Još se nisu slegli dojmovi nakon ovogodišnje Eurovizije, na kojoj Hrvatska ponovno nije ušla u finale. Splitska pjevačica na kraju je bila na 11. mjestu u prvom polufinalu. Autoru pjesme Branimiru Mihaljeviću ovo je bio treći nastup na Euroviziji, nakon što je 2010. napisao pjesmu “Lako je sve” grupe Feminnem, a prije tri godine Frankinu “Crazy”.
Branimir je odrastao u glazbenoj obitelji, budući da mu je djed Branko napisao brojne dječje pjesme poput “Zeko i potočić”, a otac Mario je osim vođenja emisija na tadašnjem Radio Zagrebu pisao hitove zabavne glazbe. Branimirov opus danas broji na stotine pjesama koje su izvodili najpoznatiji naši glazbenici kao što su Željko Bebek, Crvena jabuka, Oliver Dragojević, Mišo Kovač, Zlatko Pejaković, Giuliano, Nina Badrić, Severina, Luka Nižetić, Franka Batelić, Neda Ukraden, Jasmin Stavros, Kemal Monteno, Tedi Spalato, Feminnem, Mate Bulić, Maja Šuput, Antonija Šola, Alka Vuica, Ivan Zak, Begini, Lidija Bačić, Petra Kovačević, Ivo Gamulin Gianni i mnogi drugi te neki inozemni izvođači među kojima su njemački superstar Juergen Drews, bugarska diva Preslava te Talijanka Ana Oxa.
Kako sad nakon povratka iz Rotterdama gledate na ovogodišnji Eurosong i Albinin nastup? Je li nam nedostajalo sreće?
Moram reći da smo mi jako zadovoljni s onim što smo pokazali, svaki član tima dao je maksimum, no u životu je uvijek potrebno imati i malo sreće. Bili smo u polufinalu, bili smo u Top 10 i po glasovima publike i po glasovima žirija, no kada su svi glasovi zbrojeni – nedostajalo nam je pet bodova. Unatoč tome pjesma je izuzetno prihvaćena, trenutačno je među 50 najpopularnijih pjesama na svjetskoj Spotify listi, a više od 15 milijuna reakcija na internetu pod hashtagovima kao što su “Croatia robbed” i “Justice for Albina” pokazali su da su nas svi željeli gledati u finalu. Žao mi je što nikada neću saznati kako bismo tamo prošli. To sad možemo samo nagađati.
Što mislite o ovogodišnjim pjesmama, tko je vama bio najbolji i kako vam se svidjela pobjednička pjesma?
Bilo je fenomenalnih pjesama i odličnih nastupa. Moji favoriti bili su Francuska i Švicarska, no pobijedila je Italija koja je ponudila najviše autentičnosti. Pjesma je rukopisno više rap, produkcijski iskreni, čvrsti rock, a ta kombinacija s karizmatičnim izvođačem bila je očito pobjednička formula ove godine.
Tonči Huljić je u emisiji “Nedjeljom u 2” kazao kako očigledno pobjeđuje pjesma koja odskače od drugih, jer ako kažete da “radite pjesmu za Eurosong”, onda sigurno nećete uspjeti. Što mislite o tome? Kako ste vi radili pjesmu?
Mi smo spot za pjesmu “Tick-Tock” na engleskom jeziku snimali još prije Dore jer smo je radili s ciljem da uđe u Airplay svjetskih radiopostaja i u tome smo uspjeli već i prije samog nastupa na Eurosongu. Bili smo u trendingu u Njemačkoj, Austriji, Poljskoj, Litvi, Estoniji i svim nama susjednim zemljama. Nemojte se iznenaditi ako se vozite po nekoj od europskih zemalja i čujete je na radiju zajedno sa svim aktualnim svjetskim hitovima. Pobjedu na Dori, pa kasnije i Eurosong, iskoristili smo kao odskočnu dasku za to. Nikada ne bih pristao raditi neku show pjesmu samo zato da se jednom izvede na TV-u s ciljem da “iskoči” pa da samo statistički bude bolja, a da je nakon toga nitko ne poželi slušati. Izuzetno cijenim Tončija i njegov opus, volio bih da je tu izjavu dao prije našeg nastupa, a ne nakon toga, no uz njegovo mišljenje moramo uzeti u obzir i da se Eurosong dosta promijenio otkad je on zadnji put bio na njemu. Čini mi se da je prošlo dvanaestak godina od njegova zadnjeg pokušaja s Igorom Cukrovom. Znate li koliko se svijet zbog korone promijenio samo u posljednjih godinu i pol? A cijela glazbena industrija više nije ista zbog dominacije YouTubea, streaming platformi i društvenih mreža koje su postale glavni distributeri glazbe. Ako ćemo iskreno, pjesma za Eurosong može biti glazbeno bilo kojeg stila dokle god se svakih 15-20 sekundi događa nešto novo što vam zadržava pažnju, nešto slično poput glazbenog “skrolanja” statusa.
Vama je to već treći put da vam je pjesma na Euroviziji, nakon Feminnem i Franke. Možete li usporediti ta tri nastupa?
Dva puta išao sam kao pobjednik Dore, i to oba puta kao pobjednik žirija i publike. To je puno bolji osjećaj nego onda kada sam bio izabran izravno. Ovaj put bili smo najpripremljeniji dosad. Volim Doru zato što stvarate nešto u svoja četiri zida i onda imate tri minute za prezentaciju toga i reakciju publike. Ta jedna napetost daje dozu adrenalina koju volim. “Problem” nastaje kad pobijedite jer onda vaša pjesma postaje predmet nacionalnog interesa jer ipak uz vašu pjesmu stoji natpis “Croatia”. Ne čitam baš komentare, slušam isključivo globalni puls publike, iako sam vidio da su ove godine gotovo svi bili istoga pozitivnog mišljenja, čak i nakon što nismo ušli u finale. Pa i predsjednik Milanović i premijer Plenković, za koje se ne sjećam da su ikada komentirali neku TV emisiju, pozitivno su se izrazili i čestitali nam.
Dolazite iz glazbene obitelji, djed Branko napisao je niz poznatih dječjih pjesama, a otac Mario je autor brojnih pop-hitova, poput “Džuli”. Po čemu pamtite vaše odrastanje, što ste naučili od djeda i oca?
Kao što se moji sinovi danas susreću, druže pa sad čak i surađuju sa zvijezdama s kojima ja radim, tako je i meni od najranije dobi bilo normalno da su kod nas doma najveće zvijezde. Bilo mi je sasvim normalno da su kod nas doma Novković, Dujmić, Tutić, Pejaković, Kalember, Balašević, da ne nabrajam dalje. Od djeda i oca naučio sam neke životne vrijednosti i usvojio neke dobre načine razmišljanja o glazbi. Oni su svoj autorski opus stvarali uz svoj redoviti novinarski posao, a ja imam tu sreću da sam cijeli život slobodni umjetnik i da se bavim isključivo glazbom otkad znam za sebe. Od djeda sam naslijedio i pijanino na kojem je stvarao cijeli život, a s ocem često surađujem jer je izuzetan tekstopisac. Napisali smo zajedno u posljednje vrijeme dosta pjesama za Luku Nižetića, a nedavno i za Bebeka.
Sjećate se one kožnate jakne Martina Arbanasa u kojoj Daniel pozira na omotu najprodavanijeg albuma bivše države? Takve su bile tri. Jednu je imao Daniel, jednu moj otac, a istu takvu, samo znatno manji broj, imao sam ja.
Glazbeni ste zanat pekli radeći u studiju, već sa 16 godina, kada ste snimali albume mnogih zvijezda zabavne glazbe poput Zlatka Pejakovića, Alke Vuice ili Dine Merlina. Kako je bilo raditi s njima?
Tada mi je bilo važno samo da stvaram glazbu, a imao sam sreću da su prvi albumi na kojima sam sudjelovao tada ranih devedesetih, bilo da se radi o Zlatku Pejakoviću, Alki Vuici, Hari Mata Hariju, Dini Merlinu ili Đuki Čaiću svi redom bili jako uspješni. To mi je otvorilo vrata mnogih studija i raznih smjerova produkcija.
Pamtimo i vaše pjevačke nastupe u vrijeme dancea, kada ste imali projekt Academia. Kako danas gledate na to razdoblje?
Vidim da se svega sjećate. Volio bih da sam tada imao nekog mentora s iskustvom koje imam danas da me malo usmjerava.
Što se tiče vaše pjevačke karijere, vjerujem da će se svi sjetiti pjesme “Daj daj” s kojom ste se 1998. natjecali na Dori, a kasnije je bila jedan od najvećih hitova godine?
To je bila najemitiranija pjesma te godine. Bila je drukčija, za ono vrijeme. Pozitivan dečko s violinom puno prije Alexandra Rybaka. Kada danas pogledam, ipak dobro da nisam tada pobijedio, tko zna u kojem smjeru bi mi išao život, a osim toga Danijela Martinović, koja je tada imala nekoliko bodova više s Grašinom “Neka mi ne svane”, doista je postigla golem uspjeh.
Zašto niste nastavili s pjevačkom karijerom, nego ste se okrenuli pisanju pjesama?
Imao sam osjećaj da pjesme koje mi prolaze nisu pjesme u kojima se ja najbolje osjećam, a da pjesme u kojima najviše uživam, puno bolje od mene pjevaju drugi. Što da ih onda ja pjevam… stavio sam ih sa strane i kasnije su ih otpjevali velikani poput Olivera i drugih pravih pjevača s kojima se u tom smislu nemam pravo uspoređivati.
Kako nastaju vaše pjesme, očigledno vam ne nedostaje inspiracije?
Često se budim usred noći s nekim idejama koje snimam u diktafon na telefonu, a ponekad samo dođe netko od tekstopisaca s kojima surađujem, skuham kavu, uzmem gitaru ili sjednem za klavir pa krenem. Volim to što radim, uživam u svakoj noti i onda se to kasnije nekako i vidi.
Posljednjih godina posebno je dojmljiva vaša suradnja sa Željkom Bebekom. Uskoro mu izlazi novi album za koji ste ponovno radili pjesme.
Imao sam i prije čast surađivati s mnogim legendama, kako ih vi zovete. Od Olivera Dragojevića i Miše Kovača do Tereze Kesovije i Kemala Montena, ali sa Željkom se dogodila ta neka magija kroz povjerenje koje mi je ukazao. Surađujemo gotovo deset godina i kao rezultat te suradnje nastale su pjesme poput “Ono nešto naše”, “Ja po kafanama”, “Ako voliš ovu ženu”, “Dunavom” i mnoge druge. Obojica se jako ponosimo novim albumom “Mali oblak ljubavi” za koji sam napisao čak 11 pjesama. Vrlo su intimne, prožete životnim iskustvom i pravim obiteljskim vrijednostima.
Direktor ste Zagrebačkog festivala koji je ove godine održan pod posebnim uvjetima. Kakve planove imate za festival?
Ova je godina bila dosta teška zbog epidemioloških uvjeta, ekstremnog pada prihoda cijeloj glazbenoj industriji, ali baš zbog toga ponosim se što smo ga mogli održati, iako bez publike, u punim produkcijskim uvjetima. Nadamo se da nam slijedi normalizacija uvjeta te da ću u idućim godinama uspjeti napraviti ono što želim u svom mandatu.
Ma kakvi. Ne da mi da se u to petljam. Tu i tamo se prošvercam na snimanje ako snima spot za neku od mojih pjesama. Moja jedina sugestija bila je u obliku motivacije u počecima. Ima odlično oko, estetiku za priču i sliku te nevjerojatne organizacijsko-producentske sposobnosti.
Kako vašim sinovima ide stvaranje glazbe? Hoće li naslijediti dinastiju Mihaljević?
Matej naginje nekako više na stranu obiteljskog stabla moje majke. Naime, njezin otac, moj djed, bio je dugogodišnji koncertmajstor Zagrebačke filharmonije. Matej je u duši klasičar, jedan od najboljih violinista na našoj akademiji, ali svoju ljubav prema aktualnoj glazbi pokazuje svirajući u studiju kod mene i mojih prijatelja Ante Gele, Ante Pecotića i ostalih. Često zna zasvirati u Gelinu orkestru kada mu obveze na akademiji to dopuste. Stariji sin Marko studira na Abbey Road Instituteu i, vjerujte mi, ide mu odlično. Stvara i svoje pjesme, a kako trenutačno živi u Londonu, okružen je potpuno drukčijim utjecajima pa u kombinaciji s onim što je slušao dok je bio ovdje ima potpuno novi pristup glazbi kojem se jako radujem i za koji će doći vrijeme.
VIDEO Pogledajte Večernjakovu desetku sa Zdenkom Kovačiček
Pjesma bez veze, tekst koma, a glazba očaj boli glava. Šund pjesma, nastup i općenito sve. REZULTAT vidljiv....