Renata Belc Krog dobro je poznat glas slušateljima Radija 101. Voditeljica, urednica i novinarka, dugogodišnja radijska profesionalka živi i diše radio, a čula je sve, i više nego što možete zamisliti, u eteru i izvan njega. U godini pandemije i strašnih potresa posebno se pokazala njezina profesionalnost jer, unatoč zabrinutosti za svoju obitelj i bližnje, ostala je glas utjehe, razboritosti i mirnoće. To joj je i donijelo nominaciju za Večernjakovu ružu u kategoriji Radijska osoba godine.
Ove ste godine nominirani za Večernjakovu ružu u kategoriji Radijska osoba godine. Ovo je vaša druga nominacija, nakon što ste prije četiri godine bili nominirani za “Intervju tjedna”. Koliko vam znači ova nominacija i što mislite o konkurenciji?
Svakako mi nominacija puno znači. Ako je žiri prepoznao moj rad i ako sam ušla u izbor, znači da valjda “nekaj radim dobro”, kako bi rekao kolega Šaman. Što se tiče konkurencije, neke znam godinama, neke sam slušala, a neke nisam nikada. No, kako smo svi u konkurenciji, svi smo očito dobri na svoj način u svom poslu, pa svima i čestitam na nominaciji, a ovako i onako će pobijediti onaj tko ima najjaču glasačku mašineriju, možda dijasporu, haha.
Vaš glas prepoznatljiv je slušateljima Radija 101 više od 30 godina. Kako ste zavoljeli radio i kako ste došli na 101-icu?
Radio 101 sam slušala od samih početaka u svojim srednjoškolskim danima, sama sam s još nekim prijateljima radila i na tzv. radiju u srednjoj školi. Tamo sam bila kratko, sve dok, a bile su osamdesete u pitanju, preko razglasa nisam čestitala Božić... Onda sam brzo izletjela jer sam napravila sablazan, završila s nekoliko ukora, no rekla sam im: „Pfff... jednog ću dana raditi na 101.“ Zaboravila sam na to dok nisam jednog ljeta, učeći za ispite na faksu, čula da Omladinski ima audiciju za novinare. Jedva sam se na nagovor frendice ohrabrila da dođem. Uz tadašnju reputaciju 101-ice, moram priznati da sam od Glavnog kolodvora do Gajeve nekoliko puta išla gore-dolje ne usuđujući se ući na ta velika vrata. Mislim da sam ušla i popela se stepenicama tek u četvrtom pokušaju. Obavila sam razgovor za novinara i isto popodne ostala uz stare radijske legende u APR-u ili Aktualnoj političkoj redakciji.
Posljednjih tjedana početke 101-ice gledamo u seriji “Crno-bijeli svijet”. Pratite li seriju, što mislite o njoj i po čemu vi pamtite ta vremena?
Da, serija vraća u neka druga vremena, u doba Omladinskog radija. Tada nisam radila, to je dobra stara Sava u pitanju, no sjećam se slika, a još više priča iz tog doba. Kad u seriji vidim kak se tada pušilo na sve strane, da, nostalgija je to... Ono što moram priznati je da me u seriji oduševio interijer radija, baš kao na slikama. Osim toga, Janko Popović Volarić oduševio je sve svojom ulogom pokojnog Tonija Maroševića. Ne znam osobu koja je poznavala Tonija a da nije bila oduševljena nastupom Janka, kretnjom, mimikom, ma svime. Naravno, oduševilo me i pojavljivanje Duška Ćurlića u ulozi nekog službenika u Kockici.
Tijekom godina na Radiju 101 napravili ste puno dobrih intervjua. Možete li izdvojiti neki koji vam je posebno zanimljiv?
Uf uf, bilo ih je puno koji su ostali u sjećanju. Mislim da mi je jedan od prvih bio s dečkima iz grupe Majke. Vani izvan režije su se zafrkavali: “ak preživi Bareta i Kilmistera, može dalje...”. Također, dolazak Ice T-a na radio te razgovor s njim, jer on je tada bio velika faca. Pa intervju s Jasonom Newstdom iz Metallice u backstageu velikog koncertnog pogona, a svakako bih izdvojila i telefonski intervju sa Davidom Bowiem. To se pamti.
Koji je najveći gaf koji vam se dogodio u eteru?
Teško pitanje, jer se događaju svakodnevno, od lapsusa, krivo pročitanog engleskog jezika, krivog vremena... Pa onda se dogodi da jedno najaviš, komp preskoči, svira drugo, rupe u eteru itd. No, odgovor na to možda ipak bolje znaju slušatelji i dežurni dušebrižnici i ispravljači. Moram priznati da mi je najgori osjećaj bio kad sam prvi put uzela tablete za štitnjaču. Toliko su me toliko zblokirale u govornom aparatu da sam mislila da imam moždani, a tako sam valjda i zvučala...
Nominaciju ste dobili i zbog svog vođenja tijekom potresa u Zagrebu. Kako ste vi doživjeli te trenutke i kako ste ostali pribrani?
Joj, to je jedan od onih trenutaka koji će nam ostati u kolektivnoj memoriji. Kad je zatreslo, ostala sam šokirana kako ne prestaje i ljulja, a u eteru sam bila i dok nije nestalo struje. Kratko je trajalo, vratila sam se tek nakon minute, dok se još ljuljalo. Uspjela sam se čuti s kćeri da provjerim je li sve ok. Nakon kratkog razgovora s njom, vratila sam se u eter, potresena, što se naravno i čulo, no odmah sam rekla da nema formata, da idu telefoni, da idemo odmah na teren. Slušatelji su počeli zvati čim su se uspostavile telefonske linije, sa svojim informacijama. Svi sa radija, svatko na svojoj poziciji odradio je dio informiranja javnosti. Kada je krenuo val pomoći i nisam mogla suspregnuti suze. Ne znam jesam li ostala pribrana, ali što se programa tiče, vratila sam se u ratno vrijeme, kad smo devedesetih slušali policijsku motorolu i obavještavali ljude kad će uzbuna. No, ono što je uslijedilo poslije i nastavilo se još par dana je direktno povezivanje ljudi i njihovih potreba. To je razlog zašto mediji postoje.Tko je ekipa s kojom ćete proslaviti Večernjakovu ružu?
Ako nam epidemiološke prilike dopuste da održimo Ružu u HNK, koga ćete povesti sa sobom?
Svoju kćer Paulu.