Epitetima "drukčija i ljudskija" gledatelji su lani hvalili sriju Dalibora Matanića "Područje bez signala". Tako toplom prijemu serije Rene Bitorajac doprinjeo je ulogom spretnog poslovnjaka Olega koji u malom gradu u život vraća ugašenu tvornicu. Dodamo li tome i njegovu ulogu u hit seriji "Metropolitanci" u kojoj igra vječnog idealista, zubara Petra, Rene Bitorajac apsolutni je kandidat za Ružu u kategoriji glumačkog ostvarenja.
Kako ste se pripremali za ulogu Olega u "Području bez signala"? I inače, kakav je vaš glumački proces kad se pripremate za set?
Po tom pitanju sam prilično neintersantan. Nisam još imao prilike susresti se s glumačkim zadatkom koji iziskuje specijalne pripreme tipa mršavljenje, naglo debljanje, provođenje mjeseci među zatvorenicima ili luđacima, sate ronjenja i slično. Pripremali smo se timski i više kazališno, na brojnim detaljnim glumačkim čitačim probama na kojima je sudjelovao i direktor fotografije. Na taj način smo se upoznali, zbližili i saživili s ulogama i spremni krenuli u proces snimanja.
Serija je osvojilaje gledatelje, a uz sve epitete koje je dobila, kad se podvuče crta možda bi se sve moglo svesti na to da je nekako 'toplija i ljudskija'. Što je to kod nje drugačije da tako odiše?
Pa po meni upravo to, da je toplija i ljudskija. Izrazito glumačka serija, u smislu da je glumac u prvom planu i da ima vremena. Rijetko kada sam imao priliku imati takve moćne partnere oko sebe koji te jednostavno drže u priči. Uz to, sjajan scenarij koji budi nostalgiju na vremena kada nisu svi mislili samo na sebe i redatelj koji zna što hoće, ali ne guši glumca. Sretan sam da je serija napravila tako dobre rezultate i da ju je publika baš iskreno i duboko doživjela s obzirom da nije serija koja podilazi suvremenom gledatelju serija.
Jesmo li samo nostalgični prema nekim starim boljim vremenima ili po vama ni danas nije baš sve tako crno?
Nisu nužno stara vremena bila bolja, ali za nekim stvarima zbilja možemo žaliti. Nekada smo se puno više i drukčije družili. Ni slučajno ne mislim da je danas sve crno koliko god mediji radili na tome da nam ono crno guraju na naslovnice. Uz pravilno isključivanje, druženje u zdravom okruženju, osjećaj korisnosti, fokusu na stvaranje umjesto na gunđanje i obiteljskom veselju, ovo crno itekako mijenja boju.
Kad smo već kod tema pozitive i negative, lani ste zaigrali i u "Metropolitancima", zubara idealista Petra. Serija govori o posljedicama zagrebačkog potresa. Gdje ste bili kad se dogodio i kako komentirate ne baš sjajnu sanaciju njegovih posljedica do danas?
Prošao sam bez PTSP-a jer sam za oba potresa bio izvan Zagreba. Čak sam i ovaj nedavni, od prije par dana, također propustio. Poznajem osobno dosta ljudi na koje je to ostavilo priličnog traga, kao i dvije obitelji koje su se zbog stresa odselile iz centra. Ja sam još tu i nadam se da smo mirni sljedećih 150 godina. Komentara na obnovu nemam. Grad proživljava blagu krizu za koju se nadam da je prolazna. Skele, fasade, cijevi pod zemljom, promet i smeće. Godinama se nije ulagalo ili se ulagalo u krivo. Metropolitanci su malo dislocirani od centra, ali ako se nađu ljudi kakav je moj lik u seriji, problemi bi uskoro mogli biti riješeni! Bojim se samo da takvi ne postoje...
Od "Bitangi i princeza" javnost vas percipira kao kralja komedije, no baš suprotno ozbiljne uloge poput one u filmu "A bili smo vam dobri" donose vam priznanja, konkretno treću Zlatnu Arenu. Kako vi sebe doživljavate, kao 'komičara' ili 'tragičara'? Što u poslu, što u životu...
Sretan sam što jako dobro balansiram između ta dva dijametralno suprotna žanra i da mi jedne uloge ne poništavaju druge. Tako sam u dobacivanju na ulici jednako Krpa kao i Kumerle. Uživam u jednom i u drugom. Jedino sam se u kazalištu opredijelio isključivo za komediju, povremeno s natruhama drame.
Po tri Arene za glavnu ulogu od 1955. do danas uspjeli su osvojiti samo još Bata Živojinović i Ljubiša Samardžić i Filip Šovagović. Jako dobar popis. Tko su vaši glumački uzori?
Mislim da ste preskočili Ivu Gregurevića, ali da, to se rijetko događa. Kod mene je priča još nevjerojatnija jer ja jedan film snimim u prosjeku svake tri godine, a Zlatne arene dobio sam redom u filmovima istog redatelja, Branka Schmidta. Iako se ne živi od nagrada, veliko je to priznanje, pogotovo kad niste dijelom neke društvene skupine koja ima osjećaj zajedničke pripadnosti. Klasičnog uzora nemam, veselim se ili divim sporadičnim uradcima ili odigranim ulogama i stvarno uživam kad me glumac, pogotovo u hrvatskoj, pogodi u žicu pogotovo u kazalištu.
Niste samo glumac, šef ste kazališta "Luda kuća". Kako je naći se s te druge, poslodavačke strane i kako ste se poslovno othrvali pandemiji te kojim smjerom "Kuća" nastavlja?
Gotova je pandemija, gadi mi ju se i spominjati. Puno je lošeg donijela u društvo, ne samom bolešću nego nenormalnim i nelogičnim pravilima, zabranama i ograničenjima. Nismo se ni mi dali iako smo, opterećeni kreditima, bili vrlo blizu. Kada živiš od ljudi, a ljudi ne smiju kod tebe, naravno da nije neka sreća. Zato danas je. Itekako. Predstave su krcate, publika kod nas uživa i za vrijeme i nakon predstava na svirkama uživo. Naravno da u svemu uživam i ja kao glumac koji igra u nekim predstavama, ali još više kao direktor kazališta koje postoji samo 4 godine, a pozicioniralo se kao top kazalište u Zagrebu. Upao sam u nešto potpuno novo i s partnerom Brankom Đurićem učio zanat gotovo od nule. Danas uz kvalitetne zaposlenike, Ludu publiku i brutalne predstave, ostvarujem svoj dječački san. Od ove godine krenuli smo i sa školom glume pa kod nas doslovno dolaze ljudi od 7 do 97. Nisi lud da ne dođeš.
Podsjetite naše čitatelje kako ste i kada uopće počeli glumiti?
Sa 7 godina upisao sam se u dramski studio ZKMa i ostao tamo 12 godina. S 9 snimio svoj prvi film Gosti iz Galaksije i odigrao veliku ulogu u profesionalnoj predstavi. S 13 film Tajna starog tavana, pa s 14 prvi voditeljski angažman na televiziji, pa opet predstave, pa sa 16 serija pa s 18 upis na Akademiju dramske umjetnosti. Iako sam svim srcem htio u sport, na nagovor moje drage glumice Slavice Jukić otišao sam na ispit i očito doživotno zaglavio u glumi. Od srca sam joj zahvalan!
Imate još kakvih glumačkih i životnih nedosanjanih snova?
Nisam sanjar, a i san sam si privatnim kazalištem već ostvario. Nekako mi u opusu nedostaje igrani film u smislu scenarija, igranja i režiranja. Dobro,polako, i to će uskoro.
Dolazite li u ožujku na dodjelu Večernjakove ruže i koga ćete povesti? A dodat ću i kome biste Ružu, ako ju dobijete, voljeli posvetiti?
Ožujak je još daleko. Nadam se da ću moći prisustvovati. Prva mi kao pratnja napamet pada moja žena. A što se nagrade tiče, kažu važno je sudjelovati. Ja sam već bogami dosta puta sudjelovao u smislu nominacije, ali ju još nemam na polici, stoga ako ju dobijem, posvetit ću je onima koji su glasali za mene.
Obojici glasača?