Rodom Bednjanec, bosanski svećenik, vojni vikar u Velikom ratu, bio je pjesnik u jeziku koji mu nije bio materinji

Izidor Poljak bio je pred Veliki rat sarajevski kapelan i kateheta. Poznat i spominjan među građanstvom, sretne mu se ime po novinama i književnim časopisima u tih nekoliko ljeta naše Belle Époque. Kad Princip ubija nadvojvodu don Izidoru je trideset i jedna. Da je bio obični regrut, ne bi bio u prvoj garnituri za ratno stradavanje. Kao svećenik, međutim, završio je među vojskom, i tko zna što je sve doživio i čuo, što ga je sve u te strašne tri godine na fronti kršilo, sve dok ga 1917, zbog bolesti, nisu demobilizirali i dali na civilnu službu, za dušobrižnika sarajevske Vojne bolnice. Na kraju, kao i većina njih, završio je, emocionalno, duhovno i politički, među poraženima. Tako su ga i tretirali, pa nakon rata odlazi daleko od središta, na derventsko Bijelo Brdo, pa u Boću kod Brčkog, za župnika. Živi u toj tada dubokoj provinciji, među prividima i avetima jednoga nestabilnog svijeta, i kao tipični onodobni bosanski župnik, gradi crkve. Na Bijelom Brdu posvećenu svetom Ivanu Krstitelju, a u Boći svetom Anti Padovanskom. Umire mlad, navršivši četrdeset i jednu, 21. kolovoza, u jedan po ponoći, u bolnici u Brčkom.

I to bi bilo to, e da nije još barem jedne usporedne biografije. Poljak, naime, nije rodom Bosanac, nego je iz Bednje, mjesta kod Varaždina, gdje se govori jedan od naših najživopisnijih i najneobičnijih kajkavskih govora. Relativno zainteresiranom i obrazovanom štokavcu, bednjanski je govor nemoguće razumjeti. Nakon što je upisivao pa napuštao zagrebačku Bogosloviju, da bi zatim kratko studirao filozofiju, Poljak 1905. odlazi na Bogosloviju u Sarajevo, među svijet koji se u jezičnom i kulturom smislu dramatično razlikuje od svijeta iz kojega je potekao. Dvije godine kasnije, na Petrovdan 1907. nadbiskup Štadler ga je u katedrali Presvetog Srca Isusova zaredio za svećenika. Prvu pjesmu objavio je još kao osamnaestogodišnjak, u sarajevskoj Vrhbosni. Zanesen Mahničevim katoličkim integrizmom, koji je u sebi imao - prvi i posljednji put u hrvatskoj crkvenoj povijesti - i stanovite književne ambicije, Poljak je sebe stvarao kao (u ono vrijeme) suvremenog, Bogu i narodu predanog pastira, i kao ambicioznog pjesnika. Pokušavao je pisati na kranjčevićevsku kajdu, premda je tematski bio od njega daleko. Duboko predan svojoj svećeničkoj misiji, zabrinut nad samovoljom vlastitoga tijela i nad grešnošću svojom, prije svega drugog Izidor Poljak bio je osamljenik. Naime, u tome što je pokušavao biti, on nije imao konteksta. Jedini su mu kontekst bili Crkva i crkvena stega, nesretni njegov hrvatski katolički puk po Bosni, te zidari s kojima je zidao crkve. O tome, međutim, nije pisao, kao ni o svojim ratnim stradanjima. Htio je biti lirik, pa je ostao sam.

VEZANI ČLANCI:

Tek nakon smrti nastupio je oko njega vrvež. Oduvijek bio je, pogotovu po Bosni, ustvari knjige njegove su bile nepresušan izvor za prigodne crkvene recitale i priredbe. Naročito pjesme "Planite b'jeli ognjevi duše!" i "Pjesnik Gospodnji". Dovoljno rano je, 1924. godine, umro da nikome ništa nije mogao biti kriv, pa su ga, nakon što su popustile partijske stege, crkveni kulturtregeri pokušavali, kao nekoga svog, izvesti u živi svijet hrvatskoga pjesništva i književnosti. Nakon što je 1962. pokrenuta edicija Pet stoljeća hrvatske književnosti, koja je povremeno znala imati vrlo ozbiljnu nacionalno emancipatorsku, ne samo književnu nego i društvenopolitičku ulogu, dugo su crkveni ljudi za Izidora Poljaka tražili mjesto. I nisu ga našli ni u već posve liberalizirana doba u osamdesetima, i to iz dva razloga. Prvi, njegovo pjesništvo bilo je arhaično i tematski krajnje apartno u odnosu na sve što je mogla tada biti hrvatska poezija. I drugi, Poljak je jedan od onih Barčevih "malenih": nedovoljno ostvaren, darovit i markantan, e da bi tako usamljen mogao nositi jedan tada autsajderski ideološki i kulturni svijet. Za "malene" bi trebalo imati srca, talenta i pameti. Osamdesetih toga je bilo mnogo više nego što ima četrdeset godina kasnije. Ali svejedno, nedovoljno. Na kraju, kako ga nisu htjeli u Pet stoljeća hrvatske književnosti, Đuro Kokša u Kršćanskoj sadašnjosti napravio je jednu lijepu književno-estetsku subverziju. S njegovim je uvodnim tekstom objavljena knjiga Poljakovih pjesama, s u dlaku istom grafičkom opremom kakvu je imala službena edicija Pet stoljeća hrvatske književnosti. Bilo je to 1983. A onda je ubrzo stigla nova Hrvatska, pa se društvena formula preokrenula, a Izidor Poljak postao je persona gratissima, te je stigao i u Stoljeća hrvatske književnosti. Zabranjeni su i skrajnuti neki drugi pisci i pjesnici. Samo što sad Crkvu, opijenu vlašću, kao ni nacionaliste na vlasti, nikakva književnost više nije zanimala.

Dirljiv je trenutak u kojem u Sarajevu i u Gornjim Močilima, tamo u Bosanskoj Posavini, biva objavljena knjižica neznatnih bijelih kartonskih korica, bez propisanog natpisa na hrptu, i s portretnom ilustracijom Tomislava Buntaka, te uvodnim tekstom nedavno ustoličenog vrhbosanskog nadbiskupa Tome Vukšića. Tamo gdje su Hrvati i katolici danas neka zapostavljena manjina, neznatnija i nevažnija nego što su ikad igdje u Bosni mogli biti za vrijeme komunizma, objavljena je knjiga ranjivih i pomalo ganutljivih stihova tog Bednjanca koji je Bogu služio i kosti u Bosni ostavio. A život, kao u njegovoj pjesmi "Ja i moji prijatelji", što ide ovako: "Svaki dan se sastajemo,/ Pružamo si ruke,/ Pitamo za dobro zdravlje/ I za razne muke./// Često ponoć dočekamo/ Sve uz čaše vina,/ Kartamo se, šalimo se/ Prava je milina./// Al smo zvijezde mliječnog puta/ Što se oku čine/ Blize sestre, a njih dijele/ Beskrajne daljine."

Strašan bio je taj njegov posao ispovijedanja umirućih vojnika. I strašno mora da je bilo to njegovo poslijeratno sjećanje. Prva strofa pjesme "Vjetar šumi" kreće ovako: "Stupa regimenta./ Vojnik do vojnika,/ Mladi, kršni momci./ Bl'ješte bajunete/ O žarkome suncu./ Ko vatrene zmije/ Sjajne dižu glave/ I smrću se pr'jete." A posljednja ovako: "Ljubica u travi/ Sagnula je glavu,/ Žalost svoju plače/ Dijamantnom rosom./ Sluša, kako vjetar/ Kroza lišće šumi./ Sutra im se bujnom/ Mrtvom igra kosom." Između njih još jedna je strofa, suvišna. Ove dvije, jedna do druge, mnogo o pjesniku kažu. Imao je dara.

Celibat, spolna ljubav kao napast, opsesivna su Poljakova tema. I to je na neki način neobično, premda bi od katoličkog svećenika, možda, moglo biti i očekivano. Pjesma "Ja se bojim" započinje: "Ženo, ja se bojim,/ Ja se tebe bojim,/ Kad u tihom ritmu/ Stupaš pored mene./// Ja sam crnoj smrti/ Gledao u lice,/ I nad ponor stadoh/ Teške grobne noći,-/ Ali, ženo, ja se/ Tebe ipak bojim." I onda puno poslije, u posljednjoj strofi: "Ženo, ja se tresem/ Pred ljepotom tvojom-/ Radi nje su mnogi/ Izdali i Boga." Nije bez snage taj kontrapunkt crne smrti i lijepe žene, pa bi vrijedilo o tome reći koju, u ovo vrijeme kada se perspektiva Drugog imperativno ne želi razumjeti i znati. No, zamislite kakav bi to bio roman o bosanskom svećeniku, koji je prošao kroz pakao Velikog rata, i koji je ispovjedio i od grijeha odriješio jedan mrtvi i poraženi svijet, i nakon svega od straha se trese pred lijepom ženom, koja može poništiti sve ono što on upravo jest.

VIDEO: Oženio se Matija Cvek: Zasjao u ružičastom odijelu