Da je domaća publika željna nastupa splitske pjevačice Doris Dragović pokazuje i velik interes za njena dva koncerta koja će u dvorani Vatroslav Lisinski održati početkom studenog. Uoči nastupa govori o pripremama, ali i otkriva kako provodi slobodne dane, tko je njen najveći oslonac i komu od mladih suradnika predviđa blistavu karijeru.
Vaš koncert 5. studenog u Lisinskom je rasprodan. U prodaji je i onaj za dan poslije. Veseli li vas dvostruko druženje sa zagrebačkom publikom?
– Pripremam se za koncert s kolegama iz orkestra već mjesec i pol dana. Kao da pripremamo doktorat. Moj prijatelj Petko simpatično je otvaranje novog koncerta 6. studenog komentirao: – Eto nam dva doktorata. I doista, veselje je veliko. Radujemo se susretu sa svakim pojedinačno tko te dvije večeri bude s nama.
Kada je koncert najavljen, rekli ste da vam je posebno važno kao zagrebačkoj studentici uzvraćati ljubav prema Zagrebu. Koja su to sjećanja koja nosite iz tih dana, na što prvo pomislite kad netko spomene Zagreb?
– Onaj široki topli zagrljaj kojim te Zagreb dočeka. Na studentski život, na prekrasne zelene parkove Zagreba, na mladost, na splitske studente, na kuhani grah koji je najbolje spremao Branko Ozretić, danas najbolji bas velikog Zbora HRT-a. Pomislim zatim na same početke moje karijere, na prve korake čvrsto vezane za Zagreb.
U glazbenom smislu, što je Doris Dragović danas? Radite li novi album, snimate li nove pjesme, koliko često nastupate?
Glazba je očito moj život. Ona se pojavljuje na sve moguće načine, a njena je ljepota u tome što me i dalje može iznenaditi. Unatoč desetljećima rada, zasigurno je bilo iznenađenje rad na mjuziklima. Posebna vrijednost i važnost bilo mi je otkriće pedagoškog rada s mladima. Na prvom mjestu, tu je moj Ivan Huljić kojega kao autora posebno cijenim i čiju blistavu budućnost ja već sada vidim.
Nepotrebne tenzije u Srbiji
U zadnjih nekoliko godina radili ste velike projekte poput Vatroslava Lisinskog prije dvije godine, nastupali u Beogradu i Novom Sadu ove godine. Osvrnite se malo na te koncerte. Znači li to nastavak vaših nastupa po većim centrima regije?
– Veselim se radu na takvim velikim koncertima jer su onda pažnje, pripreme i općenito briga fokusirani u jedno. Dugo godina imali smo pozive za koncerte u Beogradu i Novom Sadu i činilo se kao da kroz te godine želja raste. Poziv smo prihvatili početkom ove godine. I doista, susret s oko pet tisuća ljudi u Beogradu i oko tri tisuće u Novom Sadu bio je više nego dirljiv. Vidjela sam suze, smijeh, pjevanje iz sveg srca i grla, puno plesa i veselja zbog dugoočekivanog susreta, emocije koje su se mogle dodirnuti u zraku Arene i Spensa. Imali smo doista kraljevski tretman i u tamošnjim medijima, osobito u sjajnim zabavno-glazbenim emisijama te tisku. Rekla bih gotovo u svim medijima. Samo su jedne novine upitnog zdravlja i jedna lokalna televizija sličnog statusa pokušali, blago rečeno lažima, podići svoje tiraže. No time se ne zamaram. Tek čovjeku bude žao što se i neki domaći medijski velikani povedu za takvima, lošima, i koji se nikada ne bi smjeli skrivati iza one "donosimo iz drugih medija". Dakle, naša iskustva u Beogradu i Novom Sadu bila su previše blistava i pozitivna. Te smo susrete ponijeli sa sjajnim uspomenama i veselimo im se ponovno.
Neko vrijeme ste se odmaknuli od medija. Zašto je tako?
– Vjerujem da sve najbolje u mom pozivu treba reći pjesmom, notama. Sve ono ostalo što mogu ispričati nije ni važno. Kada se čovjek uplete u puno priče, polako se topi sama bit onoga što radi. U prvim trenucima ne možeš to ni spoznati. Tek osjetiš da si vrijeme mogao bolje iskoristiti. Stalno reproduciranje istoga umori, a ono što je najvažnije – nestaje vlastiti razvitak i rad na sebi.
Bez obitelji ne bih uspjela
Kada pogledate svoju karijeru, koji trenutak biste izdvojili kao najvažniji ili vama najdraži?
– Kada proleti više od 30 godina, onda to više ne može ni biti jedan trenutak. Prvo povjerenje velikih splitskih muzičara u grupi More koje su mi ukazali i time pokrenuli kazaljke na satu moje karijere, prvo povjerenje čarobnjaka Zrinka Tutića s kojim je započela moja solistička sudbina, blistavi sjaj moje suradnje kroz bezvremenske pjesme s genijalnim Tončijem i Vjekoslavom Huljić, nova svitanja neke nove djece – Ivan Huljić, moji studenti, moja djeca, moja nova mladost – radost... Naravno da ne zaboravljam razne pobjede sa sjajnim ljudima s kojima sam, evo, imala priliku surađivati, no oni sami, dakle ljudi koji su me obilježili do kraja života, najvažniji su i najdraži znakovi mog puta.
Čime se bavite kada ne pripremate koncerte, kako provodite slobodno vrijeme?
Slobodnog vremena nemam. Ako uzmete u obzir da sam čovjek obitelji, koja je uvijek na prvom mjestu, da sam profesionalac, da radim s mladima itd., onda je jasnije da mi je ponekad 24 sata malo. Ovdje je vrijedno istaknuti da su mi obitelj i prijatelji uvijek bili oslonac. Bez njihove podrške i stvarne pomoći, moje karijere ne bi bilo. Moja majka bila je domaćica za sve nas. Suprug je bio vjetar u leđima, osobito kad su kretali veliki novi projekti. Uvijek mi je savjetnik, imajući jedinstvenu intuiciju i golemu ljubav. On je autoritet u mom životu upravo zato što mi daruje, osim beskrajne ljubavi, svoje prijateljstvo, savjet i snagu, a vjerujem da su upravo to sveti sadržaji svakog braka koji želi trajati. Kao majci, odsutnost i putovanja su mi osobito teško padali, no strpljenje mog sina kao i lijepa riječ putem telefona značila je korak dalje. Kad god je hod otežao, tu su za mene bili moji prijatelji. Što bi čovjek više poželio.