na obljetnicu

Ribafish objavio potresan tekst: 'Svaki put kad hodam gradom, vidim te u nekom klincu'

Foto: Luka Stanzl/Pixsell
Foto: Luka Stanzl/Pixsell
Foto: Željko Lukunić/PIXSELL
Domagoj Jakopović Ribafish
Foto: Igor Šoban/PIXSELL
Foto: Facebook
Domagoj Jakopović Ribafish
Foto: Ivan Rebić/Pixsell
28.02.2020.
u 12:24
Ribafish projekt nastavlja i ove godine, a kako bi Rok danas imao 15 godina, njegov tata mu je posvetio emotivan tekst na svom blogu.
Pogledaj originalni članak

Novinar i kolumnist Domagoj Jakopović Ribafish prošle godine nakon tragičnog gubitka sina Roka upustio se u avanturu nazvanu RokOtok.

Tijekom trajanja projekta plivajući je posjetio 17 hrvatskih nastanjenih otoka. Ribafish projekt nastavlja i ove godine, a kako bi Rok danas imao 15 godina, njegov tata mu je posvetio emotivan tekst na svom blogu

"Oprao sam clija, dobro, proprao sam ga, provjerio gume, izvadio štošta ispod sjedala i uvjerio se da je sve spremno za izlet. Neke hrane će se uvijek naći u frižu, sokove ćemo usput, a tebi je ionako uglavnom bilo svejedno gdje idemo, samo da se ide, muva, bleji okolo. Ušli bi u auto i krenuli…

Foto: Grgo Jelavić/Pixsell
Foto: Grgo Jelavić/Pixsell
Foto: Grgo Jelavić/Pixsell
Foto: Grgo Jelavić/Pixsell
Foto: Grgo Jelavić/Pixsell
Foto: Grgo Jelavić/Pixsell
Foto: Grgo Jelavić/Pixsell
Foto: Grgo Jelavić/Pixsell
Foto: Grgo Jelavić/Pixsell
Foto: Grgo Jelavić/Pixsell
Foto: Grgo Jelavić/Pixsell

I tako bi počeo još jedan naš vikend, putovanje, istraživanje, neki naš RibaRok iliti Rok&Fish party, s prijateljima ili bez njih, s kupanjem, hodanjem, divljanjem… Naše vrijeme… Bezbrižno i veselo.

Vjerojatno bismo se danas klali oko ocjena, zadaća, učenja, ja bih i dalje drobio kako treba učiti i da ti je to jedini posao, pokušavao dublje prodrijeti do tvojih misli, stideći se toga što si svjetlosnim godinama bistriji i inteligentniji od mene i nekih mojih reliktnih, rolingstounskih razmišljanja i pojmljenja svijeta. Ali, u svakom sam trenutku dao najbolje od sebe i ono što i kako sam mislio da najbolje činim, pravio se važan, ponosan što te imam i što si tu kao neki novi, bolji i pametniji ja. Trebalo je to biti jedno sasvim korektno odrastanje, čak mislim da sam ti imao žnoru za PMF, iako sam vjerovao u tebe i štedio barem za Oxford.

A onda se dogodilo to što se dogodilo i za što nikad neću imati objašnjenja. Ništa nema smisla, sve odlazi u nekakav mrak, bol, besmisao… Prošla je godina dana depresije i dna, nisam se milimetra pomaknuo, samo sam htio nestati i naći te negdje, leći kraj tebe, zagrliti te. Stotine razgovora, jadanja, utjeha, pokušavanja nalaženja objašnjenja. i na kraju ljudi koji su me uvjerili da trebam vjerovati u ono što mi oni kažu da bi mi bilo lakše i da bih pokušao živjeti dalje. Tuga. Bol. besmisao. mrak, ali najlakše se bilo predati…

I onda u jednom trenutku padne ideja za RokOtok.  I odmah odgovaranja, ponižavanja, ismijavanja, otrovne igle od onih u koje si najviše vjerovao, izdaja, sumnja i konačna odluka – bacanje svega na kocku. Idem probati napraviti nešto za druge i time pokušati spasiti sebe, odnosno sve ono što je ostalo nakon tog prokletog scenarija kojeg nitko nije pročitao… Krenuo sam grlom u jagode, okupio jake ljude oko sebe i napravili smo prekrasnu stvar, pričali na otocima i poslije na kontinentu s djecom i roditeljima i “natjerali” ih da se druže, smiju, pričaju, vesele i čitaju zajedno. Zbog tebe. Bio si i ostao najveća inspiracija.

Svaki put kad hodam gradom, vidim te u nekom klincu, čujem u dječjem glasu, osjetim u igri, trku. Izbaci me iz takta, misli, života. Kad legnem, legnem s tobom, zagrlim te, nešto meljem dok ne zaspimo ili ti ili ja. Fališ, beskrajno fališ mališa, ništa više nije isto, a onaj tko je rekao da vrijeme liječi sve rane stvarno nema pojma o tome što priča.

I sada, novog 28. veljače, palim Clija, i krećem na izlet. Ide i moje cura, svidjela bi ti se, voli kuhati i putovati, a tu je i naš psić, beba, u njega bi se odmah zaljubio – blesav, naivan i zaigran kao i tvoj debeli ćelavi stari. Upalit će tutač od druge ili treće, izaći ćemo iz dvorišta na ulicu i krenuti na put. Iako je petak, bit će to tebi u čast još jedan naš vikend, sad da li bazen, šuma, piknik ili što god, nebitno, bit će to naš vikend pun smijeha, “tata ja sam gladnova”, novih geocacheva, krpelja, modrica, blatnih tenisica. Bit će to još jedan od onih dana kad bi me navečer onako topao i umoran zagrlio i rekao “Tata, ovo mi je najljepši dan u životu”.

Idemo Kasandra, ja i Dživo na put, nešto ćemo pojesti, popiti, ismijati se, upoznati nove ljude, pofarbati novu županiju/otok/državu na karti i malo dopuniti puzzle naših života. Idemo na put s tobom, misleći na tebe, i znam da ćeš pjevušiti nešto sa stražnjeg sjedala, nakon pet minuta me pitati kad ćemo stići i smišljati neku novu spačku. Neko novo veselje, ono zbog čega se u biti i treba živjeti.

Sutra će biti novi dan, radit ću svoj posao, biti klaun Riba, pripremati se za nešto posvećeno tebi, za RokOtok. I zato, neću se predati, nego idem dalje, Roksa, jer imam još puno posla za napraviti, kad se danas vratim, bacam se na posao i planiram novo ljeto i plivanje na nove destinacije i širenje priče o ljubavi prema Planetu i ljudima.

Dao sam ti obećanje da ćemo obići svih pedeset otoka, i to će se i dogoditi, jer nikad nisam lagao i uvijek bih ispunio obećanje. Odmaraj u toj nekoj dimenziji i znaj da te volim najviše na svijetu", napisao je Ribafish.

JAMES GANDOLFINI

Bivša supruga je pomahnitala nakon razvoda! Nabrajala starlete s kojima ju je varao i seksualne devijacije u kojima je uživao

Sit javnog pranja prljava obiteljskog rublja, Gandolfini je samo kratko komentirao da u njenim navodima nema istine te da su braku presudili psihički problemi s kojima se odbijala suočiti. Ljubavnu sreću pronašao je u zagrljaju bivše manekenke Deborah Lin. Vjenčali su se u ljeto 2008. u njezinu rodnom Honoluluu, a kum im je bio glumčev sin. Nakon što su postali ponosni roditelji djevojčice Liliane Ruth, činilo se kako su se Gandolfiniju sve kockice posložile. Sudbina je, međutim, za njega imala drukčiji plan.

Pogledajte na vecernji.hr

Komentari 10

VI
virkom
13:32 28.02.2020.

Proslo je vec 14 dugih godina kako sam izgubio dvoje (od troje) svojih najmilijih... Znam tocno kako se Ribafish osjeca, znam koje mu se misli motaju po glavi. Shvacam da ide u javnost sa svojom pricom, da treba izlog kako bi sebe drzao na zivotu. Ne treba ga osudjivati. Svatko se nekako bori sa gubitkom. Meni je bio bitan mir, potpuna privatnost. I kada su novinari zvali (i novce nudili), sve sam ih odreda odbijao. No medjutim, ono sto nisam prolazio kao on, nisam zapeo tolikim intenzitetom u proslosti. Zivjeti jedno vrijeme u proslosti je OK. Projekt imati je isto OK, bez projekta ima samo jedno rjesenje: pod vlak! No, moj projekt je bio moje jos jedno dijete kojemu sam pokusavao biti i mama i tata. Teska avantura... skoro nemoguca... Ali to jos jedno dijete me primoralo da zivim u sadasnjosti i razmisljam o buducnosti. Nema pauze, uvijek samo dalje, sutra dolazi novi dan, novi ispit, novi cilj... Vrijeme lijeci rane - to je 100% Ali vrijeme ih ne izbrise. Ostane jedan duboki ruzni oziljak... Nije prosao ni jedan dan u ovih zadnjih 14 godina, a da nisam razmisljao o njima. Dan danas ih vidim u nekim prolaznicima, na napoznatim ulicama... Kada cujem negdje ili procitam njihova imena svaki puta me ubode nesto iznutra... Rana je zalijecena, ali je tu i vidljiva je itekako. Ribafish, moja poruka tebi: nauci se da je taj ruksak kojega sa sobom nosis dio tvojih ledja, to je teret kojeg ces do zadnjeg izdisaja vuci po svijetu. Prihvati to, okreni se ljudima koji te vole. SRETNO!

OR
Orilogorilo
13:12 28.02.2020.

Tko nema nesto lijepo za napisati, bolje da ne napiše ništa. Pretežno je to za nabacivanje blatom

JA
Jahutockakom
12:53 28.02.2020.

Mislim da ne postoji nista gore na svijetu nego da ti umre dijete :( ribafish izdrzi stari