Slikovnica José Saramago za svakog je čovjeka, i onog odrasloga i neodrasloga

Uvjeren sam da ovom izjavom ljubavi drugome neće biti uvrijeđeni dobri i marni izdavači mojih knjiga u Hrvatskoj i u Srbiji: meni najdraža dva nakladnika u ovim zemljama su zagrebačka Fibra i beogradski Kreativni centar. O Fibri ste od mene ponešto već mogli saznati, a Kreativni centar jedinstvena je pojava, vjerojatno ne samo na ovim obespamećenim i rasknjiževljenim prostorima. Formalno govoreći, Kreativni centar objavljuje knjige za djecu i mladež. Ali neku pametnu, slobodnu i zainteresiranu djecu, čija dob i nije određena i ograničena godinama. Njihovi autori u tematskom i žanrovskom smislu bave se cjelinom svijeta: ničega nema da postoji u odraslome svijetu što ne bi supostojalo u svijetu djece Kreativnog centra. Ovaj nakladnik mala je dječja akademija nauka i umjetnosti, s kojom su surađivali neki od najboljih i najumnijih srpskih pisaca, umjetnika i znanstvenika. Knjige koje objavljuju često su s granice svjetova i s generacijskoga ruba. I nigdje, kao u Kreativnom centru, nije zbrisan stereotip prema kojemu manje daroviti pisci završavaju među piscima za djecu. Suprotno, najdarovitiji pišu za Kreativni centar.

E, upravo takav, uz Fibru najdraži moj izdavač, objavio je slikovnicu "Najveći cvet na svetu", koju je crtao André Letria, a pisao José Saramago. Prevoditeljica je Tamara Nikolić. Odavno već nije rijetkost da čuveni pisci, pa i klasici europske i svjetske književnosti, pišu slikovnice. Katkad su to posvete jednome drukčijem načinu pisanja i mišljenja. A ponekad i pokušaji da se vlastita poetika emocionalno prekodira i preformatira, te da se prođe kroz Alisino zrcalo u drugi svijet, u drukčiji osjet i doživljaj. U nekim izuzetnim slučajevima dogodi se da razlike nema, i da pisac ostaje isti pišući slikovnicu, kakav je bio dok je pisao svoja klasična odrasla djela.

Saramago u "Najvećem cvetu na svetu" čini nešto što, čini mi se, nije nitko drugi. Istovremeno piše priču za slikovnicu i autopoetički tekst u kojem objašnjava zašto nije u stanju napisati priču za slikovnicu. Piše za djecu i piše zašto ne umije pisati za djecu. Njegov tekst je višeznačan i višeslojan. Moguće ga je čitati na nekoliko načina, a dva temeljna su ova: tekst o onome što se dogodilo i tekst o nemogućnosti da se kaže što se dogodilo. Struktura njegove priče slična je strukturi njegovih romana. "Najveći cvet na svetu" može se čitati kao šifrirani Saramagov književni manifest, u kojemu objašnjava kako piše. Ali i nešto možda još važnije: kako se može pisati iz osjećaja osujećenosti i uskraćenosti, kako ispričati priču koja se ne može ispričati.

André Letria crtežom prati onu temeljnu nit jedne neispričane priče, koja se priča da bi se ispričalo ono što se nije ispričalo, i da bi se u poanti sjedinili tokovi izrečenog i neizrečenog, pripovijesti i komentara na pripovijest. Saramagova strategija djeluje komplicirano kada je pokušavamo predstaviti i objasniti, ili kada pokušavamo prepričati njegovu slikovnicu. Ali zapravo je krajnje jednostavna. Kao što jednostavna je i sama neispričana a ispričana priča. Takav je I Letrijin crtež. Jednostavan, ikoničan i na neki način starinski. Kao što je i Saramago starinski pisac u toj svojoj paradoksalnoj svevremenoj suvremenosti.

Pripovijedajući svoju neispripovijedanu priču, José Saramago svome malom i velikom čitatelju šalje jednu sasvim postmodernu ponudu: neka on, čitatelj, ispriča ono za što on, pisac, nije imao snage, moći, imaginacije. Tako mu, zapravo, nudi nešto što predstavlja samu bit pripovijedanja, onog usmenog koliko i onog pisanog, i što je u temelju civilizacije ljudi na zemlji, kao prvo književno načelo i prva književna istina: svaku pripovijest dovršava onaj kome je pripovijest ispričana. Bez toga nema priče. I nema ljudi.

Ova slikovnica za svakog je čovjeka. Odrasloga i neodrasloga.

Saramagovo stoljeće

Sredinom studenog kalendari su obilježili sto godina od rođenja ovoga neobičnog portugalskog i europskog pisca, jednog od onih temeljnih pripovjedača našega svijeta, zbog kakvih Nobelova nagrada nesumnjivo i jest najvažniji smjerokaz žive književnosti. Za Saramaga se, naime, slabo znalo prije nego što je Nobelom čašćen godine 1998. Proleter, iz uboge seoske obitelji, vješt zanatlija: bravar, tokar, neko vrijeme i automehaničar, ovladao je brojnim zanatima i profesionalnim umijećima prije nego što je postao novinar, a zatim i profesionalni pisac. Iako je bio bez formalnog obrazovanja, posjedovao je ono što Viktor Šklovski smatra najvažnijim za pisca: profesiju, ili čak više profesija, o kojima bi mogao pisati i unutar njih se kretati kao unutar svoga vlastitog narativnog svijeta. Raskošan pisac, raskošne imaginacije, možda upravo zahvaljujući nesklonim mu životnim okolnostima.

Progonjeni komunist

Dosljedno je zastupao čovjekovu potpunu osobnu slobodu. Ogorčen kritičar Katoličke crkve, ali ozbiljan poznavalac biblijske i novozavjetne mitologije, inspirirao se naracijama svetih tekstova, vješto i zaneseno kao malo koji drugi pisac. Također, protivnik Europske Unije, a naročito Međunarodnoga monetarnog fonda i globalnih novčarskih organizacija, banaka i kapitalističkih režima, Saramago je bio utopistički marksist i posljednji slobodar komunizma.

U domovini, duhom i teritorijem malenoj, tek nešto većoj od Hrvatske, Saramaga su progonili, da bi ga 1992. konačno prognali iz zemlje, nakon što je Vlada na čelu s premijerom Aníbalom Antóniom Cavaco Silvom, naredila da se njegov roman "Evanđelje po Isusu Kristu" izbaci iz knjižara i praktično zabrani. Cavaco Silva bio je, tobože, socijaldemokrat, ekonomist sklon Sjedinjenim Američkim Državama, koji je kao socijaldemokratski premijer 1. siječnja 1986. uveo Portugal u Europsku Uniju. Dvadeset godina kasnije postao je i predsjednik Portugala. A Saramago je sve do svoje smrti, 2010. godine, živio u progonstvu u Španjolskoj. U Španjolskoj ga je i stigla vijest o Nobelovoj nagradi, pa bi bilo pravedno reći da je Saramago nobelovac portugalskog jezika i portugalske kulture, ali ne i Portugala.