Ako je ova 2020. godina nekima u cijelosti onemogućila da se bave svojim poslom, to su oni koji žive od glazbe, a publika je uskraćena za mnoge velike glazbene užitke. Tako smo ove godine trebali svjedočiti i velikom koncertu skupine Pips, Chips & Videoclips na Šalati. Umjesto pod zvjezdanim nebom, štovatelji Pipsa s njima će se ovih dana morati družiti posredstvom medija koji je ove godine prodajom nadmašio CD – gramofonske ploče. Pipsi su ovog tjedna na vinilu izdali “Dernjavu”, album koji ih je prije 25 godina doveo na sam vrh hrvatske rock-scene, a to je bila prilika da porazgovaramo s Dubravkom Ivanišem Ripperom o mnogim temama koje se danas vežu uz glazbenika koji egzistira u Hrvatskoj.
I evo nas u novom zatvaranju, novom za vlasnike teretana, konobare i sve koji rade u ugostiteljstvu. No ako za nekoga lockdown traje cijelu godinu, to vrijedi za glazbenike. Kakve misli more hrvatskog rock-glazbenika u ovom trenutku, a znamo da se takvi ne kupaju u novcu ni u doba bez pandemije?
Kad već spominjete novac, zapravo govorimo o vrijednostima. I tu imaš situaciju da su određene vrijednosti žrtvovane. Kao, bez njih se može. Novac je prvenstveno mandat. Nama koji se bavimo muzikom oduzet je mandat, to nije slučajno niti iznenađuje. Svašta se onda čovjek pita. Primjerice, tu je pitanje „što je to Dobro?“ oko kojega se nećemo složiti. Ili pitanje jastva, ja, ja i samo ja, kako će se taj naš „ja“ provesti u cijeloj toj svjetskoj svinjariji? I recimo, super je pitanje „što je to normalno?“ Je li normalno ujedno i dobro, a dobro samo ono ugodno? Ili je dobro da nam je ponekad neugodno?
Ovo je trebala biti godina velikog koncerta na Šalati, no na kraju vaša publika morala zadovoljiti nastupom preko telke na Sunčanoj strani Prisavlja, je li tako? Koliko vama kao autoru nedostaje taj doticaj s publikom i osjećaj kada vi i bend zajašite krijestu vala?
Bez svega se može. Nema vajde od cmizdrenja. Dnevni raspored mi je cijelo ovo vrijeme isti – ujutro studio, navečer i vikendima rad na knjizi. Ni s kime se ne družim i klonim se aktualija. Površina je ionako gnojni prišt, mišomor, ali nije u njoj bit. Bit je uvijek izvan dogleda, negdje ispod. I gdje to piše da sve mora dobro završiti? U povijesti sigurno na takvo što, happy end, nećemo naići.
Dok nema koncerata, glavni doticaj s fanovima ostvaruje se preko raznih nosača zvuka, a ovih su dana Pipsi ponudili prvo izdanje nekog svog albuma na LP-ju. Malena i Poštar lakog sna s albuma “Dernjava” dva su zicera za zakucavanje na svakom vašem gigu i 25 godina poslije. Kako gledate na “Dernjavu” s ove distance?
Na „Dernjavi“ i kasnije na „Fredu“ bili smo najveći. Bili smo baš bend, by the book, veći od Himalaje, kao Felix Baumgartner lebdeći u balonu 40 kilometara od Zemlje, živjeli samo za to. Stalno na probama, tukli se, voljeli se i igrali nogomet. Ja sam bio najgluplji i najlošije igrao nogač, netko i to mora. Tako smo ispljuvali pjesme, ništa drugo i nije iz nas izlazilo. I velim, da mogu, sve bih isto ponovio, s ciglom na gasu!
U nekoliko sam se navrata uvjerio kako ističete da albumi u fizičkom smislu više nemaju smisla, da je danas jedino bitno izbacivati pjesme. Osobno mislim da će fanovi uvijek htjeti staviti CD u auto ili ploču na gramofon i vrtjeti album omiljenog izvođača dok ne nauče sve pjesme napamet. Što mogu očekivati vaši fanovi? Samo stare albume u raznim izdanjima, a nove pjesme samo kao singlove putem digitalnih i radiovalova?
Da malo pobrusimo terminologiju. Album je koncept. Pretpostavlja slušateljevu pažnju i strpljenje. Album te naprosto sili da mu se predaš, da staneš. Da dok ga slušaš ne voziš, ne bildaš, ne trčiš, ne jutjubaš, ne primaš mailove, ne šalješ gifove i usput guglaš. To su neki potpuno zaboravljeni modeli konzumacije. Albumi su baš zahtjevni, prezahtjevni, je l’ da? Nije to playlista, niti je dovoljno natamburati 10 songova. Nije nešto usput. Nije pozadinska zvučna kulisa. Album je jako invazivna stvar. Nije slučajan slijed, ne možeš ga skipati. Zato je teško očekivati da radimo proizvod koji nema publiku. Odnosno, da fejkamo, da imitiramo albumsku formu kao što većina radi. Mislim, everything goes, mogu se ja proglasiti i Jamesom Bondom ako treba, ‘ko mi kaj može! (smijeh)
Ispravite me ako griješim, ali imam dojam da vas je poprilično nasekirao šef Spotifya Daniel Ek stavom da bi glazbenici danas, žele li u doba digitalnih servisa zarađivati pristojan novac, morali puno češće nešto novo izbacivati?
Gle, ako hoćeš biti u mašini, a na to te nitko ne tjera, ponašaj se po njezinim pravilima. Ili poderi koljena, pa se za neka bolja izbori. Taj antipatični ćelavko iz Spotifya je samo metafora. Život je igra lopova i pandura, nego što! Mi smo ispali iz diskografije početkom stoljeća, osamostalili se i posljedice toga bile su goleme. Svaki intervju, svaki medijski PR, svaki redak o bendu, bilo kojem bilo gdje, stvar je dogovora diskografa i medija, ništa nije slučajno i sve je dio nekog deala. A tko bi s nama i zašto radio deal? Tako da smo izvisjeli, ali usporedo s tim nitko nas nije zanemarivao, podcjenjivao i to je dobar osjećaj. Znaš, volim kad sam si sve sam kriv i ne mogu se na nekoga drugoga vaditi. E sad, otkad smo u streamingu i digitaliji, tu treba biti strpljiv – stvari polako dolaze na svoje. Uskoro će naplata digitalije i streaminga svima nama biti znatan dio prihoda, ako ćemo ulagati i raditi, nema u muzici profesionalizma bez toga.
Dosta se često uspoređuju tiskani mediji i glazba i kaže se da su novine tamo gdje je glazba bila dolaskom Napstera i MP3 čudesa. Glazbenici danas većinom žive od nastupa uživo, barem je vani tako, a manje od prodaje albuma. Novine se moraju drugačije snaći, nitko neće plaćati da novinare gleda na turneji. Za glazbenike danas nema života bez turneja?
Ovo što tvrdiš o turnejama i prodaji ne stoji. Vani visokobudžetirane turneje često znaju flopnuti, a s druge strane monetizacija primjerice YouTubea može uprihoditi ozbiljan novac. Koncertni biznis će u konačnici stati na najmanje godinu i pol. Sjetim se razgovora s valjda najjačim promotorom ovdje, negdje krajem prvog lockdowna. Zovu ga neki Ameri, bukirali bi veljaču. Da, super, veljaču, ali veljaču 2022.! Tada mi je sinulo da odsad ide nova igra. Zamisli bilo koju poslovnu nišu da se tako preko noći stropošta. I kad se vrati, a vratit će se samo najjači, neće to baš izgledati kao gumicom pobrisano. Bit će prilično devastirano. U biti, naznake u kojem će se smjeru stvari razvijati već postoje; nazovimo to „only fans“ platformom, ponuditi ekskluzivu za koji će netko odvojiti lovu i dati je baš tebi, a ne Peri. Tko želi monetizirati, mora konstantno učiti, puno riskirati, biti taj koračić ispred. Besplatnost je komfor, komfor je najskuplja vožnja, ljudi su itekako voljni platiti za nešto što ih zanima i što im život čini boljim.
Vratimo se “Dernjavi”. Primijetio sam jedan zanimljiv kuriozitet. Pjesma “Novac” posljednjih nekoliko godina ima novi život, a to je nekako otkad je redovito puštaju na 101-ici. Čuo sam je opet i na vašim nastupima. Kako vi to komentirate?
„Novac“ je zreliji od „Dernjave“, nastao je kasnije kao prijemosnica prema „Fredu“. I očito je od onih songova sa sporim otpuštanjem. Općenito, mi takvih songova imamo dosta jer je i proces njihova nastajanja bio relativno dug. Nisu na prvu, nego na sedamnaestu (smijeh). S druge strane stalno nešto petljamo po „Ljubavi“, „Mafiji“ ili „Pjevaču“, malkice bismo ih updateali, a to je prokleto teško, čini se nemogućim. Lakše bi bilo napraviti potpuno nove songove nego stare prilagoditi da nam pašu, a da su publici i dalje prepoznatljivi.
Koliko su različite inspiracije rezultat unutarnje evolucije, a koliko promjena svijeta i društva oko vas?
Starenjem gubim moć fascinacije. Logično, puno toga sam prošao, čuo, vidio. Nabadam onu ušicu igle kroz koju pjesma može proći. Usporedo, s tehnološkom evolucijom promijenila se paradigma, i iako su se vinili nominalno vratili, koncept albuma, kako sam već spomenuo, potaracan je. Dakle, nema više spike A1 je A1 zato kaj tak mora bit i nikako drugačije, pa ide A2, i ništa drugo ga ne može zamijeniti, pa sve tako dalje do kraja strane, pa onda diži guzu, i prije nego okreneš na B stranu, u onih nekoliko koraka do gramofona razmisli, osjeti, sudjeluj. Nema više toga, nema dižiguza, ovo je doba mičiguza; mjuza za tricepse, bicepse, trčanje, trenkanje, droksanje i šetnju pesa. Ukratko, ovo je vladavina singla, kao što je uostalom bilo i prije ekspanzije vinila, i tada je bio prisutan intenzivan osjećaj kraja svijeta. I da, strašan je presing jer svaki novi singl, kao, mora biti Emily Ratajkowski, super dupe i sise, nešto neviđeno, svjetski rekord. A bit će da su svi svjetski rekordi već postignuti.
Najjača politička rock-bomba za mene je krajem 90-ih bio vaš koncert u Maloj dvorani Doma Sportova. Koncert je čak počeo nekim videom i govorom Franje Tuđmana. U kojoj god mjeri politike bilo u tvom stvaranju i djelovanju, nje je kasnije bilo sve manje. Je li to rezultat starenja, zrelosti, nekih životnih spoznaja? Razočaranja? Pomirenja?
Nisam sudjelovao u pripremi videa, ako si u pravu to je tako prvoloptaški i bez veze. Jedno je politički song, mi takve nemamo, a drugo je ispolitiziran song, dakle manipulacija na kojoj su određeni ljudi gradili svoje karijere. Jedni su na vrijeme skužili da i poslije Tuđmana ima života, lupanje kontre i forsiranje naše pjesme davalo je značajan poguranac budućem osobnom CV-ju, a drugi su tom pjesmom politički trgovali, zapravo ucjenjivali. I na taj način zaradili neviđene povlastice. Niti jedan od tih scenarija nije moj. Ima i treći gdje uz tu pjesmu dečki na frontu stavljaju glavu na panj, e to isto nije moj scenarij, ali je srećom daleko veći od moje najluđe predikcije dokle pjesma može doseći. Jako, jako daleko kad ima takvu emociju.
Kako danas politika utječe na vaše stvaranje? Što vam ona znači?
Znate, to je baš zanimljivo. Pišem knjigu o pjesmama, i sad kad me pitate skužio sam da se politike nisam dotaknuo ni jednom riječju na stopedesetak kartica. Nisam je se ni sjetio u godinu i pol pisanja. A opet, nije li takav stav zapravo isprovociran politikom?
Vaš glazbeni kolega Mile Kekin naposljetku se i uključio u politiku, zamalo je ušao i u Sabor. Što mislite o takvom angažmanu?
Negdje sam već spomenuo, da slučajno završim u Saboru, žena me ne bi pustila doma. To bi bila baš onak’, vel’ka sramota. (smijeh) Životario bih na klupici u parkiću, po vjetru i studeni. Čekao novu sjednicu k’o ozebli sunce, samo da budem na toplom, i da nešto čalabrcnem u menzi. Zvali bi me Djedica sa žigicama i pisali o meni bajke. Pred Božić bi mojom pričom rasplakali dječicu. J...š to, iskreno (smijeh).
Nadam se da je obitelj Ivaniš dobro prošla u potresu, ali jeste li kao “kralj Zapruđa i Utrina” požalili za Novim Zagrebom i tom „socijalističkom gradnjom“? Mi koji cijelo vrijeme živimo u Novom Zagrebu nismo osjetili puno trešnji. I što vam uostalom znači Novi Zagreb danas?
Što znači socijalistička gradnja? Pogotovo s današnje točke gledišta, je li ono ruglo od žičare u tom slučaju kapitalistička gradnja? Je li ikada ikome bilo hladno u tim limenkama sa zidovima od šperploče i kartona? Jeste li u kupaonicama imali razmjerno veliku kadu, kada je za kupanje, i kupaju se samo oni koji imaju vremena, a vremena imaju samo bogataši. I zasebne WC-e, jer zlatno je pravilo “ne kenjaj di se kupaš, ne kupaj se di kenjaš”. I prostrane zelene površine. Budimir Budimirov gledao je s uzvisine nedaleko od moje kuće danas u kuruzu u dolini. I vidio na njezinu mjestu prekosavski grad. A netko drugi je žmirio, umjesto da se zagledao u staru sljemensku žicu i devastirao pluća grada. Novi Zagreb je kao stambeni i životni koncept dokaz da su ovdje boravili i odlučivali neki pametni ljudi koji su imali priliku to svoje znanje opredmetiti i tako unaprijediti društvo.
Ovih dana mogli smo pročitati da će BBC1 emitirati editiranu verziju pjesme “Fairytale of New York” Poguesa i Kirsty MacColl, koja u originalu vrvi nekim uvredama, naime u pjesmi je riječ o verbalnoj razmjeni između alkoholičara i heroinske ovisnice. Kako gledate na takva današnja kretanja?
Kao da čujem onaj Shaneov smijeh rašarafljenog kredenca kad su mu javili da ga je BBC1 skinuo. Ono, who gives a f..k! Logika nalaže da su pjesmoklepci politički nekorektni jer pjesma je u ratu sa svijetom oko sebe. Ne postoji dobar song koji nije u fajtu s malograđanima. Pa danas bi najveća diverzija bila napisati nešto poput „What a wonderful world“, to bi bilo baš onak’, čisti punk.
Nisam siguran koliko se vaša pjesma “Supermama” uopće emitirala na radijskim postajama, ali koliko se sjećam, uredno je puštana na HRT-u. Danas bi je Radio BBC1 zasigurno cenzurirao?
Daleko od toga da je takva kakva je puštana na HRT-u. Bogu hvala da nije, zamisli napišeš song prepun psovki i licimjeri ti ga puštaju kao da se ništa nije dogodilo. Helou?! Tražili su me da je sam cenzuriram. Tako su postojale dvije verzije pjesme, jedna, ona originalna, za noćni program, i druga, sa zvukom “bip” svakih nekoliko sekundi za po danu. Perverzno, ha? Uvijek na telki bude zabavno; recimo jednom smo nastupali s pjesmicom „Subota popodne žene meni nema“ u sklopu showa koji je pratio Svjetsko prvenstvo u nogometu. Za vrijeme službenog pokusa nekakva Komisija za ćudoređe, ne zezam se, to fakat postoji, naredila nam je da u prijenosu uživo mjestimično promijenimo tekst. Kako je to bilo zabavno i nadasve kreativno! A da ne spominjem, već od prvog dana, držač Tuđmanovog kišobrana svojedobno je zabranio “Dinamo ja volim”. Zlatna vremena!
Na Facebook stranici benda neke ste iznenadili stavivši pjesmu Beyonce ‘Run the world’ uz opasku “Topčina, baš po svakoj točki reda”. Koja je sve glazba danas za vas “topčina”? I to očito nije samo alternativna, indie, rock-glazba, ...
Na mrežama često mutim vodu, nema mjesta dogmi, ni nekom glupastom rock i alter elitizmu, to je mjuza, najvažnija stvar na svijetu, ako nisi spreman da te šupi, da te mijenja iz temelja onda je sve uzalud, gotov si.
Puno će ljudi reći da hrvatska rock-scena nikad nije izbacila toliko kvalitetne glazbe kao 90-ih. Urban je objavio “Ženu dijete”, Pipsi “Dernjavu” i “Freda”, Majke “Razdor” i “Vrijeme je da se krene”, Let 3 “Peace”, Hladno pivo “Politiku” i “Desetku”, Jinxi tri albuma, TBF je objavio prvi album… Čini li se to nama koji smo tada bili mladi ili danas nema tolike koncentracije kvalitete i toliko raznolikosti?
Nema smisla uspoređivati. Devedesetih kod nas dominiraju dancemanija i rock. Dancemanija je izdahnula na licu mjesta, a rock, kao i sve drugo, ima svoj vijek, svoju krivulju, i prilično je nebitan. Očito njegova formula emocijom ne dopire do klinaca niti s njima korespondira u realnom vremenu, a ovi stari su ili umrli ili se pretvorili u zombije. Utvaramo si da ono što ne vidimo ujedno i ne postoji. A postoji, buja, uvijek se nešto događa, i uvijek će se događati. I obrnut proces, sve što je u nekoj epohi mainstream kad-tad će potonuti. Današnji klinci su, upravo zaslugom interneta, puno manje folderirani od nas. Normalno je da moja kćer sluša Ellu Fitzgerald, Arctic Monkeys i Billie Eilish jedne za drugim.
Nogomet, paljenje baklji, da ne spominjemo sveto ime, nekad su bili očito važni mladom Dubravku. Pratite li nogomet danas?
Ja nisam nogometni fan, ja sam Dinamo. Ta se dva pojma djelimice poklapaju, ali nije ključno. Netko u nogometu vidi biznis, netko sport, netko priliku za iživljavanje frustracija, a za mene je Dinamo prije svega emocionalno utočište i moj weltanschauung. Tako sam odgojen, odgojne mehanizme počinješ prepoznavati kasnije, kad više nema natrag.
Jeste li i vi u mladosti bili zaluđeni Diegom Armandom Maradonom koji nas je napustio ovih dana i na nekom novozagrebačkom igralištu vikao “Maradonaaaaa” kada bi izgubio u igri na dva mala? Ili, da se našalim, niste znali loptu dodati pa ste morali svirati s plehnatim muzičarima?
Svaka njemu čast, ali na dva mala, ako me slučajno potrefilo, bio bih Cerin, Cico ili Mlinka.
Kad Markas nekog hvali, bježimo glavom bez obzira! Brrrr.