"Aleksandrijski kvartet", slavna tetralogija Lawrencea Durrella, nastala je u vrijeme Drugog svjetskog rata, dok je ovaj engleski pisac boravio u Egiptu. Tetralogiju čine romani "Justine", "Balthazar", "Mountolive" i "Clea" i smatra ju se jednim od najvažnijih djela svjetske književnosti 20. stoljeća.
Glavna tema tetralogije je Aleksandrija, grad koji je Durrell intimno poznavao i čije je boje, ritam i ludilo dočarao na svakoj stranici, pri čemu su svi likovi i njihove sudbine zapravo statisti u priči o ovom drevnom gradu. Prvi roman, "Justine", objavljen je 1957. godine, a pišući o njemu Henry Miller je rekao "Pred našim se očima prelijeva čarobno tkanje nabijeno senzualnim aluzijama, paukova mreža inkrustirana kapima rose koje podrhtavaju i odsijevaju u neopipljivoj atmosferi. Kako se priča odigrava, desen na platnu sve se jasnije ocrtava i sređuje prema svojim unutarnjim zakonima… Osobe koje nastavaju ovaj roman pripadaju jednoj neobičnoj zbilji; usuđujem se proreći da će na evropskog čitatelja upravo hipnotički djelovati. U njima je sadržana sva prašina i ludilo Bliskog istoka i čovjek ih slijepo prihvaća, premda nikad nije bio u društvu sličnih ljudi."
"Kada bi Durrell ušao u sobu, zavladala bi vesela atmosfera, kao da je netko otvorio šampanjac", sjećao se jedan njegov prijatelj. No postojala je i druga, tmurna strana ovoga pisca. Rođen je u Indiji 1912. godine, ali ubrzo, zbog odluke roditelja i običaja vremena, biva izbačen iz mjesta svog sretnog djetinjstva i poslan na školovanje u Englesku, kao i gotovo pola stoljeća ranije njegov prethodnik, nobelovac Rudyard Kipling. Neželjenu domovinu svoje mladosti naziva Otokom pudinga i napušta je sredinom tridesetih. Prvo ide u Grčku, pa u Egipat, koji mu biva u svakom smislu sudbinski. Tamo provede rat i napiše slavnu tetralogiju koja ga je proslavila. Kao službenik Britanskog veleposlanstva odlazi u Beograd pa u Argentinu, na Cipar, a konačno će se skrasiti u Provansi, gdje umire 1990. godine. Tijekom Drugog svjetskog rata služio je kao ataše za tisak u britanskim veleposlanstvima, prvo u Kairu, a potom u Aleksandriji. Ženio se četiri puta. Dok je bio u Aleksandriji, već rastavljen od prve supruge koja je povela njihovu kćer u Palestinu, upoznao je Eve (Yvette) Cohen, aleksandrijsku Židovku. Upravo je ona inspirirala glavni lik prve i najpopularnije knjige iz kvarteta "Justine". S njom je živio od 1942, a vjenčali su se 1947. i 1951. dobili kćer Sappho Jane, no Eve je sljedeće godine doživjela slom živaca, a razveli su se 1957. godine. (Sappho Jane je 1985, pet godina prije smrti svog oca, s kojim je imala kompleksan odnos, počinila samoubojstvo.) Godine 1955. Durrell se rastaje od Eve Cohen. Treći put se oženio 1961. za Claude-Marie Vincendon, no ona umire od raka 1967. Što je jako teško podnio jer je to bio njegov najharmoničniji brak. Posljednja supruga mu je bila Francuskinja Ghislaine de Boysson, od nje se rastavio 1979. godine.
Inspiriralo ga je vino i mediteransko sunce, a kreativnost je crpio iz seksa i opsjednutosti ludilom. Jedno oduševljeno pismo koje je 1934. poslao Henryju Milleru potaknut će cjeloživotno prijateljstvo, a iduća njegova djela bit će pod Millerovim utjecajem, kao i Freuda, Markiza De Sadea. Ono će ga potaknuti na pobunu protiv vladajućeg morala, a dodatno utočište će tražiti i u zapadnom i istočnom misticizmu.
Prvu zbirku poezije objavio je 1931., kada je imao 19 godina, što znači da je njegova književna karijera trajala pet desetljeća. Pisao je romane, pjesme, drame, eseje, književne kritike, putopise. Za sobom je ostavio i veliki broj pisama. Njegovo djelo se i dalje hvali i kritizira, i prije svega – čita.
Četiri romana u tetralogiji su međusobno povezani, a svaki se bavi različitim aspektima složene priče o strasti i prijevari s različitih gledišta. Smješten je u egipatski grad Aleksandriju 1930-ih i 1940-ih. Sam grad jednako je kompleksan lik kao i ljudski protagonisti romana. Otkako je prvi put otisnut 1957., prvi tom, "Justine" izazvao je gotovo religioznu odanost među čitateljima i inspiraciju kod brojnih pisaca. I današnji pisci, poput Karla Uwea Knausgaarda, često ističu Darrellov utjecaj na njih. Film "Justine" snimljen je 1969. godine.
"Aleksandrijski kvartet", djelo je koje ga je proslavilo, ali i zbog kojeg su turističke agencije bile preplavljene zahtjevima opčinjenih čitatelja da obiđu mjesta koja su upoznali kao prostore kretanja Durrellovih likova.
Kako je običaj da Švedska akademija otvara svoje arhivirane zapisnike nakon pedeset godina, tako se 2012. doznalo da je velikan američke literature John Steinbeck 1962. godine dobio Nobelovu nagradu u nadglasavanju akademika između njega i britanskih autora Roberta Gravesa i Lawrenca Durrela. Danska književnica Karen Blixen, koja bi te godine vjerojatno imala najviše šanse zbog memoarske knjige "Moja Afrika", preminula je prije prvog kruga glasanja, a Durrell nije dobio prednost jer članovi Akademije nisu smatrali da je njegov "Aleksandrijski kvartet" dostatan, već su odlučili pratiti njegov rad u budućnosti. Bio je kandidat i godinu ranije, no tad je otpisan zbog "sumnjivog naknadnog dojma koji ostavlja čitanje njegovih romana, prvenstveno zbog opsesivne preokupacije erotskim komplikacijama."
U romanu "Beogradski trio" veliki beogradski filmski redatelj Goran Marković bavio se, među ostalim, Durrelom i njegovim beogradskim godinama. Zanimljivo je što je o njemu rekao: "Darel je bio bizarna osoba. Posledice njegovog života su, da tako kažemo, teške. Njegova starija ćerka se obesila. Njemu je bio zabranjen pristup ćerki i majci zbog nasilja. Jeste da je bio veliki pisac, ali bio je, bez sumnje, i devijantna osoba. Od toga sam krenuo. Prezirao je naše ljude, državu. Bio je rigidan. Takvim sam ga predstavio."
Lawrenceov brat Gerald Durrell također je bio pisac. Drukčiji, nimalo pod utjecajem čuvenijeg brata, ali dobar, pametan, duhovit, autor je, među ostalim, sjajne memoarske knjige "Moja obitelj i druge životinje".