoznatiji je upravo po svojim filmovima na otvorenom, kao majstor velikih scena uklopljenih u pejzaže koji su bili sastavni dio priča koje je želio ispričati. Davao je prednost statičnoj kameri pred pokretnom, stvarajući duge otvorene kadrove. Kultna je, na primjer, scena u "Poštanskoj kočiji" kad horda Indijanaca progoni kočiju preko pustinje. Povjesničari filma kažu da je, osim poznatih lokacija, Ford volio i poznata lica oko sebe, pa je za snimanja često angažirao iste snimatelje, pomoćnike redatelja, kostimografe i druge filmske radnike. Često je odabirao i iste glumce, poput Johna Waynea, Maureen O'Hara, Henryja Fonda, Jane Darwell, Warda Bonda, Georgea O'Briena, Anne Lee... Mediji su koristili termin "dioničko društvo Johna Forda", u kojem istaknuti ulogu ima i Harry Carey stariji, zvijezda 25 Fordovih nijemih filmova, kojeg je Ford jako cijenio, Will Rogers, James Stewart, Richard Widmark, Ben Johnson, Dolores del Río, John Carradine i drugi. Od šezdeset nijemih filmova koje je snimio između 1917. i 1928. mnogi su nestali, no kasnije su pronađeni, na primjer 2009. u novozelandskom filmskom arhivu ponovno je otkrivena zbirka od 75 hollywoodskih nijemih filmova, među kojima je bio i jedini sačuvani Fordov film iz 1927.
U filmskim se enciklopedijama opisuje kako je većina Fordovih vesterna uključivala barem jednu sekvencu koja "oduzima dah", a dijaloge bio svodio na minimum. Bio je poznat po trganju stranica scenarija kako bi skratio dijaloge. Tijekom snimanja "Mogamba" producent Sam Zimbalist upozorio ga je da snimanje kasni tri dana, a Ford je jednostavno istrgnuo tri stranice iz scenarija i rekao: "Idemo po rasporedu". Nikada nije snimio scene iz tih iskidanih stranica. Scenarije je, zapravo, rijetko gledao, slagao je scene u glavi.
Veliku je pažnju pridavao izboru glazbe. Filmski kritičar Ephraim Katz napisao je da je od svih američkih redatelja Ford vjerojatno imao najjasniju osobnu viziju i najdosljedniji vizualni stil. Njegove ideje i likovi su označeni kao "američki", izražavajući duboki estetski senzibilitet za američku prošlost i duh granice. Mnogi Fordovi filmovi počinju i završavaju scenama u kojima se pojavljuju prijevozna sredstva poput vlaka, ili cesta, cvijeća, rijeka, okupljanja. Ako je lik prikazan kako igra poker, primjerice Liberty Valance ili Tom Tyler, u ruci drži dvije osmice i dva asa, koje je Divlji Bill Hickok držao kad je ubijen. I imena likova se ponavljaju u Fordovim filmovima, poput Quincannona, Kirbyja Yorke, Tyreea i Boonea.
Unatoč njegovoj često teškoj osobnosti, mnogi glumci koji su radili s njim priznali su da je iz njih izvukao najbolje. Fordovo omiljeno mjesto za snimanje vesterna bila je dolina Monument Valley u južnom Utahu, a toliko ju je proslavio da je Orson Welles jednom rekao da su drugi filmaši odbijali snimati u regiji u strahu da ih ne prozovu za - plagiranje.
Već do 1940. bio je na glasu kao jedan od najistaknutijih svjetskih filmskih redatelja, zarađivao je dvostruko više od predsjednika SAD-a, no manje od Carole Lombard, najplaćenije zvijezde Hollywooda 1930-ih. Fordov posljednji igrani film prije nego što je SAD ušao u Drugi svjetski rat bio je "Kako je bila zelena moja dolina". Prvotno je bio planiran kao četverosatni ep koji će konkurirati filmu "Prohujalo s vihorom" i trebao je biti snimljen na lokaciji u Walesu, no od toga se odustalo zbog njemačkog bombardiranja Britanije. Snimalo se na kraju u južnoj Kaliforniji, danas državnom parku Malibu Creeku. Film je trebao režirati William Wyler, no odustao je kad je Fox odlučio snimati u Kaliforniji. Bio je to jedan od najvećih filmova 1941., nominiran za deset Oscara. Newyorški filmski kritičari proglasili su Forda najboljim redateljem i to je bila jedna od rijetkih nagrada u njegovoj karijeri koju je osobno preuzeo.
GALERIJA Gledali ste seriju 'Naša mala klinika'? Evo kako su glumci izgledali na snimanju prije 18 godina
Za vrijeme rata osvojio je još dva Oscara za poludokumentarac "Bitka za Midway" 1942. i propagandni film iz 1943. Za snimanja japanskog napada na Midway iz elektrane Sand Island ranjen je u lijevu ruku metkom iz mitraljeza. Ford je režirao šesnaest dugometražnih i nekoliko dokumentarnih filmova između 1946. i 1956. Kao i prije rata, neki su bili hvaljeni, neki su doživjeli fijasko. No "Fort Apache", "Mirni čovjek", "Mogambo" i "Tragači" bili su među 20 najboljih hitova na blagajnama.
Prvi poslijeratni film bio mu je "Moja draga Klementina", romantizirano prepričavanje legende o Wyattu Earpu i pucnjavi kod OK Corrala. Wyatt Earp postaje novi gradski šerif, dolazi do obračuna između zakona i anarhije, zakon pobjeđuje, a dolazak učiteljice predstavlja dolazak civilizacije, napisao je filmski kritičar Robert Ebert. Većina vesterna, dodao je, stavlja naglasak na obračun, a "Moja draga Klementina" više govori o svakodnevnim stvarima - frizurama, romantici, prijateljstvu, pokeru i bolesti. Ford je snimio i "Bjegunca" za Argosy Pictures, a prema nekima, Ford ga je smatrao svojim najboljim filmom (to je navodno rekao za još neke filmove, poput "Karavanu hrabrih"), no slaba zarada dovela je do prekida suradnje sa scenaristom Dudleyjem Nicholsom. Kasnije je surađivao s Frankom S. Nugentom, bivšem filmskim kritičarom New York Timesa. Pisalo se kako je Ford pomagao prijatelju Howardu Hawksu tijekom snimanja "Crvene rijeke".
Fordov film "Mogambo" sniman u Africi, okupio je jaku glumačku ekipu - Clarka Gablea, Avu Gardner, koja je doputovala u pratnji supruga Franka Sinatre, i Grace Kelly. Film je postao jedan od najvećih komercijalnih hitova u Fordovoj karijeri, s najvećom domaćom zaradom prve godine od svih njegovih filmova, s oko 5,2 milijuna dolara, a važan je i zbog toga što je pomogao Gableu da obnovi karijeru.
Sredinom 50-ih pisalo se o incidentu s Henryjem Fondom, kojeg je Ford nokautirao, pa se povukao na svoju jahtu Araner i odao se piću. Snimao je potom za televiziju, a u kina se u velikom stilu vratio s "Tragačima" 1956., jedinim vesternom koji je snimio između 1950. i 1959. Poput sile prirode, Ford je napredovao, a u sumrak svoje karijere snimao je filmove za koje se činilo da gotovo ismijavaju vrijednosti koje je zastupao u svojim ranijim radovima. Američki filmski institut ga je 2008. proglasio najvećim vesternom svih vremena.
Posljednjih godina Forda je mučilo sve lošije zdravlje, kao posljedica desetljeća opijanja i pušenja. Sve je teže pamtio i teško je dobivao nove projekte. "Čovjek koji je ubio Libertyja Valancea" iz 1962. često se navodi kao posljednji veliki film u njegovoj karijeri. "Donovanov greben" iz 1963. bio je posljednji njegov film s Johnom Wayneom i posljednji komercijalni uspjeh sa zaradom od 3,3 milijuna dolara. Kritičari napominju da je "Jesen Čejena" bio Fordov epski oproštaj s Divljim zapadom, njegov posljednji vestern i njegov najdulji i najskuplji film koji ipak nije uspio nadoknaditi troškove na kinoblagajnama. Posljednji dovršeni dugometražni igrani film bio mu je "Sedam žena" iz 1966., drama o misionarkama u Kini.
- John Ford je sjajan primjer kako je čovjek, autor, redatelj, upravo tako nepredvidljiv i hrabar - osnova kreativnosti u doba kad se razmišlja da umjetna inteligencija napiše hit scenarije koji će donijeti profit - zaključuje redatelj Dalibor Matanić.
VIDEO Umrla zvijezda Prijatelja: Matthew Perry preminuo u 54. godini života