Silvija Sunara, akademska slikarica iz Drniša, pažnju javnosti privukla je svojim mozaicima od stakla i jedna je od rijetkih koja se koristi takvom tehnikom. Predpošlo ljeto održala je u Drnišu izložbu „Čudo sreće“, kako nosi naziv jedan od njenih mozaika. Na toj je izložbi nakon brojnih samostalnih i grupnih izložaba, potvrdila zrelost u umjetničkom izražaju. „Za mene je umjetnost radost i upravo je to emocija koju želim prenijeti na promatrača“, priča Silvija Sunara koja je na izložbi „Čudo sreće“ izložila osam mozaika velikih formata. Silvija Sunara jedna je od rijetkih akademskih slikarica koja nije napustila svoje rodno mjesto, unatoč svemu. Ona se „vlaškom“ upornošću želi ostvariti baš u Drnišu. Rodno mjesto je privremeno napustila za vrijeme rata kao djevojčica. Prilikom okupacije Drniša, brzo je 1991. s roditeljima i sestrama morala napustiti Drniš, ne uzevši ni uspomene, fotografije.
„Rat je za zaista traumatično iskustvo za dijete i mada slike vremenom blijede, vraćaju se u pojedinim trenucima osobito na velike dane, 5.kolovoza, kad je oslobođena Hrvatska i moj Drniš“, priča Silvija Sunara. To dijete rata nastavilo je školovanje u progonstvu, Splitu, gdje je završila srednju Umjetničku školu i Likovnu akademiju. Diplomirala je u klasi Gorkog Žuvele. „Profesor Žuvela, koji je slovio kao jako strog profesor, meni je puno značio u mojim počecima, na mom profesionalnom putu. Njemu su se svidjeli moji rani radovi te me je preporučio Pavlu Roci koji je vodio šibensku Galeriju sv. Krševan. Tako sam kao mlada slikarica imala izložbu u toj najeminentnijoj šibenskoj galeriji“, prisjeća se Silvija Sunara na koju je Roca ostavio snažan dojam. U njenim početnim, ranim radovima, dominira tehnika tempere i ulja na platnu.
„Teme su bile apstraktne što se može povezati i s mojim mozaicima koji su također apstraktni osim što su izrađene u nekoj savim drukčijoj tehnici“ Nakon što je diplomirala, Silvija Sunara počela je predavati Likovnu umjetnost u drniškoj gimnaziji, a danas radi u ukupno pet škola obzirom da se taj predmet sluša samo jedan sat tjedno. Posljednjih nekoliko godina predmet njenog interesa je izrada mozaika. „Družeći se s prijateljem koji je u Drnišu imao svoju staklariju, te je izrađivao figure od stakla, došla sam na ideju da mi nareže kvadratiće stakla kojima ću pokušati napraviti mozaik, na ogledalu. Tako je počelo. Nažalost, moj prijatelj nije uspio sa staklarijom opstati u Drnišu, pa se odselio u Irsku i sada radi za jednu veliku staklarsku kompaniju“, priča Silvija Sunara. Pa ipak, danas neki drugi staklar za Silviju pripremi veće staklene plohe koje ona oboji, on izreže na kvadratiće, a onda, prilikom izrade mozaika, ona ih reže i oblikuje ovisno o potrebi.
„Kvadratiće stakla oblikujem rezačem za staklo. Pošto sam zabrinuta za svoj kažiprst, u pregovorima sam s jednim Turčinom da kupim stroj za rezanje odnosno oblikovanje staklenih kvadratića“, nastavila je Silvija Sunara koja redovito izlaže od 2000. godine. Te je godine imala samostalnu izložbu u Drnišu. „Srcu najdraža izložba mi je u mom gradu“. No, i sve druge izložbe su joj drage, posebno one posljednje koje su održane u Ulmu u Njemačkoj, u Landratsmatu, s grupom CRO-ART, zatim samostalna izložba koje je održana u generalnom konzulatu RH u Stuttgartu te izložba sa šibenskom Grupom 9 u Mimari. „Izložbe u Njemačkoj su velika stvar. Pokojni Bokšić iz CRO-ARTA, udruge Hrvata umjetnika u pokrajini Baden Witenberg, pozvao me da budem gošća na izložbi u Ulmu u prekrasnoj gradskoj zgradi Landratsmat. Sve je to izgledalo luksuzno, lijep događaj. To je neka druga priča, neki drugi svijet u kojem ljudi imaju mogućnosti priuštiti sebi neku umjetninu. Nisu izložbu posjećivali samo Hrvati nego i Nijemci, oni koji vole i cijene umjetnost. Ostvarila sam brojne kontakte“, ispričala je Silvija Sunara koja je nakon izložbe u Ulmu gdje su njeni radovi oduševili posjetitelje izložbe izlagala na poziv samostalno u prostorijama Konzulata RH u Stuttgartu.
„Izložbu u Stuttgartu su posjetili mahom naši ljudi. Uz ostale, upoznala sam Slavka Brekala, oca velike pijanistice Dijane Brekalo. Njega je konzulat pozvao na moju izložbu. Oni su krasni ljudi i veoma utjecajni u umjetničkim krugovima u Njemačkoj, a i šire. Gospodin Brekalo me već povezao s nekim njemačkim galeristima. No, vidjet ćemo što će od svega biti“, ispričala je Silvija Sunara. Ona je i članica šibenske Grupe 9, udruge umjetnika koja je dosta aktivna. Prošle godine su imali izložbu u Mimari u Zagrebu. „To je za nas veoma značajan događaj, predstavili smo se zagrebačkoj publici. Inače se družimo, održavamo radionice. Trenutno planiramo izložbu u Osijeku“. Silvija Sunara želi se prije svega predstaviti mozaicima, ali se bavi i drugim slikarskim tehnikama; po narudžbi slika portrete, slike velikih dimenzija za crkve.
„Radila sam ulja na platnu za crkvu sv. Frane u Trbounju, za crkvicu sv. Jure u Žitniću i sliku Milosrdnog Isusa za drnišku crkvu. Sv. Franju sam naslikala prema uzoru na sliku sv. Frane na Visovcu. Moja slika sv. Jure , kojeg inače slikaju ukočena na konju, je sva u pokretu. Za jednu malu kapelu drniške crkve naslikala sam Milosrdnog Isusa. To su realistične slike i one su zapravo reprodukcije nekih strari majstora. No, te su mi narudžbe posebno drage. Čast je i odgovornost slikati sliku ispred koje će se netko moliti u teškim životnom trenutku. Jedna starija gospođa rekla mi je da se baš lijepo može moliti ispred moje slike Milosrdnog Isusa. To mi je najveći kompliment“. Silvija Sunara bavi se i primjenjenom umjetnošću – izrađuje ogledala čije rubove ukrašava mozaikom od stakla, a narudžbe pljušte. „Ljudi rado kupuju unikatno mozaik – ogledalo, to je upotrebni predmet. Danas, u vremenu selfija, ogledalo je popularnije nego ikada. Naručuju se ogledala kao poklon za useljenje u stan, kao dar mladencima i slično“. Rado je primila i neobičnu narudžbu jednog kafića. Naslikala je golemo platno koje je posvećeno Oliveru Dragojeviću. Slika je nazvana „Shine on“. A dok radi, najčešće sluša glazbu koja joj je, kaže, najinspirativnija. „Volim slušati klasičnu glazbu, poput Bacha. Inače sam završila šest godina klavira, muzičke škole, sviram i tamburicu. U Drnišu glazbena škola ima dugogodišnju tradiciju...“, dodala je. Prostor i naslijeđe itekako utječu na umjetnike. Osim glazbe, inspirira je i priroda, ali i etnologija. Ukorijenjenost Silvije Sunare u lokalnu tradiciju je itekako vidljiva. Grafički čiste forme elemenata narodne nošnje prenijele su se poslije i na njene radove. „Moj diplomski rad je bio narodna nošnja drniškoga kraja. Kad sam to radila bilo je jako teško pronaći auteničnu staru narodnu nošnju. Jer, kod nas su se mnogi ljudi sahranili u toj robi koju su sebi pripremili za ukop. Na taj način se puno narodnih nošnji izgubilo“. Iako je Gustav Klimt najveći uzor Silviji Sunari, od naslijeđa Ivana Meštrovića i utjecaja njegove estetike se ne može pobjeći.
„Odrastaš s pričama o Meštroviću okružen njegovim djelima i to je predivno. Taj veliki umjetnik sa svojom predanosti radu može biti uzor svakom čovjeku.“ Prije nekoliko mjeseci redatelj Matko Petrić pozvao ju je da nastupi u spotu grupe Šufit. „Matko je svestrani umjetnik i moj prijatelj. Već sam s njim prije nekog vremena snimala jednu reklamu u Splitu pa me pozvao da opet surađujemo. Momci iz klape Šufit su fenomenalni...“ Unatoč svemu, grad Drniš koji zjapi praznim prostorima nema sluha da Silviji Sunari dodijeli prostor za rad, za atelje. „Dok u statutima drugih gradova postoje stavke o dodjeli prostora na korištenje onim pojedincima koji svoj grad promiču u zemlji a i šire, kod nas to nije slučaj. Inače, tražila sam prostor koji bi koristila uz naknadu, ali ipak sam dobila odbijenicu. Nasuprot ovome, spomenula bih drniške poduzetnike Ivicu Barišića i Marka Skeju, koji su bili moji najveći donatori, ljudi koji su pomogli u mojim počecima“ Silvija Sunara nije jedina u obitelji koja je umjetnica. I kći joj je talentirana, a stric Mile Sunara je priznati karikaturist. „Moj stric je umjetnik, živi od crteža i karikatura. Njega zanima samo crtanje“.