Brian Rašić, službeni fotograf The Rolling Stonesa, ponekad se doima kao njihov peti član, kao što su svojedobno kao peti članovi The Beatlesa slovili njihov vozač i računovođa Neil Aspinall ili producent sir George Martin. Čovjek koji zna mnoge tajne jednog od najvećih bendova koji su ikada hodali planetom i koji ih je svojim fotografskim umijećem utkao u vječnost, ovih dana, kao i većina ostatka svijeta, promatra što se događa sa svijetom i kad će sa Stonesima ponovno na turneju.
Briana sam upoznao prije godinu dana u Jugotonovoj prodavaonici ploča i CD-a u Beogradu. Kao i svi veliki, odvažni i pametni ljudi, i Brian je vrlo pristupačan, ugodan i zanimljiv. Čovjek koji se sam probijao kroz svijet i upornošću stigao do uistinu najvećih zvijezda rock’n’rolla, pristao je i u ova teška vremena porazgovarati o zlatnim vremenima te otkriti brojne pikantne doživljaje s legendarnim rokerima.
Briane, i prije pojave koronavirusa u posljednje ste vrijeme uglavnom u Beogradu, znači li to da ste sada uglavnom u “penziji”?
Istina je da sve više vremena provodim u Beogradu, došlo je i to vrijeme. No nije riječ o penziji, nema penzije za Stonese i za fotografa koji fotografira bendove. Dokle god smo sposobni raditi, tu smo. S druge strane, istina je da sve manje radim. Posljednjih nekoliko godina počeo sam gledati što se događa. Jer dok se radi, nema se baš vremena za filozofiranje. Onda čovjek pogleda oko sebe i vidi promjene: sve je više izvođača koji ne dopuštaju fotkanje, sve je više onih koji se fotkaju s FOH, s mixing deska. I sve je više „fotografa“. Tako da stoji ona „danas smo svi fotografi“. Hoću reći da se sve toliko izmijenilo da je ovaj posao bukvalno na rubu propasti. Velika većina mojih kolega radi od 9 do 17 sati, a navečer fotka koncerte. Ne plaća se ovaj rad više kao nekad. Klijenti koriste sve moguće razloge da ti plate što manje, a ako nećeš, ima tko hoće. “Dog eat dog” situacija. Kad se fotka s mixera, nema tu kreativnosti, svi imamo iste fotografije. Dakle, razmišljanje te postupno dovede do činjenice da je sve ovo praktički gubljenje vremena. Nažalost.
Čak i vama?
Meni osobno, nakon svih koncerata i fotkanja muzike tijekom četiri desetljeća, ništa više ne nedostaje. Nemam više u sebi ona zadovoljstva i elan koji sam imao. I vjerujte, to nema veze s godinama. Više je to moje iskustvo i sagledavanje svijeta kakav je danas u ovom biznisu. Na moju sreću, Getty Images, agencija koja prodaje moje fotografije, radi to sasvim dobro i ja još uvijek imam više nego pristojna mjesečna primanja. Minuli rad, ono što se više ne može fotkati, ono što sam zabilježio na filmu danas više vrijedi nego ovo sad. Koliko god da sam pratio sve promjene i prilagođavao se kao i drugi, došlo je vrijeme nekog zaista nepoštovanja fotografskog umijeća i rada, što je prouzročila digitalna fotografija. Jedan od napredaka koji baš i nije išao svima na ruku. A ako svemu tome dodam i trenutačnu situaciju u svijetu vezanu za koronavirus... Dakle nema koncerata, nema Glastonburyja ove godine. Svaki dan nove vijesti o odgađanjima, Stonesi opet odgađaju turneju. Čitam neki dan, legendarni David Crosby kaže: “Sad kad su mi otkazali turneju, sasvim je moguće da izgubim svoj dom!” Nitko ne kupuje muziku, ostali su samo koncerti i onda se dogodi ovo. Nisam mogao ni pretpostaviti da bi se ovo moglo dogoditi, ali muzika je jednostavno strašno pogođena. I bit će još više. Ne zna se ishod.
Vaša fotografska karijera počela je u Jugoslaviji, radili ste za Džuboks, Start, Studio. Čega se sjećate iz tog razdoblja – jeste li oduvijek bili isključivo pop-rock fotograf i koji su bendovi i pjevači iz Jugoslavije bili najinspirativniji za rad?
Moja je karijera zapravo počela u Londonu, ne u Jugoslaviji. Ja sam samo volio muziku i fotografiju pa sam spojio te dvije ljubavi onako za sebe. Prije Londona nekoliko sam godina proveo u Švicarskoj, u kojoj sam 1973. prvi put vidio Stonese. Nisam fotkao. Vidio sam tih godina i BB Kinga, Roxy Music, Roryja Gallaghera, War, King Crimson i druge velike bendove. Tek kada sam se našao u Londonu, iz praktičnih razloga, da bih besplatno išao na koncerte, počeo sam kontaktirati kompanije koje objavljuju ploče da bih dobio propusnice za fotografe kako bih fotkao bendove. Onda sam radio za Led Zeppelin, ali morao sam od magazina dobiti potvrdu da radim za njih pa sam je od Džuboksa i dobio i tako je počelo. Najprije je bio Džuboks, divna suradnja sa Startom i Studijem, kao i s Rock-magazinom iz Beograda. To su bili službeni počeci. Tih 80-ih dolazio sam i u Beograd pa bi mi ponudili da fotkam tadašnje grupe. Već 1981. radio sam sada čuveni “Paket aranžman“ koji je izdao Jugoton, a to su Električni orgazam, Šarlo Akrobata i Idoli. Te su fotke danas povijest. Te 80-e bile su interesantne u Beogradu i Zagrebu pogotovo. Ja sam samo nakratko bio prisutan, ali osjetio sam to i drago mi je da danas imam te fotke. Istina je da sam prije toga radio i Bijelo dugme i dosta naših bendova, ali to je bilo vrijeme učenja i moje ljubavi prema muzici i fotografiji. Prava stvar krenula je iz Londona. Već nakon nekoliko godina počeo sam surađivati s agencijom Rex Features s kojom sam bio do prelaska u Getty prije četiri godine. Također sam surađivao i s velikim magazinima u Njemačkoj i u Japanu. To su bila i velika i važna tržišta u to vrijeme. Bilo je to dobro vrijeme u Londonu. Nisam baš u to vrijeme bio oduševljen muzikom koja je vladala: Duran Duran, Wham!, Kajagoogoo, Eurythmics, ali sve sam fotkao i danas je to velik dio moje arhive. Ali, isto tako, sve to danas mi se više sviđa nego tada.
Osamdesetih godina Jugoslavija je imala muziku kakvu nitko u Europi nije imao osim Velike Britanije. Koji su vam najdraži ex yu rock-bendovi iz tog razdoblja?
Odrastao sam s Yu grupom, Time, Korni grupom, Indexima, Bijelim dugmetom, a 80-e su donijele i taj novi val, nešto drukčije, istina, po uzoru na događanja u Velikoj Britaniji – Električni orgazam, Šarlo akrobata, Idoli… Fotografirajući, tu sam stekao i prijatelje za cijeli život. Družili smo se i ovdje i u Londonu i u New Yorku, gdje god smo se sretali.
Jednom ste naveli da je sudbonosan trenutak bio kada ste prvi put odnijeli svoje fotografije u agenciju Rex Features, koja vas je zastupala 35 godina. Što ste im točno tada odnijeli, koje fotografije?
Sjećam se. Za njemački magazin Pop Rocky snimao sam Genesis videa za Illegal Alien. Genesis su bili meksički emigranti koji se pokušavaju prebaciti u SAD. Na nagovor novinarke Pop Rockyja Hanne Jordan odnio sam neke fotke u Rex. John Selby, koji je već tada vodio agenciju, mlađi sin legendarnih Franka i Elisabeth Selby koji su Rex osnovali još 1954., vidio je moje fotke i odmah ih preuzeo. Sjećam se da sam dobio 178 funti za prvu prodaju tih fotki, što je bilo sasvim pristojno. Tako je počelo. Nažalost, prije četiri godine dogodilo se neminovno, Rex je kupio Shutterstock, druga najveća fotoagencija na planetu. Kad je sve postalo korporativno, Getty me pozvao i ja sam donio odluku. Nije bilo više emocija zbog kojih bih ostao tamo gdje sam odrastao.
Kako ste počeli fotografirati Led Zeppeline, kako ste ušli u priču da ih baš vi snimate?
To s Zeppelinima bio je jako važan trenutak. Naime, do tog nastupa pokrivao sam puno toga samo zato što sam govorio da radim za muzički magazin u Jugoslaviji. Ljudi ti vjeruju. Na moju sreću, tijek karijere razvijao se tako da sam sve ipak opravdao svojim radom i da sam stjecao povjerenje. Kada sam 1980. otišao u Atlantic Records, koji je radio s Led Zeppelinima, sreo sam čovjeka koji je znao malo više o Jugoslaviji i magazinima u njoj, na moje veliko iznenađenje. Drugim riječima, naletio sam na problem. Ali nisam se tek tako predao. Tražili su da magazin pošalje potvrdu da radim za njega i rekli mi da je, u tom slučaju, “photo pass” moj! Daniel, kako se zvao predstavnik Atlantic Recordsa, obećao mi je propusnicu kada dobije potvrdu. Tako sam stupio u kontakt s Džuboksom. Nazvao sam redakciju, ispričao svoju priču i zamolio da pošalju taj telex, a zauzvrat ću im ja poslati fotke! Tadašnji mi je urednik povjerovao, iako je bio u čudu, te ipak poslao telex. Dobio sam propusnicu, otišao u Bruxelles i snimio Led Zeppeline, kojima je to zapravo bio pretposljednji koncert u karijeri. Nakon Bruxellesa još su nastupili u Beču i onda je John Bonham umro. Poslao sam fotke, objavljene su, čak sam i poster Jimmyja Pagea imao. Nakon toga pitali su me malo više o svemu što sam radio pa, kad sam im rekao da sam prije neki dan fotkao The Clash, suradnja je počela. I pisao sam jedno vrijeme. Onda su me povezali sa Sašom, mojim pokojnim prijateljem, i stvoren je tandem „terrible twins“, koji je zaista dobro radio i voljeli su ga mnogi divni ljudi iz raznih kompanija koje su objavljivale ploče u to vrijeme. Divna vremena. Kasnije sam upoznao i Pagea i Planta. Plantu sam poklonio kasetu Princeova “Black Albuma” koji je bio rijetkost u to vrijeme. Sjećam se da mi je Page govorio o svojoj prijateljici iz Zagreba. Scarlet Page, njegova kći, također fotografkinja, moja je prijateljica.
A kako ste došli do Rolling Stonesa – kako se uopće postaje službenim fotografom te grupe?
Kad su Stonesi dogovorili besplatan koncert u Riju, mene su ljudi iz njegova PR-a pitali bih li otišao u Brazil i fotografirao ih. I ja sam pristao. Vatreno krštenje pred nekoliko milijuna ljudi. Nezaboravno. Nakon koncerta moje su fotke pregledali Toni King, legendarni PR Micka Jaggera, i Jane Rose, također legendarna PR-ica Keitha Richardsa. Svidjele su im se moje fotografije i odobrili su velik broj njih, što je zapravo rijetkost. Toni mi je na kraju rekao: “Vidimo se u Barceloni”, što je itekako značilo na početku europske turneje. Rio je bio ludilo. U drugom mjesecu, što je kod njih kraj ljeta, bilo je gotovo 40 stupnjeva. Bio sam potpuno mokar. Tijekom jedne pjesme bio sam i na bini s njima, što je bila posebna privilegija. Planet Stones. Ni oni s AAA propusnicom ne mogu tamo! Samo kad te dovede prava osoba, ali i odvede! Barcelona je bila otkazana zbog Keithovih problema (čuveni pad s palme) pa je europska turneja zapravo krenula iz Milana, sa San Sira. Čini mi se da je ta noć bila još toplija od one u Riju. A Italija je osvojila Svjetsko prvenstvo u nogometu nekoliko dana prije koncerta! Nekako se rock’n’roll spojio s nogometom i bio je totalni kaos na stadionu. U pozitivnom smislu, naravno. Del Piero je na kraju koncerta izašao na binu i poklonio Stonesima majice talijanske reprezentacije. Poslije je bio party i tada sam nekako shvatio da sam postao fotograf Stonesa. Sve poslije bilo je daleko lakše, kada postaneš dio ekipe.
Kako su poredane stvari među njima? Je li Mick Jagger autoritet i vođa ili se i druge pita?
Mick je vođa! Svima to odgovara. On i je svakako najodgovorniji i najposlovniji među njima. Naravno, kad se radi, svi su bitni. Svatko zna svoje i zajedno su ono što mi volimo. Različiti su karakteri svakako, ali zajedno su najbolji. Pojedinačno, Keith je zabavan tip, pa i Ronnie. Charlie je, rekao bih, gospodin koji radi svoj posao. U isto vrijeme je i stup benda i, kako bi Keith rekao, štiti ih sve iz pozadine. Mick je najveći „radnik“ svakako. Koliko samo pretrči na bini tijekom svakog koncerta zahtijeva nevjerojatan napor, a čovjek je frontmen i vjerojatno najbolji na planetu kao takav. Zajedno su The Rolling Stonesi najbolji rock’n’roll bend ikad.
Fotografirali ste i Davida Bowieja. Za njega kažu da je bio drukčiji od klasičnih rock-zvijezda, je li to istina?
Bowie je posebna priča i posebna privilegija koju sam imao. Posao mi je također ponudio njegov PR, moj dragi prijatelj Alan Edwards, svakako jedan od najvećih, a znamo se još od početka 80-ih. Krenulo je s Tin Machine u Kopenhagenu dok su bili na turneji za prvi album. Naravno, Bowieja sam prvi put sreo još 1983. kada se predstavio svijetu s novim albumom “Let’s Dance”. Slijedila je turneja “Serious Moonlight” koju sam radio u Londonu. Turneju “Glass Spider” počeli smo iz Göteborga. Od 83 nastupa pokrio sam sve u Velikoj Britaniji koje je radio David, a pratio sam ga i u SAD-u, u Bostonu, zatim u Kopenhagenu ponovno za posljednju turneju, pokrivao sam njegove posebne nastupe za BBC dva puta u malim prostorima, pa Riverside Studio, kada se nastup prenosio po kinima u Europi. David je uistinu bio drukčiji. Kameleon rock’n’rolla. I po muzici i po imidžu. Izuzetan lik svakako. Meni je nekako žao što ga nisam vidio prije 80-ih, ali tad je postao „čovjek koji je pao na Zemlju“ ili, da tako kažem, spustio se na Zemlju. Ponosan sam na svoju suradnju s Bowiejem. Bio sam na tulumima s Davidom na kojima su bili veliki ljudi poput Russella Crowea, koji je u to vrijeme bio na vrhuncu zbog “Gladijatora”, Meg Ryan… svi su bili tu da bi se divili jednom čovjeku! Nevjerojatno je bilo biti tu gdje je David. Neka posebna energija bi bila prisutna. A inače je uvijek nasmijan i spreman za šalu.
Družili ste se s Paulom McCartneyem, Davidom Gilmourom, fotografirali ste i Michaela Jacksona... Možete li nam nešto reći o njima?
Jedno vrijeme radio sam s Paulom, dok je promovirao “Fireman”. Naravno, i prije i poslije toga pratio sam njegove nastupe, najviše u Velikoj Britaniji. Bio sam u Liverpoolu kada je nastupio prvi put poslije odlaska The Beatlesa iz Liverpoola, što im grad nikad nije oprostio. Zatim veliki koncert na Docklandsu. Viđao sam ga i fotkao od nastupa na Glastonburyju do malih nastupa, a i na koncertu Live 8. Mnogo puta tijekom godina. Posebno mi je draga fotka koju sam snimio u Abbey Road studiju kada se pojavio na “sessionu” s Noelom Gallagherom iz Oasisa i Paulom Wellerom. Snimili su The Beatlesi pjesmu “Come Together” za humanitarni album “Help”. Vidim se malo i u videu koji je tada snimljen. Izuzetna fotka. Volim se sjetiti i fotke s Bowiejeva partyja na kojoj su Jagger, Bowie i Townshend. S Gilmourom sam radio koncert u Royal Albert Hallu koji je ovjekovječen na DVD-u “Remember the Night” gdje su i moje fotke. Proveo sam neko vrijeme s njim i bendom u probnim studijima Bray. David je divan čovjek. Lijepo smo surađivali. Michaela Jacksona snimao sam na stadionu u Sheffieldu, a gledao sam ga na Wembleyu. Također sam ga fotkao u Monte Carlu jedne godine. Bio sam i kad je najavio koncerte u The O2 Areni, a ako se dobro sjećam, rasprodao ih je čak 50, što je rekord koji se nikada neće ponoviti! Prince bi ih rasprodao 21, recimo. Nažalost, Michael Jackson te koncerte nije održao.
Jedna je od vaših najpoznatijih fotografija ona Amy Winehouse u Beogradu koja vas gleda tužnim okom. Je li vam to najdraža fotografija?
Ne bih baš rekao da mi je to draga fotografija. Mislim da je važno što postoji i volim to što sam je snimio. Ali ona ipak predstavlja Amy koja nije baš najbolja verzija sebe. Tužna je fotka. Vrlo tužna. Vjerujem da je dobro da je tu. Ja sam u principu dokumentaristički fotograf i mogu zabilježiti samo ono što vidim. Nije uvijek to što vidimo i lijepo, ali važno je to ovjekovječiti. Da bude dio povijesti. S tog aspekta poštujem tu svoju fotku, ali kad god je vidim, izaziva u meni ne baš najljepša sjećanja, nažalost...
Bili ste jedini fotograf koji ju je fotografirao na koncertu u Beogradu, nakon kojega je umrla. Je li se dalo naslutiti da je to njezin kraj?
Naravno da se sjećam tog koncerta. Sve mi je bilo neobično na neki način. Na dan koncerta saznao sam da sam jedini fotograf koji je ima pravo snimati. Moji sugrađani, mislim na kolege i na medije, bili su ljuti na mene kao da sam ja sam to smislio. To je bila odluka menedžmenta. Kao rođeni Beograđanin, da bih pokazao ljudima u medijima da nije moja krivnja što je tako odlučeno, obećao sam da ću pokloniti medijima nekoliko fotki. No Amy nema, sve nenormalno kasni, a mog tehničara non-stop zovu iz svih mogućih redakcija da pitaju gdje su slike. Nekako sam uspio snimiti nekoliko fotki, dao sam karticu s tih nekoliko snimaka, od kojih je moj tehničar izabrao dvije i poslao svima po dogovoru. Sam koncert bio je svakako jedan od čudnijih, ali i tužnijih koje sam ikada vidio. Amy se jednostavno nije mogla spojiti sama sa sobom i to je zaista bio tužan događaj. Od te goleme radosti što je Amy u Beogradu, sve se pretvorilo u nešto ružno. Ljudi su bili razočarani. Ja mnogo toga nisam ni vidio s obzirom na to da su u prvim redovima bili mladi oduševljeni samom pojavom Amy na bini. Naravno da nisam mogao ni pomisliti da će se dogoditi ono što je potom uslijedilo. No kada se dogodilo, te su moje fotke postale poznate. Postale su dokument jedne tragedije. Dio kluba 27.
Koji Brian? Branislav.