Dijapazon gostiju od predsjednika i premijera stranih zemalja do Natalie Zielinske, poljske stručnjakinje za fondove EU nastanjene u Ogulinu, od Karla von Habsburga do Giancarla Serija, u našem televizijskom prostoru moguće je naći samo na jednom mjestu – u HRT-ovu talk showu “1 na 1” novinara, urednika i erudita Romana Bolkovića.
Ovo mu je trideseta sezona otkako radi intervjue, iskustvo se vidi u svakoj sekundi, većinu sugovornika je intervjuirao i prije, a pitanja piše ekstenzivno, često na tri, četiri stranice pa ih profesori s FPZG nerijetko nose pokazati studentima. Njegovi gosti izazivaju golem interes, a Bolkovićeva dodatna prednost je i to što te ljude često i osobno poznaje pa prilično lako dolazi i do europskih gostiju.
U svojoj emisiji važnim ljudima iz svih oblasti, od kojih mnogi nisu mainstream iako mijenjaju svijet, dali ste i javno lice. Posebice sada kada se emisija prikazuje u elitnom terminu. Koga uskoro planirate predstaviti?
Vrlo je to jednostavno, taj kriterij izbora gosta: ili se naprosto novinarski morate baviti zbivanjima koja se od dana do dana odvijaju tempom koji mnoge potencijalne goste već kroz par dana čini „zastarjelima“, jer se, kao ovoga tjedna, dogodi odluka o raspuštanju Sabora pa je logično da predsjednik Sabora bude gost, ili pozivate osobe koje kao Lord Watson od Richmonda svojom biografijom i ulogama u višedesetljetnoj političkoj karijeri predstavljaju atraktivne sugovornike koje ne možete propustiti. I da – znanje, znalci, stručnjaci, oni su zasebna kategorija, kao u ova nesretna vremena korone. Sada je izborno vrijeme, nemam puno izbora: zvat ću balansirano i dosadašnju oporbu i dosadašnju vlast. Primjerice, nakon Jandrokovića, dogovorio sam emisiju s Bernardićem.
Kako stojite s privođenjem gospođe Merkel, imate zajedničkog prijatelja koji pomaže u posredovanju tog potencijalnog gostovanja? Što biste je pitali?
Da, ime tog zajedničkog prijatelja je Moritz Hunzinger, profesor je na univerzitetu, poslovni čovjek i doajen njemačkog PR-a. Ako do te emisije dođe, bit će to pri kraju karijere gospođe Merkel, jer njezini državnički intervjui za strane televizije u ovom formatu nisu poznati: to da bi 55 minuta kancelarka govorila za stranu TV kuću. I to treba razumjeti. No, s duge strane, sve je u timingu i nije nemoguće da taj intervju dobijem. A svakako bih joj postavio dva pitanja, među inima: je li zaustavljiv projekt rasipanja EU i ide li Njemačka nezadrživo udesno?
Vaši su gosti najčešće ljudi kojima postavljate presudna životna pitanja u ime onih čiji životi od odgovora na ta pitanja ovise. Tko vam je od njih bio najizazovniji?
Kako u koja vremena: očito da je emisija s Franjom Tuđmanom, nažalost, i danas aktualna. Nažalost, jer je njezina aktualnost i u problemu HOS-a, koji je dr.Tuđman riješio. No mi imamo navadu da sva naša bitna pitanja držimo otvorenima zauvijek, pa smo i to aktualizirali. Bila je veličanstvena emisija noć pred izbore u kojima su Mesić i Budiša bili suparnici: Gotovac i Tomac su gotovo tri sata debatirali. Posljednjih godina nekoliko je emisija bilo naročito važno: s makedonskim predsjednikom Ivanovom usred situacije koja je prijetila građanskim obračunom, nastup Franka J. Gaffneya Jr. čiji će se značaj tek sada vidjeti na polju razvoja američko-kineskih odnosa, i za sam dignitet emisije, jasno, gostovanje predsjednika Vlade RH Andreja Plenkovića.
Postoji li netko tko vas uporno odbija?
Ne. U politici je važan odnos snaga i tajming. Pažljivi političari samo podese tajming nastupa. Recimo, predsjednik Milanović je pristao nastupiti, ali u jesen. Evo, baš smo se to dogovorili. Nemam neispunjenih želja.
Radite intervjue 30 godina. Po čemu prepoznajete da vam sugovornik laže?
Kad gost puno pije vode, rekao mi je bivši ministar MUP-a Vekić, bit će da laže. Ja pijem čašu mineralne vode zbog svog sinusitisa: često dišem na usta, suše mi se usne pa otpijam gutljaj. No, moji sugovornici, ako nisu nazalni, očito ne govore istinu ispijajući puno vode. No puno je gora situacija kad sugovornik novinaru zahvali na pitanju: znajte da je dogovoreno. Ja danas znam i po intonaciji, a nekmoli po sadržaju ili pogledu koliko je odgovor vjerodostojan. No to su desetljeća slušanja, to je veliko iskustvo. Znate, ja sam godinama radio po dvije, tri emisije, ne jednu tjedno, i to je neizbrojiva količina intervjua. Ja vam dođem kao neželjeni ispovjednik.
Kao što ste nedavno u emisiji pitali Gordana Lauca ‘kakvo je stanje stvari’, pitam i ja vas ‘kakvo je kod vas stanje stvari’ kad je riječ o koroni, kako doživljavate ovo što nam se događa?
Prilično postojano. Od prvoga dana na svom FB-profilu bodrim moje brojne prijatelje, jer mislim da moja uloga u javnosti nalaže takav stav, to pozivanje na smirenost, na očuvanje dostojanstva. S druge strane nije mi svejedno: moja majka ima već 78 godina, a dio obitelji živi na sjeveru Italije, i brinem se. Osobno mi nedostaju odlasci i život u Berlinu. No čovjek mora biti čvrsto na nogama, jer ovo nije naivna situacija: bit će opet sve dobro. Žao mi je mojih prijatelja čiji poslovi propadaju, teško gledam kako se naočigled i sudbine i karakteri urušavaju.
Komtur ste viteškog Reda svetoga Jurja. Što, osim časti, znači pripadnost jednom takvom redu i koje su njegove osnovne funkcije?
Odgovorit ću primjerom: u potresu je stradala i konkatedrala Sv. Ćirila i Metoda na Gornjem gradu. Grkokatolička je zajednica tijesno povijesno vezana uz obitelj Habsburg. Mi ćemo, primjerice, pomoći malom donacijom u sanaciji štete: Veliki Meštar Nadvojvoda Karl von Habsburg Lotrinški i Prokurator Reda sv. Jurja Baron Stimpfl-Abele bit će tu sredinom lipnja, i predat ćemo tu donaciju. Kao što smo vratili oltarnu ploču u crkvu u Vukovaru, ili kao što su naše Dame donirale dječji vrtić u Karlovcu ili sudjelovale donacijom u razminiranju Hrvatske. Dakle, karitativno radimo. Također, stalo nam je do očuvanja srednjoeuropskih vrijednosti.
U svojoj osnovi Red je konzervativan, no nije li vrijeme da počnete i žene prihvaćati u jednakopravno članstvo, a ne samo kao Dame?
U svojoj osnovi red je i liberalan, ako gledate njegovu privrženost austrijskoj školi ekonomije. Konzervativan je u smislu očuvanja onih vrijednosti koje su čuvanja dostojne. Žene su jednakopravne, pri Redu su kao Dame Reda, izuzetno su aktivne, pribivaju kao i svi Vitezovi ravnopravno sjednicama Komturaja, i ne vidim kako bi kao žene bile jednakopravnije no što su to u svojstvu Dama. Znate, fraternije imaju tisućgodišnju povijest, i ponekad je sve do toga da se tradicija očuva, da se preuzeto preda nasljednicima kako je primljeno. Na taj način imate stalnu obnovu starog, jer i novi naraštaji čuvaju tradiciju. Utoliko tu nema govora o konzervativizmu u smislu anakronizma, dotrajalosti.
Je li Ivo Andrić u pravu kada kaže, barem mu to neki pripisuju: „Svakih pedeset godina na ovim terenima pametan ušuti, budala progovori, a fukara se obogati“?
To je jedna od Andrić-dosjetki s Facebooka, inače, Andrić to nikada nije kazao. No Krleža je rekao, to je sasvim pouzdano, da tko ovdje sadi drvo, mora računati na to da će mu ga za života posjeći. To je velika istina ove sredine: diskontinuiranje i povijesti i osobnih životopisa. Odatle ovdje konverzija kao društvenopoželjna vrlina: gdo ne zna plašća pri vetru obrnuti – taj lahko more pri vetru vtarnuti. Zato vam mnogi naši odličnici imaju paralelne životopise: jedan autentično komunistički i jedan ne manje autentično nacionalistički. A inače, da je Andrić ono kazao, imao bi pravo.
Koja je po vama nužna hrvatska politička agenda?
Mala, moderna, uljuđena europska državica. Ni manje ni više. No nama je to tako teško napraviti, iako smo vjekovima bili integralni dio habsburškog ili venetskog miljea. Treba razviti liberalno-demokratsku kulturu. Tada će možda prevalirati građanske politike, a ne pokreti: naša je povijest političkih ideja prepuna maspoka, od Radića do ‘71 ili devedesetih, a nigdje klasičnih ideala građanske politike: od liberalnog do konzervativnog, od socijaldemokracije do demokršćanstva, što bi u nas bilo za očekivati. Mi imamo cargo-političku scenu, imitaciju građanskog života.
Politikom kao temom novinarski ste se počeli baviti dolaskom na OTV. Jeste li ikada pomišljali na profesionalno bavljenje politikom, je li bilo poziva?
Političkim novinarstvom počeo sam se baviti s 27 godina. Dakle dovoljno rano. Godinama prije, od konca tinejdžerske dobi pisao sam filmske i likovne kritike, uređivao redakcije kulture; no politikom se bavim u eteru od 7. prosinca 1991. godine. Da, bilo je poziva svih ovih desetljeća. U jednom trenu sam malo intenzivnije krenuo u politiku, ali sam se zaustavio: naprosto previše znam. No nije to jedini problem: ja vam somatiziram naše poslovice, uzimam stvari k srcu i idu mi na jetra. Pa mi onda od politike u nas često nije dobro. Tko zna, možda sam oguglao, možda bi sada bilo drukčije.
Kad već spominjemo 90-e... Tada ste vodili emisiju “2 u 9” koja ostaje zapamćena i kao prva s “phone in” programom”. Ugostili ste tada i predsjednika Tuđmana, pljusnuli ga pitanjem “Kako ste kupili kuću, a kako avion?” i prepustili ga pitanjima gledatelja. Kakvim ga pamtite?
Otvorenijim no što bi danas itko htio priznati. Vidite, on je završio tu svoju izbornu predsjedničku kampanju kod mene, ne na HTV-u, a da ga ja u životu nikad prije nisam ništa pitao. Nitko nije posredovao! Naprosto je odlučio doći tamo gdje je u istoj noći nastupila i Savka, a dan prije Budiša. Shvatio je to i kao izazov i kao demokratsku obvezu. Nakon emisije otišli smo u Westin na kasnu večeru i slušao je što mu imam za kazati barem dvadesetak minuta ne prekidajući me. Kažem, bio je otvoreniji no što se misli. Pa pogledajte koliko je samo ljudi on propustio kroz svoj krug suradnika.
Probajte sumirati svoj put od klinca koji svira flautu i igra nogomet u Dinamu, preko Studentskog lista i flower-powera, potom i novovalne faze, do danas?
Zadovoljan sam. I karijerom i životom. Naravno da se nikada ne dovrši sve naumljeno, no ono bitno sam obavio: čujte, pa ja sam jedini u ovoj zemlji u vrhu političkog novinarstva 30 godina. To košta živaca i tlaka, ali budimo realni – nema sličnog primjera da bi netko cijeli radni vijek imao vlastito ime kao cimer i radio u poznim godinama na javnoj televiziji emisiju koja u prime timeu biva vodeći intervju tjedna. Kako se moja satisfakcija ne iscrpljuje u mojoj karijeri, nego se ponešto postiglo i po Berlinu i Beču, dakle i u Europi, a onda ja zaista nemam sebi što predbacivati, osim promašaja čiste šanse protiv Osnovne škole “Petar Preradović”, kad me je k tome gledala djevojčica u koju sam bio zaljubljen. To mi je jedna od tri najveće propuštene prilike života.
U emisijama ogoljavate goste, ali dajete informacije i o sebi. Tako u razgovoru s vladikom Jovanom Ćulibrkom otkrivate da vas je duboko odredio Joy Division.
Sa svojim prijateljem kojemu sam kasnije postao vjenčani kum, dekanom FPZG-a, prof. dr. Zoranom Kurelićem slušao sam isprva Grateful Dead ili Roryja Gallaghera. No mi smo bili generacija koja je bila „ciljana publika“ New Wavea, taman smo bili tinejdžeri kad su Curtis i Siouxie krenuli sa svojim krivovjernim misama. Taj novi val, iako sam prijatelj s brojnim našim glazbenicima, ponajprije Hourom, odredio je i moj glazbeni ukus, ali me je u tim formativnim godinama usmjerio kao i Bergman ili Ozu u Kinoteci, ili lektira Rajneesha ili Kierkegaarda u srednjoj školi. Curtis, to je cjeloživotna ljubav, jer je to nesretna ljubav. Ne bih rekao svjetonazor, rekao bih senzibilitet. Mi smo kao sekta, evo neki dan mi se javio Sven Semenčić koji je donosio tih godina ploče iz Londona.
Kada rekapitulirate život, što biste privatno, a što poslovno, s današnjom pameću odigrali drugačije?
Odlazak u New York 1988. Imam tamo strica, baka mi je rođena u Americi, imao sam već sve dogovoreno, trebao sam studirati na Columbia Universityju, no bio sam tada u dugoj vezi, osnivali smo OTV, krenulo je s emancipacijom Hrvatske, i mislio sam da ću prolongirati odlazak, pa kroz godinu, dvije otići. No nisam to učinio. Šteta, čekala me stipendija, imao sam preporuku za studij, tamo je bio Makavejev, gospodin Scorsese, i trebao sam otputovati.
Ljudi koji vas znaju tvrde da ste, osim što hedonistički uživate u hrani, i odličan kuhar.
Kuhao sam najviše devedesetih. Moja putovanja u Berlin to su prorijedila. No i danas bih znao napraviti dobru večeru za desetak ljudi. Naravno, mediteranska kuhinja, više očevo nego mamino slavonsko nasljeđe. Recimo, maneštru s frmentunom. Volio bih kuhati brudet od sipa kao moja mama, ona je to od none i zia iz Italije pokupila i nevjerojatno dobro se snalazi u toj južnjačkoj kuhinji. I stari je kuhao, to nam je familijarno.
Uvijek ste u odijelu, razumijete se u krojeve i skupljate parfeme. Odakle ta modna osviještenost?
Parfeme skupljam od srednje, a mislim da sam u sakoima od faksa, moguće i ranije dobi. Otac je utjecao na mene, zbog dijela obitelji u Italiji uvijek su se nosile talijanske cipele, a i danas mi je Zegna defaultno odijelo, kad i iz patriotskih razloga ne nosim fenomenalne tkanine Loro Piana i Varteksove krojeve, da pomognem svom prijatelju Nenadu Bakiću barem primjerom. Parfema imam na stotine, i tu mogu bez skromnosti kazati da sam connoisseur. A počelo je s Rudolfom Kurelićem, Zoranovim ocem, i Guerlainovim Habit Rougeom, koji je doduše i dandanas jedan od parfema koje bih prve spašavao za nekog, ne daj Bože, novog potresa.
www.lovexx.club