Zbog vizualne ekstravagancije Guya Ritchieja (“Lopovi, ubojice i dvije nabijene puške”) znali su uspoređivati s Quentinom Tarantinom, ali njegov najnoviji spektakl “Sherlock Holmes” pokazuje koliko malo njih dvojica imaju zajedničkoga.
“Sherlock Holmes”, pa riječ spektakl? Nije li glasoviti legendarni britanski detektiv oličenje mirnoće i britanske uglađenosti? Jest po desecima TV-filmova koje gledamo, no kod Ritchieja on postaje viktorijanski preslik Jamesa Bonda.
Da se drogira tekućim kokainom, to već znamo. Billy Wilder bavio se tim njegovim slabostima još davnih sedamdesetih. No, osim što je ovisnik i ima stanjene živce, tuče se kao da je jedan od Power Rangera.
Umjesto postmodernističke tarantinovske zafrkancije, Ritchie je daleko konvencionalniji i kompromisniji narator. Prvih 45 minuta portretiranja lika je odlično, ali kada nastupi detektivski dio priče, postaje gnjavaža koja jalovo računa da će specijalni efekti i akcija obaviti većinu posla.
Gledao ga. Smeće.