Rodbina, prijatelji i kolege oprostili su se od Silvije Luks na zagrebačkom Krematoriju

Dugogodišnja hrvatska televizijska novinarka i urednica Silvija Luks  preminula je u 79. godini života.
Od nje su se danas na zagrebačkom Krematorij oprostili rodbina, obitelj i prijatelji. Na Mirogoj su među ostalima stigli i Jakov Sedlar, Ksenija Urličić, Ante Vrban i mnogi drugi. 

Komemoracija za Silviju Luks održat će se i sutra u 18 sati u prostorijama Hrvatskog novinarskog društva. 

Inače, Silvija je rođena 1944. godine u Sremskoj Mitrovici. Klasičnu gimnaziju završila je u Zagrebu (1962.). Kao studentica sudjelovala je na međusveučilišnom takmičenju u govorništvu u Beogradu (1965.) i pobijedila. Diplomirala je na  Pravnom fakultetu Zagrebačkog sveučilišta (1973.). Diplomu završenog postdiplomskog studija stekla je na Sorbonnei (1977.), a godine 1978. prijavila doktorat na Odsjeku ekonomskih,društvenih, pravnih i političkih znanosti pariškog Sveučilišta Sorbonne 1. Novinarstvom se počela baviti sredinom šezdesetih godina prošloga stoljeća. Od 1964.-1966. je na Radio Zagrebu je novinarka, urednica, voditeljica, potom  je na Televiziji Zagreb, zatim je ratna dopisnica Tanjuga iz Angole, od 1990.-1991. je na Yutelu direktorica programa i zamjenica generalnog direktora, zatim u diplomatskoj službi. Od 2000.-2004. ponovo je na HRT-u, točnije na HTV-u urednica emisija, komentatorica i mentorica, od 2004.-2005. specijalna dopisnica iz SAD-a. Od 2005.-2007. Ponovo radio kao urednica, voditeljica i autorica specijalnih vanjsko-političkih emisija na HTV-u, a od 2007.-2010.je njegova stalna dopisnica iz Francuske. Potom od 2011.-2013. Vrši dužnost predsjednice Nadzornog odbora HRT-a. Od 1974.-2010. surađivala je s mnogim televizijama u svijetu (Francuska, SAD, UAE, Katar, Egipat, Švicarska, Kamerun, itd.). Nagrađena je nagradom Hrvatskog novinarskog društva „Marija Jurić Zagorka“ i odlikovana francuskim ordenom „Viteza nacionalnog reda“.

– Da bih ostvarila želje i bavila se novinarstvom ili imala svoj odvjetnički ured, morala sam naučiti jezike i upisati pravo. Nikad nisam dvojila o trećem fakultetu. Povijest i arheologija su mi hobi. Ali povijest nisam učila samo iz knjiga, nego i u razgovorima s ljudima koji su je stvarali - kazala je u jednom intervjuu za Večernji list.

Kao studentica je 1966. pobijedila na natjecanju fakulteta u govorništvu u Beogradu iako retoriku tada na pravnom fakultetu nisu učili. Vrlo brzo dogurala je do intervjua s najvećim svjetskim moćnicima. Najponosnija je na feljton s Elizabeth Taylor i Richardom Burtonom, na intervjue s Jacquesom Chiracom, Francoisom Mitterrandom, Carlom del Ponte...

Diplomaciji i mudrosti, kao vrlo mladu djevojku, naučio ju je život. U vrijeme dok nije bilo CNN-a, globalnih medija, Silvija Luks bila je ratni reporter u Angoli. Tada je shvatila i da se ratovi ne vode zbog ideologije, pravde nego samo radi novca. Našla se tamo i u životnoj opasnosti.

– Kad je u Angoli zasvirao pozdrav zastavi, morali ste ukipljeno stati u položaju u kojem ste se našli. Pomaknete li ruku, svaki vojnik ima pravo pucati u vas. Tako je zafijukao metak pored moje glave i ja sam doživjela vatreno krštenje. Shvatila sam i da se baš ništa ne bi dogodilo da je metak prošao malo više ulijevo. I dalje bi bio rat, oni koji me vole rekli bi: \"Jadna, što joj se dogodilo\" i plakali bi pet dana, a oni koji me jako ne vole zaključili bi: \"Što je tražila, to je i dobila. Zašto je išla kad je ovdje bila zvijezda, vodila emisije\". Kako god, ništa se bez mene na ovome svijetu ne bi promijenilo, pa sam naučila razlikovati bitno od nebitnog –  kazala je. 
Za dopisnika u Angolu otišla je jer je htjela biti nepoznata. Željela je raščistiti neke stvari sama sa sobom. Vrlo mlada postala je zvijezda ondašnjeg JRT-a pa se pitala je li doista toliko sposobna ili je medij toliko moćan da od nje stvara zvijezdu. Prepoznavali su je u tramvaju, susjedi su je zvali da im popravi smetnje na slici jer su mislili da i to može.

Za svoj je rad 2009. godine dobila najviše francusko odličje - Orden viteza. Nakon 1971., kad je dobila stipendiju od francuske vlade, nuđeno joj je da ostane raditi na francuskoj televiziji, uzme državljanstvo i odrekne se svoga. Nije pristala.

– Tada to nije dolazilo u obzir, a ni danas ne znam jesam li pogriješila. Da sam tada to prihvatila, danas, među ostalim, ne bih imala svog sina. A najbolje od svega što sam napravila u životu jest moj sin Vibor –  rekla je. 

Iako iza sebe ima tri braka, govorila je da se nikad nije htjela udavati pa joj se baš zato dogodilo da se udavala i previše. 

Kao da je bilo jučer sjećala se kad su od nje sa 65 godina na HRT-u zatražili da vrati propusnicu u tri dana, nakon čega će joj, rekli su, biti zabranjen ulaz na Prisavlje.

– To su učinili ljudi koji se nisu ni rodili kad sam ja radila kao novinarka. Možda bi to bio i normalan tijek da su došli preuzeti, poboljšati javnu televiziju. Ali oni su došli oteti novac i naravno da me to pogodilo. Tada sam si organizirala život drugačije, priviknula se na ideju da ću živjeti kao umirovljenica, već sam imala unučicu Asju. Shvatila sam da postoje i druge vrijednosti u životu – govori.
Desetak godina poslije na HRT se vratila na velika vrata. Ponudili su joj funkciju predsjednice Nadzornog odbora HRT-a. Odabrana je jednoglasno, uz samo dva suzdržana glasa.