Sjajno je Ricky Gervais ispričao priču o životu. Popularni britanski komičar napisao je ‘After Life’ kao priču o sredovječnom muškarcu kojemu od raka umire supruga. To njegov lik Tonyja Johnsona gura u depresiju i suicidalnost pri čemu zbog smrti Lise želi kazniti cijeli svijet. I to pothranjuje sjećanjima na nju pohranjenima na kućnim snimkama koje redovito vrti na svojem laptopu. Tony nema osobito ispunjen život, novinar je u lokalnim novinama u izmišljenom gradiću Tamburyju u kojemu je glavna vijest kada se dozna da lokalni klinac flautu može svirati – nosom. ‘After Life’ se kreće po trusnom terenu crne komedije na kojem je uvijek lako poskliznuti se i završiti kao tema društvenih mreža zbog neke neukusne šale. Ali, Ricky Gervais vrlo je inteligentan umjetnik koji to nije dopustio u tri sezone serije koju je napisao i režirao za Netflix te je odglumio i glavnu ulogu.
Činjenica da je serija imala tri sezone jedna je promjena, jer Gervais dosadašnje uspješnice poput ‘Officea’ nije puštao dalje od dvije, držeći se pravila koja su sa serijom ‘Faulty Towers’ postavili John Cleese i Connie Booth. Procjena je da je nemoguće držati visoku kvalitetu humora dalje od maksimalno 12 epizoda, odnosno dvije sezone. Ipak, Gervais je odlučio napraviti i treću sezonu unatoč tome što ono što je radio nije naišlo na baš najbolje kritike. Čini se da je u pravu kada ih zanemaruje, jer ‘After Life’ je pogledalo 100 milijuna kućanstava u kojima postoji aktivan račun za Netflix. Jasno, njegovo ime jedno je od najzvučnijih i na Otoku i u svijetu pa je već to samo po sebi donijelo početnu gledanost, no činjenica je da privlačnost ‘After Lifea’ leži u balansiranju humora i depresije, doista vas može dobro nasmijati, ali i propisno rastužiti. Ovu malu školu života Gervais je uspio učiniti pitkom i prizemnom, bliskom srednjoj klasi za koju očito odbija vjerovati da je nestala.
Nema tamo nikakvih bogataša ni klasnih prijepora, svi su vrlo prosječni i vrlo prirodni s pokojim ‘gervaisovskim’ pomakom, naravno. Uklopio je tu komičar i dobar glazbeni score primjeren upravo toj srednjoj klasi, pa se može čuti i Davida Bowieja i Eltona Johna i Rolling Stonese. Sve u manje od polusatnog trajanja svake epizode što se u vremenu u kojem ti ostaci srednje klase iznimno brzo žive čini kao komparativna prednost. ‘After Life’ je i odlična posveta nečemu što smatramo uobičajenim i zadanim, a to je – kućni ljubimac. Osim kućnih videa i, naravno, doma, Tonyjeva poveznica s Lisom je i njihov pas. Anti je sada najbolji njegov prijatelj koji polako postaje i razlog da nastavi živjeti. Kako serija teče, on shvaća kako nitko ne želi da on nestane, upravo obrnuto, ljudi oko njega nastoje od njega napraviti bolju osobu, žaleći i suosjećajući s njim prilično iskreno. I do kraja serije tako ostaje, pa je ‘After Life’ ujedno serija koja govori o iskrenosti, odnosno potrebi za njom, kao i o potrebi ljudskog bića za socijalizacijom, društvom sebi sličnih ljudi s kojima možete razgovarati, koje možete zadirkivati dok oni zadirkuju vas i šale se s vama.
To je ta privlačnost Gervaisove serije, obraća se osjećajima i potrebama koje ima svatko od nas bez ikakve razlike, priznali mi to ili ne. Gervais prikazuje kako trenutak tog priznanja jednom dođe, bez obzira na to koliko ga mi odgađali. Treba primijetiti da je potreban poseban talent da se polje životnog gubitka pretvori u komediju, no britanski je komičar u tome sasvim uspio, uklapajući u svoju priču ljude iz različitih sfera koje postoje svugdje oko nas. Često je to zaista inteligentno. Poput situacije s prostitutkom Daphne koja će za 50 funti napraviti ‘sve’ a onda to sve kod Gervaisova Tonyja ispadne – pranje suđa i čišćenje kuće.
– Pa rekla si sve – odgovorit će na opasku kako to nije baš ono na što je Daphne mislila kad je pristala na dolazak kod Tonyja.
Postupno se glavni lik serije miče od depresije s elementima suicidalnosti pa do kraja prve sezone priznaje da vrijedi još malo ostati ovdje i pokušati napraviti svaki kutak svijeta boljim mjestom. Već to bi bilo dovoljno da serija završi, no nastavila se u drugoj sezoni gdje je dano više prostora pratećoj glumačkoj ekipi koja se doista odlično nosi s ulogama koje nisu tako jednostavne kao što se čine. No tek je treća sezona koja je upravo nedavno postala dostupna na Netflixu dala cjelovitu svrhu ‘After Lifeu, pomirenje sa samim sobom, zaključak, kao u onoj ‘Vrime da se pomirim sa svitom’.
Voljeli bismo upoznati osobu koja je odgledala sve tri sezone do kraja, a da na kraju serije nije ostala sjediti s nekakvom emocijom prema sasvim običnom čovjeku kakvih vjerojatno i sami znate povelik broj, nažalost. A žalost, uza sav dobar humor koji gledamo u seriji, ostaje također njezin sastavni dio i prikazana je kao nesporna činjenica koja prati svaki gubitak. I ne isplati se pretvarati se da je nema ili se s njome boriti. Ona je naprosto fakat. Na trenutke je tu Tonyjevu bitku teško gledati, kao u sceni sa psom na plaži iz prve sezone, kada ga iz pokušaja utapanja prene pas Anti. Iz odlične ekipe koja prati Rickyja Gervaisa treba izdvojiti Toma Basdena koji tumači Matta Bradena, Tonyjeva šogora koji je i vlasnik Tambury Gazettea, novina u kojima Tony radi. Matt je osnovna poluga u izvlačenju Tonyja iz duboke tuge uslijed koje mu prijeti i suicid, ali i ovisnost o alkoholu ili narkoticima. Puno više nego nekonvencionalan psihijatar kojega redovito posjećuje, ali te seanse ne donose neki vidljivi uspjeh. U prvoj sezoni pojavljuje se još jedan interesantan lik, a to je Julian Kane kojega tumači Tim Plester. Julian je narkoman kojega Matt zapošljava kao raznosača novina. Rijetko se viđa da se na tako uvjerljiv način uobličuje problem ovisništva.
Poštar Pat je poput limuna koji dodajete na zagrebački odrezak, lik kojega tumači Joe Wilkinson ne propušta svakoga jutra upoznati Tonyja sa svojim često lascivnim bračnim problemima. To je ta Gervaisova vještina, da vas u nekom trenutku usred nekakve depresije dočeka s neočekivanom dozom humora. Ali, glavna je poruka serije upravo u njezinu naslovu. ‘After Life’, život poslije života, ne postoji, nema druge prilike na onom svijetu, prekid ovog života ne spaja vas s izgubljenima nego ste vi sami još jedan izgubljeni. Nema zamjene za ovaj život, a on je takav kakav jest pa uključuje i ono dobro i ono loše. Pogotovo kada je to nakon svih pokušaja neminovno kao što to često bude s teškim bolestima koje često donose prolongirane rastanke, upravo kao kod Tonyja i Lise. Sve su to situacije s kojima se obični ljudi redovito susreću, a Gervais ih je postavio na ekran domišljato, emotivno i s potrebnom dubinom koja se postupno razvija i do kraja serije povuče vas do kraja mijenjajući, vjerujemo, svačije emocije prema svakodnevnom životu. Koji često i nije baš tako loš.