Pjesme s novog albuma “Walt” Pips, Chips and Videoclips svirali su i godinu dana prije no što su službeno objavljene na albumu, ali prvo koncertno predstavljanje “Walta” zagrebačkoj publici bit će u subotu u Tvornici kulture.
Ljubavna i duhovita ploča
– Neke pjesme, konkretno „Htio bih da me voliš“, „Mogu ti reći”, “Kratka povijest“, „Walt Disney“ već smo izvodili na koncertima. Od prvog dana imali smo odličan “feedback”, dobru energiju kad smo ih svirali. Da, pokazuje se da je „Walt“ prohodnija ploča, ljudi joj se vesele. Naravno, govorim o našoj stalnoj publici, ali primjećujem nakon dosta vremena da su neki songovi došli i do onih koji bend inače ne prate. To je fora – kaže frontmen benda Dubravko Ivaniš Ripper. Dodaje kako je taj album velikim dijelom radio sam, i to ponajviše zbog spleta okolnosti.
– U šest sam godina barem četiri godine proveo sasvim solo s pjesmama u studiju. Tek bi u nekim fazama sudjelovao producent Ivan Božanić ili cijeli bend kad bismo isprobavali kako pjesme dišu. Nikad prije nisam bio toliko autorski samostalan, ispalo je super, ali ne bih to ponavljao – govori Ripper. Nakon što je “Walt” odobrila publika, uslijedio je i sud kritičara koji su bili blagonakloni i ocijenili ga zrelim. – Neki dan kad sam gostovao kod Željke Ogreste na Hrvatskom radiju, veli ona: „Znaš, ovo je baš ljubavna ploča, a uz to je i jako duhovita“. Rekao sam: “Vidiš, Željka, to je zapravo sve što o ‘Waltu’ treba reći, ali se još nitko toga nije sjetio – prepričava glazbenik kritiku u kojoj se najviše pronašao. Publika je na prvu zavoljela pjesmu “Htio bih da me voliš” koju prati i odličan spot u Gonzovoj režiji, a Ripper govori kako je pjesma nastala: – Kao i uvijek, zapravo je song pisao mene, a ne ja njega. Ja zaista volim biti sam, ali tada mi se učinilo da je moja osamljenost prevršila svaku mjeru i išao sam s tim osjećajem do kraja. Pipsi su proslavili i 20 godina od okupljanja, koliko i kako je Ripper glazbeno stasao i koji su ga glazbeni utjecaji oblikovali?
Put bez kompromisa
- Ovo je moj put, odabrao sam ga sam. Radim što volim i ono što želim. Nekad je zaista nepodnošljivo usrano biti svoj i ne raditi kompromise, ali, ponavljam, to je moj put. Početak karijere benda obilježio je i nastup na Poljudu 1993. na koncertu Mate Miše Kovača. Bi li i danas prihvatio takvu ponudu?
– Moramo u sjećanje prizvati kontekst tog događanja. To su prvenstveno mučne ratne godine. Gospodin Kovač, nacionalna megazvijezda i dalmatinska ikona, poziva bend koji svira pjesmu koju je njegov tragično preminuli sin volio. Ja ga kao roditelj razumijem, poštujem ga. Niti je netko nas na prepunom Poljudu u toj halabuci posebno uočio niti nas je pošteno čuo. Cijeli je stadion pjevao svoje dalmatinske pjesme, a u pozadini svega toga mi smo se nešto drečali. Svi su čekali svojeg idola, i to je ukratko to. Ono što je meni fora, a malo ljudi zna, to je da smo na prošloj ploči ozbiljno razmatrali mogućnost da nam gospodin Kovač gostuje na jednoj pjesmi, „Foxtrot“ joj je ime. Mislim da je to prekrasna pjesma, premda ju je malo ljudi skužilo. Uglavnom, refren je: “Rupe, rupe, rupe su ostale / Rupe na srcu i na odijelu, kapetane / Samo rupe su s tobom dijelile / Sve”. Eto, odustali smo jer nismo htjeli gnjaviti čovjeka, pogotovu što on tvrdi da pjesma koja ne pukne u prva četiri takta nije dobra pjesma. E, j..i ga, ova stvarno ne pukne ni u 17. taktu.
A što autor Dinamove himne kaže na današnje ponašanje navijača?
– Zapravo je vrlo jednostavno. Narod, pa tako i navijači, voli, bolje rečeno respektira, samo prave frajere, koji imaju muda da im pogledaju u oči, a pritom nemaju putra na glavi i na njima ne zarađuju političke poene. E, pa u našem društvu nema takvih frajera, svatko radi za svoju guzicu, samo za sebe i svoju malu korist. U tim kondicijama nitko nikoga ne poštuje, ne poštuje sebe, susjeda, kolege, pa ni zakon. I svi rade sranja dok mogu i ako mogu. Dakle, priča je puno šira od nogometa i navijača. U društvu bremenitom kriminalom zaista je bezobrazluk “taslačiti” po navijačima, iako ne tvrdim da to nije problem.