Sjeća li se još netko onog divnog Clooneyeva političkog filma "Martovske ide" (2011.) o osobnom integritetu, dostojanstvu i poštenju među političarima? Da ne duljim, nema ga, hahaha. Ryan Gosling glumi mladog idealista u kampanji guvernera Morrisa (Clooney), koji želi postati demokratski kandidat za američkog predsjednika. Gosling obožava Morrisa i u njega slijepo vjeruje sve dok ne otkrije da je imao aferu s mladom pripravnicom, koju je ostavio kad je ostala u drugom stanju... Neću vam prepričavati film, no kad Gosling shvati da je i njegov obožavani političar s integritetom spreman na zakulisne dilove, idealist na kraju filma postaje najveći cinik i prljavi igrač.
U jednom trenutku Gosling, mladi savjetnik u kampanji, kaže Clooneyu: "Želite biti predsjednik? Možete započeti rat, možete lagati i varati, možete cijelu zemlju odvesti u bankrot, ali ne možete j..ati pripravnicu... Kad pogriješite, gubite pravo na igru."
Da je to univerzalna istina, pravo na igru odavno bi izgubio sad već bivši britanski premijer Boris Johnson. Njegova sadašnja, puno mlađa treća žena Carrie bila je dio Johnsonove, odnosno torijevske kampanje za gradonačelnika Londona, nešto poput Goslinga u spomenutom filmu. No britanski politički život u znaku je parlamenta prepunog nimalo dostojanstvenih tipova kojima zaista nije do osobnog integriteta. Prije do pijanih provoda. Nisu možda baš toliko arhaični i nastrani kao načelnik Općine Murter – Kornati, koji voli kupleraje kao da je iz 19. stoljeća a ne bi provod platio vlastitim novcem, no nisu ni daleko od toga.
Je li možda Chris Pincher, koji je u Johnsonovu padu bio ona kap koja je prelila čašu, pandan našem raspojasanom Murteraninu? Pincher je bio u Konzervativnoj stranci nešto poput zamjenika stranačkog predsjednika kluba zastupnika, u našim terminima, a u engleskim zamjenik stranačkog biča, osobe zadužene za stranačku stegu. Priče, skandali i aluzije na raspusno ponašanje pratili su Pinchera još od 2017. Tad je morao napustiti nižerangirani posao u državnoj administraciji jer su ga čak dva muškarca optužila za napastovanje. Jedan od njih nazvao ga je "Weinsteinom za siromašne".
Manje od godinu dana nakon toga premijerka Teresa May vratila je Pinchera u vladu kao da se bez tog satira iliti divljeg čovjeka ne može, a jedno od njegovih zaduženja kao zamjenika "stranačkog biča" bio je upravo nadzor nad prijavama za seksualno zlostavljanje. Bio je kasnije visokopozicioniran u nekoliko ministarstva, jedno vrijeme i ministar za europska i američka pitanja u ministarstvu vanjskih poslova, potom ministar za stambeno pitanje. Pincher je veoma ozbiljno shvaćao i svoj hobi, kolumnu o alkoholnim pićima u jednom časopisu, i uvijek je bio spreman isprobati sve što se nudi. Prije nekoliko mjeseci u klubu Carlton, srcu torijevaca, opet je pijan nasrnuo na neke muškarce. Na koncu je zbog toga ipak morao otići iz vlade.
Boris Johnson dugo se opirao izbacivanju Pinchera iz stranke. U međuvremenu, pojavile su se i nove optužbe za nedolično ponašanje pa se Johnson pravio da on ništa o tome nije znao. No jedan službenik britanskog ministarstva vanjskih poslova potvrdio je da je Johnson znao sve o Pincherovoj reputaciji dok mu je još bio šef u tom ministarstvu, ali nije se na to naročito obazirao. Tipično za Johnsona, uvijek spremnog na neumjesne šale, izveo je neku igru riječima, jer Pincher znači onaj koji štipa. Štipač imenom, štipač i navikama, našalio se pradavno lakomisleni Johnson, što je također nedavno otkrio jedan od onih njegovih odbačenih i razočaranih savjetnika.
Kako je uopće moguće da je "Weinstein za siromašne" postao važan stranački kadar u Velikoj Britaniji, zemlji ponešto starije demokracije od naše? Vjerojatno zato što je okružen mnogim sličnim članovima parlamenta. Sklonost alkoholu i opijatima, a onda i nasrtajima na mlade pripravnike i nižerangirane činovnike zaista nije rijetkost u engleskoj politici. Recimo, 2017. pojavila se u javnosti Excel tablica s imenima nasrtljivaca i zlostavljača, njih čak četrdeset. Skandal je odmah dobio ime "Pestminister", što je složenica koja spaja Westminster, dio Londona u kojem se nalazi parlament, te riječi ministar i pest – napast, štetočina. No skandal ipak nije završio pred sudom zbog nedostatka dokaza.
Veliko istraživanje objavljeno 2019. o ponašanju parlamentaraca prema uredskom osoblju otkrilo je veoma prisutnu kulturu nedopustivih seksualnih aluzija i prostačenja, pa čak i zlostavljanja u političkim krugovima Westminstera. I to zapravo nikoga nije iznenadilo. Recimo, nedavno je konzervativni član parlamenta Imran Ahmad Khan osuđen na 18 mjeseci zatvora jer je 2008. napastovao tinejdžera na jednom partiju. Sudac mu je pri izricanju kazne s gnušanjem bacio u lice da ni u jednom trenutku nije osjetio sućut tog političara prema zlostavljanom momku, već samo prema sebi, zato što je uhvaćen na djelu i doveden pred sud. Jedan drugi član parlamenta, čije ime zasad ostaje neotkriveno, nedavno je uhićen i optužen za silovanje, a tu je i onaj Neil Parish, sredovječni nesretnik crven u licu koji je prije nekoliko mjeseci dao ostavku jer je na poslu, u "presvijetlim" odajama parlamenta, gledao pornjavu. Tvrdio je da je želio pogledati sajt o traktorima. Član parlamenta David Warburton u travnju je suspendiran iz Konzervativne stranke jer je drogiran nasrnuo na neku ženu. Kasnije je londonski Times objavio fotografiju Warburtona, oženjenog oca dvoje djece, snimljenog uz lajne kokaina, a onda čak iznio i optužbe da je pokušao utjecati na financijsku instituciju londonskog Cityja da progleda kroz prste ruskom financijašu Joukovskom, koji mu je tajno posudio 150.000 funti.
Kissingerova izjava da je moć najsnažniji afrodizijak neprestano se vraća u medije. Seksualne zloporabe ovlasti engleskih parlamentaraca opijenih vlašću događaju se i zato što članovi parlamenta mogu sami sebi birati uredsko osoblje bez natječaja, a onda misle da i doslovno mogu tražiti od pripravnica sve što im padne na pamet. Taj privilegij direktnog izbora preostatak je iz vremena kad je džentlmenova riječ istinski obvezivala. No danas, kad se britanski političari drogiraju i piju do besvijesti, bez ikakva osjećaja da ih njihova pozicija obvezuje da se ne ponašaju poput ološa, zaista bi trebalo nekako zaštititi njihove uposlenike jer se čini da je među političarima neproporcionalno više zlostavljača nego u biznisu, osim filmskom i modnom, no to je druga priča.
S takvim parlamentarnim zastupnicima Konzervativna stranka, ali i politika u Velikoj Britaniji jedva da ima šanse da postane bolja nego u Johnsonovo vrijeme. Upravo zato zanimljiv mi je izbor za novog predsjednika Konzervativne stranke, koji će biti dovršen tek u rujnu. Osim toga, već dulje vrijeme pratim nastupe razumne, racionalne konzervativne političarke Kemi Badenoch, majke troje djece koja se već dulje opire ultraradikalnim zahtjevima trans-lobija i neprestanim populističkim napadima na samu suštinu britanske kulture i povijesti koju provode pristalice takozvane kritičke rasne teorije. Ona je među vodećim "anti-woke" britanskim političarima i nitko joj ne može prigovoriti bjelačku privilegiranost i poziciju moći.
Zapazila sam Kemi kao ministricu za jednakost koja se u parlamentu prije godinu dana, tijekom Mjeseca crnačke povijesti, okomila na ideju prisutnosti sistemskog rasizma u Velikoj Britaniji. Ne izoliranih slučajeva, već rasizma ugrađenog u institucije države. Veoma staloženo, ali i samouvjereno objasnila je da njoj nitko od radikalnih ljevičara o tome ne može docirati jer je ona sama crna doseljenica u Engleskoj.
Kemi Olofunto Badenoch (42) rodila se u Londonu kao dijete nigerijskih doseljenika. Majka joj je bila sveučilišna profesorica, a otac liječnik opće prakse. Živjeli su kratko u Velikoj Britaniji, potom u Lagosu u Nigeriji, a dio djetinjstva provela je i u Sjedinjenim Državama. U Lagosu je išla u internacionalnu gimnaziju koja je bila besplatna za djecu sveučilišnih profesora, no kad je imala 16 godina, roditelji su je poslali k majčinoj prijateljici u Englesku jer je politička situacija u Nigeriji postala zabrinjavajuća. U intervjuima je često isticala da ju je upravo nedavno preminuli otac učio skromnosti i integritetu pa je još u srednjoj školi radila u McDonald'su kad nije učila. Završila je studij računarstva na Sveučilištu Sussex i na početku karijere radila u IT sektoru. Često je isticala da se kao inženjerka navikla rastaviti svaki problem društva kao jednadžbu i tako ga rješavati. Uz rad je završila i studij prava na University of London i kasnije je radila kao analitičarka u Kraljevskoj škotskoj banci, a potom i kao direktorica digitalnih izdanja časopisa Spectator.
Učlanila se u Konzervativnu stranku s 25 godina i desetak godina nakon toga postala članica parlamenta, kasnije i ministrica. Bila je jasno probrexitovski opredijeljena, za razliku od svojeg supruga, s kojim ima dvije kćeri i sina, bijelog Britanca koji je visokopozicioniran u Deutsche banci. Objasnila je da je referendum iz 2016. vidjela kao "najvažnije glasanje za povjerenje u projekt Ujedinjeno Kraljevstvo", u koji ona bezrezervno vjeruje zbog svojeg izravnog iskustva s drukčijim političkim sustavima. Nakon što je pratio ponašanje Europske unije prema Velikoj Britaniji nakon referenduma, i njezin suprug počeo je podržavati izlazak iz EU, što je dotad bio gotovo kamen spoticanja u mirnom građanskom braku.
Na ovim izborima za novog predsjednika Konzervativne stranke od početka su Kemi smatrali autsajderskom kandidatkinjom koja će otpasti među prvima, no u televizijskim debatama pokazala se boljom od mnogih jačih kandidata. Ne mislim da će pobijediti, no njezine nastupe treba pratiti. Moram priznati, uz dužnu ispriku za neskromnost, ja koja sam zaista malo upućena u britansku politiku odmah sam znala da će ona iznenaditi TV gledatelje svojom iskrenošću i jasnim stavovima. Sjećam se kako je pomela političke protivnike u svom govoru u parlamentu prije godinu dana, kad im je jasno rekla da britanski političari moraju smanjivati tenzije i tu toksičnu podijeljenost društva, da sukobe ne treba rasplamsavati samo da bi netko mogao objaviti efektan tvit.
Pristup obrazovanju, rekla je tada Kemi, smatra ključnim za društvenu mobilnost, nadilaženje vlastite klase i obiteljskog zaleđa. Odmah zatim istaknula je i da britanski školski kurikul ne treba dekolonijalizirati, iz jednostavnog razloga što on nije kolonijalistički, bez obzira na to što djeca ponajprije uče o povijesti otoka na kojima žive, što je posve prirodno. Objasnila je da se povijest ne može mijenjati pa ne smatra čudnim što u središtu Lagosa, grada u kojem je živjela, postoji Trg Madam Tibutu s njezinim spomenikom u prirodnoj veličini, iako je ona bila vlasnica stotine robova i trgovac robljem u 19. stoljeću, no isto tako i borac protiv kolonijalizma, za nigerijsku slobodu. Britanci bi morali (opet) shvatiti da je povijest izuzetno kompleksna, baš kao i životi povijesnih ličnosti. Jednako tako pogubnim, rekla je u govoru, smatra "woke" pristup znanostima i priče o tome da treba dekolonijalizirati matematiku, građevinu, sve znanosti jer je to u suštinskoj suprotnosti sa smislom obrazovanja koji nema baš nikakve veze s rasom. Nepotvrđene ideološke ideje ne smiju pobijediti činjenice.
– Želim tu spomenuti nešto o odnosima rasa, što se previše približilo mojem vlastitom domu. Radi se o promoviranju takozvane kritičke rasne teorije po kojoj činjenica što sam ja crnkinja odmah znači i da sam žrtva, a svi bijelci su moji opresori. Ova vlada, moram to reći jasno i glasno, ne podržava kritičke rasne teorije... ni antikapitalistički pokret Black Lives Matter... Naravno da crni životi vrijede koliko i ostali, ali mi znamo da je pokret BLM zapravo politički pokret. Vidjela sam i čula svojim ušima kako jedan bijeli prosvjednik BLM-a naziva crnog policajca koji je čuvao ulaz u vladu u ulici Downing – "pet ni***", kućnim ljubimcem bijelaca... Mi ne želimo da bijeli učitelji uče svoje bijele učenike o bjelačkoj privilegiji i naslijeđenoj rasnoj krivnji. Sve škole koje promiču takvu ideologiju i definanciranje policije, a pri tome ne iznose balansiranu sliku o ovom društvu, krše zakon – rekla je Kemi u parlamentu prije godinu dana i dodatno istaknula da je posve suludo importirati američke rasne narative u Britaniju jer većina onih koji nisu bijelci na britanske otoke nisu dovedeni u lancima, već su došli dobrovoljno u potrazi za boljim životom: "Barem ja o tome znam sve!"
Kemi Badenoch posve otvoreno zastupa prokapitalističku ideju slobodnog tržišta i ismijala je nedavno licemjernu politiku Unilevera, vlasnika tvornice sladoleda Ben & Jerry's, i njihovu tvrdnju da su u svojoj poslovnoj praksi fokusirani na društvenu pravdu nauštrb profita. Smatra suludima i lažnima tvrdnje šefova kompanija koji sve češće ističu da im nije cilj zaraditi. Oni tako potiču "ekonomsku, društvenu i kulturološku anemiju", dok "konzervativci gube samopouzdanje i hrabrost da brane ideju slobodnog tržišta kao najpoštenijeg načina da ljudi prosperiraju". To je možda isuviše radikalno za neke naše čitatelje koji smatraju da je svijet otišao dođavola jer se klanja zlatnom teletu profita, no oni pri tome ne znaju dovoljno o stanju ekonomije i standardu života u današnjim socijalističkim zemljama.
No Kemi je zapravo postala moja ljubimica kad sam shvatila da među svim političarima u borbi za vlast u Konzervativnoj stranci najjasnije ističe da su "kulturni ratovi" stvarnost i da razum mora pobijediti tu vrstu populizma. To mi se čini ključnom razdjelnicom moderne politike. Primjerice, prije tjedan dana iz jednog ženskog zatvora u New Jerseyu protjerana je transrodna žena s penisom koja ne menstruira jer je napravila dvoje djece osobama koje menstruiraju iz tog istog zatvora. Nitko se prije tih trudnoća nije usudio reći da toj osobi nije mjesto u ženskom zatvoru.
Kemi je najglasnije rekla "ne" identitetskim ratovima i zabludama te poticanju rasne netolerancije onih koji nisu bijelci protiv "mrskih ugnjetača na poziciji moći", kao da su svi bijelci bogati, privilegirani i neprijatelji. To nije progresivna ideologija, nego kamen razdora koji vodi u ukidanje slobode govora, jednog od najvažnijih civilizacijskih dostignuća naše zapadne kulture, naročito ugroženog na najprestižnijim britanskim sveučilištima koja se trude dokazati svoju ideološku "woke" pravovjernost. Kemi je svojim nastupima u parlamentu i televizijskim debatama pokazala da joj je sloboda govora na prvome mjestu i da se potpuno slaže s Orwellom: "Ako sloboda uopće nešto znači, ona je pravo da ljudima kažeš jasno ono što ne žele čuti".
VIDEO Teški zločini: Ovi celebovi su iza rešetaka zbog zlostavljanja, ubojstva ali i slanja otrova Obami...