Klinika za očuvanje trudnoće usred distopijske močvare mjesto je radnje drame "Plodna voda" Marine Vujčić čiju ćemo premijeru za točno tjedan dana gledati u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu. Premijera drame nagrađene Marinom Držićem za najbolji dramski tekst očekuje se s nestrpljenjem. Koliko čujemo, probe teku odlično, a članovi ansambla Drame HNK hvale redateljicu Nenni Delmestre.
- Super nam je raditi s njom. Nenni je smirena i tolerantna, drži sve pod kontrolom i uopće ne gubi živce. Baš guštamo - šapnuo nam je jedan HNK-ov dramski prvotimac. A kako doznajemo od splitske redateljice, osjećaji su, izgleda, obostrani.
- Zahvaljujući sjajnim, kreativnim i predanim glumcima HNK u Zagrebu, a isto mogu reći i za suradnike, probe su ozbiljne, ali istovremeno i opuštene, bez nervoze i stresa, s puno zajedničke kreativnosti i želje da napravimo dobru predstavu. Radimo duge sate koji, barem meni, brzo prolaze jer sve ide s nekom lakoćom i bez pritiska da moramo proizvesti instantna rješenja. Igrajući se, stvaramo neki svijet koji ima svoju realnost i poetiku - govori ona.
S HNK-ovim dramskim prvacima i njoj je gušt raditi. - Svima nam je cilj da krajnji rezultat bude dobra predstava, ali naš život su ta dva mjeseca koje provodimo zajednički na probama. I tako to ide iz predstave u predstavu. Nekako mi je najvažnije da se svi poštujemo i toleriramo i radimo u pozitivnoj atmosferi. Ja jedino ne toleriram nerad, a toga ovdje nema. Bez obzira na to koliko se ponekad teško probijati kroz ponuđeni materijal, nastojim da nam probe budu gušt, ali za to su zaslužni svi - iskreno će Nenni.
Tematika majčinstva koju obrađuje "Plodna voda" Martine Vujčić podsjetila me na dramu "64" Tene Štivičić koju smo lani mogli pogledati u glavnoj nacionalnoj kazališnoj kući. Intrigantan komad dao je hrabar pogled ne samo na temu neplodnosti koja muči parove diljem zapadne hemisfere, već i na samo pitanje majčinstva, ženske seksualnosti, odrastanja, muško-ženskih odnosa...
- "Plodna voda" i drama Tene Štivičić "64" mogu se usporediti samo u segmentu jedne priče o paru koji silno želi dijete. Ideje na koji način to ostvariti su potpuno drukčije. Međutim, ovaj komad ima i priče drugih parova, jednako važne i vrlo prepoznatljive. On se bavi kompleksnim situacijama u kojima se žene i muškarci suočavaju kada odlučuju o potomstvu. Tekst nam nudi uravnoteženi pristup kroz različita razmišljanja i reakcije na temu majčinstva, ali i očinstva, kroz individualne sudbine parova koji nisu modeli za političke stavove, već su lica što se bore za slobodno odlučivanje o pitanjima koja se tiču njihove intime - objašnjava Nenni Delmestre.
Rođena je 1958. u Splitu, a njeno je djetinjstvo i odrastanje u "cvitu Mediterana", kaže, kao i kod većine pripadnika njene generacije, idilično i bezbrižno.
- Rođena sam u kvartu Bačvice, dvije minute od legendarne plaže, tu su odmah i Firule s teniskim terenima na kojima sam provela dobar dio djetinjstva i mladosti. Rano djetinjstvo vezano je za igranje po dvorištu, ulici, penjanje na najviše grane čempresa, kupanje, prijatelje, roditelje sanjare koji su gradili i izgradili željezni brod od 14 metara, čija sam ponosna kapetanica cijeli svoj život bila. A zatim su krenuli teniski turniri, treninzi, putovanja - prisjeća se Nenni. Kao tinejdžerica, bavila se sportom pa je rano primijećen njezin teniski talent što joj je donijelo i stipendiju u Sjedinjenim Američkim Državama. Kada je otišla studirati na Floridu, imala je osamnaest godina.
- Da jesam, otišla sam sa 18., kad sam bila rangirana broj jedan u Jugoslaviji, naravno, tu se nije računala Mariborčanka Mima Jaušovec koja je bila 10. najboljih tenisačica na svijetu. Zajedno smo igrale Federation Cup u Australiji, to je ženski Davis Cup, i dobro smo prošle. Zahvalna sam tenisu na putovanjima i upoznavanju svijeta, stipendiji u SAD-u, ali nije bilo lako igrati, trenirati i završiti dva fakulteta s odličnim ocjenama. Mi bismo u Splitu rekli, satralo me. A prekinula sam jer sam se zaljubila u teatar koji te obuzme u potpunosti, i više nije imalo smisla igrati s pola snage - priča Nenni.
Ljubav prema kazalištu joj je u krvi. Njen pradjed Vittorio, naime, bavio se teatrom. - Nije baš da se bavio kazalištem, on je bio zadužen za svjetlo. Moj je pradjed, u vrijeme dok je rasvjeta još bila plinska, postavio gradsku rasvjetu na Rivi, a zatim i u tadašnjem talijanskom teatru u Splitu. Tada su u Split dolazile talijanske operne pjevačice koje bi slastičari u znak zahvalnosti darivali tortama. Po pričanjima mog djeda i oca, te bi torte završile u kabini za svjetlo mog pradjeda, a nono bi samo prstom skidao šlag da vidi koja je bolja. Na mojoj prvoj premijeri, "Više od ljubavi" 1987. u HNK u Splitu, netko je poslao tortu u obliku koncertnog klavira, s poklopcem od krokanta. Mislim da su to bili moji roditelji, iako mi nikad nisu priznali. To sam ispričala Tomažu Panduru kad sam kod njega 1995. radila "Zonu sumraka", predstavu Roda Serlinga i Darka Lukića, i gle čuda, od tada na svakoj premijeri režemo torte - smije se Nenni.
U Sjedinjenim Američkim Državama najprije je studirala komunikacijske tehnologije, a tek se kasnije prebacila na kazališnu režiju. Znanja stečena na prvom studiju, kaže, dobro joj dođu. Pristup kazališnoj režiji u Americi i u Europi, dodaje, prilično se razlikuju.
- Bazično se razlikuju po tome što kazalište u SAD-u uglavnom ima cilj da bude zabava i da zaradi neke novce, a u Europi bi to trebala biti umjetnost, koja ispunjava javne potrebe za kulturnim sadržajem i uglavnom je financirana državnim novcem. To ne znači da u SAD-u nema predstava koje su visoka umjetnost, i obrnuto. Gdje se, što i kako radi, i koliko sve to valja ili ne valja, tema je za neke druge razgovore - govori.
Američki je fakultet završila 1984. a u rodni grad se vratila s indeksom punim petica i odličjima dekana. Osamdesetih u Jugoslaviji još uvijek nije bilo uobičajeno da je kazališna režija žensko zvanje pa ju je sredina promatrala s distancom i nepovjerenjem.
- Međutim, nisam osjećala da je to zbog toga što sam žena. Možda je tako i bilo, ali meni je to prošlo iznad glave. To neko početno omalovažavanje bilo je vezano uz to što sam igrala tenis, pa još i Amerika, jer je prevladavao mentalitet "šta je ta Amerika prema nama". Osim toga, kod nas, čim se rodiš, trebalo bi se opredijeliti što ćeš raditi do kraja života, pogotovo ako si u mladosti uspješan sportaš ili sportašica. Bilo je predrasuda da sportaši nisu baš puno pametni. Danas to više nije tako, jer novac je faktor pred kojim "pametni" prestaju pametovati. Krivi razlozi, ali tako je - govori Nenni koja uz to što režira, prevodi dramske tekstove s engleskog, španjolskog i talijanskog jezika te objavljuje eseje o kazalištu u zemlji i inozemstvu.
U inozemstvu je postavila niz predstava, i to u Sloveniji, Venezueli, Meksiku, Italiji i Makedoniji. - Bilo mi je lijepo u Venezueli raditi dvije predstave. Prva je bio "Woyzeck" koju sam smjestila u kontekst rudnika ugljena, pa sam na scenu stavila tri ogromne stijene ugljena koje su težile stotine kilograma. U predstavi je sudjelovalo i 12. afro-karipskih bubnjara koji su rasturili njemački Teatar Humboldt na festivalu u Caracasu. Divno mi je bilo u Slovenskom narodnom gledališču Maribor dok je Pandur bio ravnatelj Drame, u skopskom Dramskom imala sam gotovo sve najbolje makedonske glumce na okupu i to je nezaboravno iskustvo. I naravno, doma je doma, u Splitu su glumci koji su mi neka vrst familije. Momentalno mi je uistinu lijepo i u Zagrebu - kaže Nenni koja je kućna redateljica splitskog HNK od 1997. Kasnije je bila i na dužnosti ravnateljice Drame HNK Split te dramskog programa Splitskog ljeta. Lani je proslavila 35 godina umjetničkog rada.
- Ne mogu izabrati koja mi je predstava najdraža, najuspješnija, naj… Ali neke su možda snažnije obilježile moj život u kazalištu. Tu svakako spadaju prve predstave u HNK u Splitu koje sam radila s mojim dragim prijateljima Josipom Gendom i Zdravkom Krstulović, "Više od ljubavi", "Šimun Cirenac", "Pustolov pred vratima", a koje su po riječima kritičara Anatolija Kudrjavceva započele "novi val" u splitskom teatru. Svjetske praizvedbe tekstova Elvisa Bošnjaka, "Nosi nas rijeka", "Kašeta brokava u Splitu", "Ubojstvo u klubu Quasimodo u Zadru", imaju posebno mjesto u mom privatnom i profesionalnom životu, kao i meni posebno značajna Shakespeareova "Oluja", Solerov "Kontra progresa" i Millerova "Kušnja" - ističe.
U Gavelli ju je proslavila svjetska praizvedba "Prije sna", prema tekstu njene prijateljice Lade Kaštelan, na Dubrovačkim ljetnim igrama Pirandellov "Henrik IV", u kazalištu M. Držića "Smrt i djevojka", "Tri visoke žene", i zadnja predstava s legendarnom Milkom P. Kokotović i Ksenijom Prohaskom, Bjegunke. U inozemstvu je uz Zonu sumraka i Luđake iz Valencije u SNG-u Nova Gorica još puno slovenskih predstava, u Trstu, Tko se boji Virginije Woolf, u Venezueli i Makedoniji sve…
- Puno se toga za ovih 35 godina nakupilo, preko 80 predstava, svaka je posebna, od svake sam nešto naučila i gotovo uvijek uživala dok sam ih radila - zaključuje, a ja ju za kraj pitam o planovima nakon Nove godine.
- Najprije nekoliko dana odmora, a onda idemo dalje…
Kako se uopće može penjati na čempres,nije nužno do najviših grana? Je li tu glupost izmislio tekstopisac ili gospođa Delmestre? Bilo kako bilo, nakon toga sve je moguće, kao kod Münchausena. Čemu izmišljanja, ni u Splitu nije bilo jogurta na izbor kao ni na Grobniku?