Nedavna smrt pjevača Šabana Šaulića u automobilskoj nesreći, između mnogih medijskih podsjećanja na zvijezdu narodne glazbe, uz sve priče o rekordima prodaje albuma i koncertnih ulaznica neizbježno je dovela i do pitanja tko je još ostao i gdje su danas njegovi suvremenici? I gdje su danas uopće “narodnjaci” ili njihova suvremena izvedenica turbo-folk?
Odgovor je, tu oko nas, u undergroundu, ili “podzemlju”, jer turbo-folk nećete čuti i vidjeti na premijernim televizijskim i radijskim programima, ali je njegova prisutnost jasna svakome tko prođe malo dalje od središta grada i uđe na svadbu ili u prostor nekog opskurnijeg kluba, po naški birtije. Pa i u “centru”. Hibridni zvuk pop-glazbe križane s turbo-folkom moguće je čuti i od mnogih koji pune Arenu Zagreb. Pri tom je osnovna pogreška smatrati kako mi “uvozimo” turbo-folk, jer domaći kraljevi i kraljice estrade, od Lidije Bačić, Maje Šuput, Severine i drugih, sasvim otvoreno koriste sličan zvuk, senzibilitet i mentalitet.
Drugim riječima, imamo dovoljno vlastitog turbo-folk kiča pa ne trebamo kriviti susjede. Novoosnovani radio Extra FM pojavio se upravo kao tržišna ispostava takvog zvuka, prema kojemu je i “stari” Narodni radio postao jasna distinkcija između “narodnog” i “narodnjačkog”. Pred nekoliko godina, vraćajući se s festivala Exit, negdje u Slavoniji u automobilu slučajno smo uhvatili neku radijsku postaju na kojoj su puštali narodnjake. Ali ne ovaj današnji turbo-folk, nego repertoar iz osamdesetih, od Šabana Šaulića, Miroslava Ilića, preko Hanke Paldum, Halida Bešlića i mnogih čija imena nisam ni znao.
A kako i bih i kad smo tih osamdesetih vrtjeli sasvim drukčiji “film u glavi” i mislili da su novi val, post-punk, Neue Slowenische Kunst i ironični “new primitives” bili glazbeno štivo po kojem smo bili usporedivi sa zapadnim svijetom. Pokazalo se da smo bili u krivu, jer od tada sve do danas “narodnjačka” matrica (p)ostala je najširi zajednički nazivnik neukusa domaće masovne publike, spremna za upotrebu čim se okupi šire društvo na nekoj svadbi ili rođendanu.
No, nije to problem, jer svatko ima pravo slušati što hoće. Problem je što se zvuk tadašnjih “narodnjaka” koje smo prezirali, često i elitistički omalovažavali, pretvorio i metastazirao u nešto puno gore, bezglavi turbo-folk koji je od devedesetih naovamo ove “prave” narodnjake iz sedamdesetih i osamdesetih učinio “klasikom”. Stoga je i mene u tih nekoliko sati začudilo kad sam, slušajući neidentificiranu radiostanicu, shvatio koliko tu ima dobrih pjesama, svirke pravih orkestara i ozbiljnih pjevača koji su spram ovih današnjih turbo-folk Frankenštajna dom kulture s vodoskokom i zlatnim ribicama. Bijelo dugme s Alenom Islamovićem tada je odigralo ključnu ulogu u pretvorbi rock-scene u ekspozituru folka.
Ali ne duhovitog pastirskog rocka, ili kasnijeg Bregovićevog etna, već populističkog, patetičnog kič “narodnjaštva”. A kad se lokomotiva poput Dugmeta uhvatila toga, bilo je jasno da će “pasti” čitava rock-scena. Od pseudohardrokera Milića Vukašinovića – Miće koji je radio albume Hanke Paldum, preko sarajevske pop-scene; Plavog orkestra, Merlina, Hari Mata Harija i ostalih, narodnjački elementi vraćeni su u leksik pop-glazbe i ostali u njemu sve do danas, a molske tužbalice, lipe, jasmin, čajevi, srne, flora i fauna postale metafore koje je široka publika razumjela najbolje.
Čak je i Parni valjak pjevao molsku “Jesen u meni”, jer je egzistencijalni čemer bio bitna sastavnica preuređene pop-scene osamdesetih. Vratimo li se na početak teksta, za potvrdu teorije koliko je turbo-folk uhvatio korijene u Hrvatskoj spomenut ću da sam taj Exit nekoliko dana proveo spavajući u Iloku i istražujući okolicu prije večernjeg odlaska na festival. Vraćajući se noću nakon zadnje festivalske večeri u Ilok, nisam ni slutio da neću spavati do sedam ujutro. Jer su u prizemlju imali priručni diskoklub, pred kojim je krcato parkiralište, a unutra program najokrutnijeg turbo-folka posvjedočilo koliko su “veliki Hrvati” na nekadašnjoj prvoj crti bojišnice, kao i “veliki Srbi” – s kojima se očito odlično razumiju u pitanjima glazbenog neukusa – prigrlili tu formu zabave.
Ali i mladež na kojoj sve ostaje, pa dok se ja subotom noću vraćam pješke s nekog rock-koncerta u Tvornici, oni po Trgu bana Jelačića love taksije i raspravljaju u koji narodnjački klub otići. Parafraziramo li povijest, radi se o novoj hedonističkoj supkulturi “sex & drugs & turbo-folk” i, možda najvažnije, otporu roditeljskoj kulturi zabrana, kao i čistunskoj nacionalnoj kulturi koja ih je otjerala na “tamnu stranu”. Jer pobuna je, pa makar i putem turbo-folka, uvijek slatka.
Pogledajte kako Jacques Houdek komentira Doru i pobjedu Roka Blaževića
Mene je njegova smrt potakla na pitanje: "Pa zar to netko još sluša?" Ajme majko.