Šnajderica koja je i Titu rekla: “Ne!”

– Moja teta, tatina sestra, bila je bogato udana žena i sramila se svog gluhonijemog brata, mog oca. Kad bismo dolazili k njoj, primala bi nas u kuhinji, ne u salonu. Dolazeći k njoj, zaklela sam se da ću i ja u životu postati netko – rekla je Žuži Jelinek, u dokumentarnom filmu redatelja Darka Halapije, koji je zabilježio život žene za koju se može reći da je bila nepresušan izvor pozitivne energije.

Rođena kao Zsuzsanna Ferber

U Budimpešti je 17. srpnja 1920. godine rođena Zsuzsanna Ferber, jedina kći Roze i Izidora Ferbera. Djetinjstvo je provela uz braću, Imru, Aleksandra Šanjija i Ivana. Roditelji su im bili gluhonijemi. Majka je bila kućanica i pomagala je ocu izrađivati četke koje je prodavao. – Bili smo teška sirotinja – prisjetila se Žuži u intervjuu za Večernji list prije nekoliko godina.

– Živjeli smo na kraju Maksimirske ceste, na broju 54, u tada sirotinjskom dijelu grada, a u školu sam išla na Borongaj – prisjetila se žena kojoj je, kako je govorila, šivaća igla obilježila životni put.
– Iglu sam ljubila i ljubim je jednakim žarom i dandanas, a mnogi muškarci koje sam sretala u životu bili su samo konac koji je išao kroz nju.

Zabavljala sam se, ljubila, putovala i uživala – ispričala nam je Žuži u svom zagrebačkom stanu, koji je stekla otkupljujući sve ostale stanove na katu kako bi imala onoliko koliko je željela – sedmerosobni stan u kojem je ugodno živjela i dočekala posljednje dane.

Brbljava mala Židovka

Rođena u Mađarskoj, Židovka, Hrvatica, švicarska državljanka, žena s prebivalištima u Zagrebu, Ženevi i Opatiji, Žuži je bila pojam – svjetske žene. Upravo je to i željela postati kada je – naučivši prve riječi francuskog (na poduci koju je sama plaćala štedeći novac za užinu koji joj je davala majka) – kao mlada krojačica, sa 17 godina krenula u Pariz. Grad mode, ljubavi, svjetlosti za Žuži nije bio bajka jer se sama izdržavala. Živjela je u maloj sobici bez grijanja i prozora na trećem katu. Jedini ručak koji si je mogla priuštiti dugo vremena bio je onaj u najjeftiniji u bistrou nedaleko od radionice pa se uživanje u francuskoj kuhinji svelo na – omlet sa šunkom.

Uvijek vedra, razgovorljiva i bez dlake na jeziku, Žuži je, ostalo je zapisano u zbirci njezinih tekstova, jednom zgodom u salonu Nine Ricci vidjela i čuvenu Coco Chanel. Upravo je opaska mlade šnajderice kako haljina koju je nosila njezina šefica, tada slavna Nina, ne laska njezinoj figuri, privukla pozornost tada već nadaleko slavne Coco. “Ma što ti znaš!”, reagirala je Nina, ali je iduće jutro ipak upitala: “Je li ova haljina dobra?”

Coco Chanel je Žuži zapamtila kao lijepu, elegantnu, slavnu i pomalo osamljenu ženu. I to je Žuži doživjela kao životnu školu. Ona je svoj život posložila tako da je uvijek bila okružena pažnjom i ljubavi. Udavala se četiri puta – dva puta, kaže, iz ljubavi, a dva puta iz interesa.
Prvi brak sklopila je početkom rata, 1941. godine sa zagrebačkim stomatologom dr. Erihom Jelinekom, s kojim je imala dvoje djece, sina Ivicu i kćer Dijanu. Jelinek je imao posebno mjesto u njezinu srcu, pamtila ga je i često spominjala iako je u braku bilo uspona i padova pa i preljuba, o kojima je Žuži otvoreno govorila. Žužinu obitelj desetkovao je rat. Trojica su njezine braće ubijena, dvojica u logorima, Imre i Aleksandar Šanji, a treći Ivan nikada nije pronađen. Roditelji, posebno majka Ruža, koja je čuvala sat jednog od sinova kao posljednju uspomenu, nikada se od te tragedije nisu oporavili. I sami su gotovo zaglavili u logoru da ih kći, doznavši za to, nije uspjela izbaviti uz pomoć talijanskog časnika kojeg je upoznala u Rijeci, gdje je živjela sa suprugom.

Staž u 35. ličkoj brigadi

Kratko je vrijeme Žuži bila i u partizanima. Radila je kao bolničarka u ambulanti 35. ličke divizije. Iz tog doba potječe i njezina znamenita kreacija – kabanica od šatorskog krila.
– Spavala sam pod kamionom, od cerade šatorskog krila sašila sam kabanicu da ne umrem od studeni. Poslije rata opet sam počela šivati, od pet ujutro do 11 navečer. Moj muž u vojsci nije imao plaću, a dobili smo djecu. Bilo mi je jasno, mislim li nešto napraviti, moram otići u svijet. Do tada sam bila samo u Budimpešti i Parizu. Kad sam se sa 40 godina uputila u Ameriku, letjela sam trećim razredom jer četvrtog nije bilo – ispričala je na predstavljanju dokumentarnog filma “Žuži” u Virovitici. Putovanje u SAD koštalo ju je braka.

“Bila sam tako mlada i zaljubljena, neiskusna... Nisam znala paziti na njega. Puno sam putovala i jednom sam bila u Japanu čak dva mjeseca. Jelinek je ostao u Zagrebu i bil je gladan. Gladan seksa, ne? U krevet mu se uvukla naša kućna pomoćnica, sedam godina starija od mene. E, to je bila isključivo moja krivnja. Bila sam preponosna da se borim za njega, a trebala sam. Poslije mi se htio vratiti, no bilo je prekasno iako cijeli život plačem za njim”, ispričala je za Večernjak.

I Titu je bila draga. Ne samo zato što je odijevala i savjetovala Jovanku. Ponudio joj je da bude direktorica tvornice tekstila Teteks u Makedoniji. Smatrao je da je bolje da upravlja tvornicom nego da niže uspjehe u svijetu.

No, Žuži je ponudu odbila, a Titu je to zasmetalo. U Splitu 1962. godine, spomenuo ju je – kao negativan element. Žuži, bistra žena, spakirala se i otišla iz zemlje.

>> 'Žena mora imati ljubavnike. A ako je tvoj muž bolji, onda ga cijeniš'