Romina o najtežim danima: 'Zbog očeve neizlječive bolesti naučila sam pobjeđivati svoje strahove'

Voditeljica Dnevnika Nove TV Romina Knežić svojim profesionalnim pristupom već je davno osvojila povjerenje publike koja ju prati već punih 14 godina tijekom kojih je donijela brojne lijepe, ali i one loše vijesti. I njezin je posao, baš poput mnogih drugih, posljednjih mjeseci izazovniji nego ikada. Kako se nosi s izazovima koje pred nas stavlja nevidljivi neprijatelj, je li bila u strahu nakon što je potvrđeno da je njezin kolega Andrija Jarak zaražen koronavirusom, zbog čega je tek nedavno otvorila Instagram te što njezina kći Zoya kaže kad je vidi na malim ekranima, Romina je otkrila u razgovoru za Večernji list. Ova 40-godišnja voditeljica progovorila je i o najtežim trenucima u privatnom životu koje nitko nije mogao ni naslutiti. Početkom godine ostala je bez oca koji je zbog dijagnoze amiotrofične lateralne skleroze tri i pol godine nestajao pred njezinim očima.

Čini se da se pandemiji koronavirusa ne nazire kraj. Kako vi podnosite ovu neizvjesnost?

Cijela ova godina je jedan test izdržljivosti za sve, u svakom pogledu, i na svim razinama. I ovo će u nekom trenutku proći, o neizvjesnosti ne razmišljam pretjerano. Što će biti, kako će biti, toliko se projektirati u budućnost nema smisla. To još više može štetiti zdravlju ljudi. Idem korak po korak i prilagođavam se novim situacijama kako one dolaze. Kao što noću idemo spavati, a danju se budimo i radimo, tako nekim automatizmom prihvaćam promjene i određujem prioritete. A strah je prvi prirodni neprijatelj kojega čovjek mora svladati. Strah u nama samima opasniji je od bilo čega. Godine 1963. u zoološkom vrtu u New Yorku bila je postavljena jedna instalacija s natpisom 'najopasnija životinja na svijetu'. Ta instalacija bila je ogledalo.

Nedavno je potvrđeno i da je virusom zaražen vaš kolega, reporter Andrija Jarak. Kako ste se osjećali kad ste saznali tu vijest? Jeste li bili u strahu?
Naš je Andrija snažan čovjek. Najvažnije je da ima blage simptome i da se osjeća dobro. Brzo će se vratiti na teren i pred male ekrane.

Koliko je situacija s koronavirusom promijenila novinarstvo? Je li ovo po vama najizazovniji period za novinarstvo dosad?

Koronavirus signalizira i našoj struci da moramo promijeniti gorivo. Vrijeme je turbulentno. Primjerice, digitalno novinarstvo postaje sve zahtjevnije, ne postoji više radno vrijeme, ne odvajate se od mobitela, gorite za vijest koju ćete jedino vi imati samo jednu minutu, a poslije je prenose baš svi. Kada je u pitanju zdravlje ljudi, tu nema prostora za igru. Potrebno je imati ne samo naslov koji privlači čitatelja koji će otvoriti članak, već i sadržaj. Mislim da "komotne vijesti" polako odlaze u povijest. Odgovornost je na svima nama, a izazova u ovom periodu ne nedostaje. Kako dati smisao nečemu što smisla nema te dati formu, a forme nema!? U svakom slučaju, mora se vrlo odgovorno i ozbiljno informirati, a ne alarmirati. Sve se promijenilo, i stil naših života i profesionalnog ponašanja.

Strahujete li vi od zaraze? Što vas najviše plaši u ovoj cijeloj situaciji?
I opet se vraćamo na strah koji nikada nikome nije donio dobro. I koji može proizvesti svašta u čovjeku. Vjerujem da će uvijek nekako biti. Tako i u ovim COVID-vremenima. Uostalom, tko je odgovoran prema sebi, bit će odgovoran i prema drugima, tko nije, teško da će to postati. A sada više nego ikad moramo biti odgovorni prema starijima.

Prije nekoliko mjeseci otvorili ste svoj Instagram i pratiteljima pokazali jednu drugu stranu sebe. Što vas je nagnalo na taj potez?
Otvorila sam ga na nagovor jedne moje drage kolegice. Znala bi reći - pa daj, svi ga imaju, otvori ga i ti. Objavim tu i tamo poneki detalj koji uočim u ovoj slobodi kretanja. Ništa posebno, mada sam svjesna njegove moći u promidžbi proizvoda.
Diplomirali ste u Italiji gdje ste i radili neko vrijeme na tamošnjoj televiziji. Kako ste se odlučili na taj potez?
Neke odluke u životu dogode se naprasno. Jednostavno ne stignete odvagnuti pluseve i minuse. Samo instinktivno reagirate. Još u gimnazijskim danima bila sam sigurna da su prirodne znanosti moja budućnost, a onda me jedna situacija skrenula s puta i odlučila sam se za nešto potpuno suprotno. Borba za čovjeka, pravda - pojavio se neki prkos, a s njime i želja za novinarstvom. Blizina Italije i program fakulteta bili su presudni za moj izbor. Nakon petogodišnjeg studija morala sam odraditi godinu i pol dana staža u pisanom radijskom i televizijskom novinarstvu. Prva vrata otvorila su se na jednoj tamošnjoj televiziji. Sve se poklopilo, način rada, ljudi i ljubav koja još uvijek traje.

Zbog čega ste se vratili u Hrvatsku? Je li vam ikada žao što novinarsku karijeru niste nastavili graditi u Italiji?
Znam se pitati kakav bi bio moj život da sam ostala tamo? Tako je moralo valjda biti. Ne žalim se.

Već ste 14 godina na Novoj TV i jedno ste od zaštitnih lica te televizije. Što vas posebno veže uz Novu TV?
Sve te godine uglavnom s istim ljudima. I to s dobrim ljudima i profesionalcima. S njima provodim i jako puno vremena i zato je važno korektno surađivati i osjećati se dobro u svojoj koži. Naposljetku, sve se to odražava na rezultate i uspjeh. U trenutku kada radni prostor postane kontaminiran, sve postaje slabije. Sve je, da se izrazim u skladu s trenutačnom situacijom, u imunitetu firme.

Jeste li ikada osjetili zasićenje novinarstvom?
Nisam. Sretna sam što radim posao koji volim i još k tome u svojoj struci.

Čime bi se bavili da se ne bavite novinarstvom?
To bi svakako morao biti neki jednako tako dinamičan posao koji bi uključivao kontakt s ljudima. Nešto što odgovara mojoj naravi.

Dnevnik Nove TV već godinama vodite u paru s Petrom Perežom. Družite li se i privatno?

Svakome od nas slobodno vrijeme je neprocjenjivo vrijedno i tada smo najviše s obitelji i rješavamo svakodnevne obveze. Jednostavno nemamo toliko slobodnog vremena da ga provodimo zajedno i privatno.

Početkom godine ostali ste bez oca uz kojeg ste proživjeli najteži period. Tri i pol godine borio se s amiotrofičnom lateralnom sklerozom (ALS-om), bolesti za koju lijek ne postoji. Kako vam je bilo nositi se s tom činjenicom? U čemu ste pronalazili snagu kad vam je bilo najgore?

ALS je jedna okrutna neurološka bolest. Bolest koja paralizira cijelo tijelo. Oči ostaju jedini kanal komunikacije. Tata je bio jak čovjek, pun snage, obožavao je gledati i igrati nogomet. I upravo s prvim danima mirovine počele su nevolje sa zdravljem. Gubio je ravnotežu, sve slabije hodao. A onda je uslijedio prvi odbojan susret s hodalicom, nakon nekoliko mjeseci i s invalidskim kolicima te ga je naposljetku preuzeo krevet. Nestajao nam je pred očima. Njemu je bilo najteže, mada to nikada nije pokazao. Bio je veliki borac i veliki čovjek. Kroz te tri i pol godine s njim naučila sam pobjeđivati svoje strahove. A vjerujte mi, imala sam ih mnogo, što bi se reklo, pun autobus. Tata je bio moj mentor. Odigrali smo zajedno jednu odlučujuću utakmicu. On je bio na golu. I sve je obranio. Strah je izgubio.

Kći Zoya ima devet godina. Kako ona gleda na vaš posao? Gleda li vas na malim ekranima? Zanima li i nju svijet televizije?
Zoya mene uopće ne doživljava na televiziji. Najbolje je tako. Kada sam slobodna, uvijek odemo nekamo u prirodu, a TV nam doma više služi kao ukras ili za poneki crtić.

Nosite li svoj posao kući? Zasigurno vam se vrlo često događa da se ne možete isključiti i nakon radnog vremena.
Kako kad, ali nastojim se isključiti. Podijelim si to nekako u glavi; kad radim - radim, i to mi je fokus, kad sam slobodna, svaki trenutak želim maksimalno iskoristiti. I to je neka vrsta treninga. Nekad sam bolja u tome, nekad lošija, ali trudim se.

Ušli ste u, kako sami kažete, klub četrdesetih. Što su vam donijele četrdesete?
Donijele su mi novi broj, 4:0 za mene. Nastavljam dalje igrati punim plućima.

Što biste sa svim saznanjima koje imate o životu sada savjetovali sebi u dvadesetima?
Razmišljajte o brigama manje od 17 sekundi. Živite svoj život, ne osvrćite se na to što govore drugi, izborite svoje snove i osvijestite trenutke. Jer, neke epizode tako brzo prođu, a stolica do vas ostane prazna. Na količinu ožiljaka koje dobijemo u životu ne možemo utjecati, ali način kako ćemo zaliječiti rane ovisi o nama samima. Sviđa mi se fraza da je život poput tijesta. Zato ne smijemo dopustiti drugima da od njega naprave mrvice.

Stres je neizostavan dio vaše svakodnevice. Imate li ispušni ventil? Što radite kad ne radite?
Ma i ta riječ, odnosno osjećaj, postali su prečesti, samo što ih ne serviramo uz vilicu, žlicu i tanjur na stolu. Kada me nešto guši, sjednem na tatin bicikl, u košaru ispred sebe ubacim bocu vode i spustim se kroz omiljeni maslinik u Istri. Na kraju suhozida i maslina čeka me omiljena vala. I osjećam se kao da sam u raju. Kada to ne mogu fizički realizirati, zamislim si taj film u glavi i sve je ponovno kao prije!