Snimaju se 'Hrvatski anđeli rata': 'U ratu sam izgubio troje djece, majku i suprugu'

Ja sam Josip Stanić. U Domovinskom ratu izgubio sam troje djece, majku i suprugu. Bol je ista kao i prvog dana. Kažu da vrijeme liječi sve, ali meni će uvijek biti jednako teško. Što mogu? Šutjeti i trpjeti. Ovo su riječi 62-godišnjaka iz Slavonskog Broda, najteže civilne žrtve Domovinskog rata.

Toga kobnog 3. svibnja 1992. godine, zbog eksplozije “krmače” bačene iz zrakoplova neprijateljske JNA, tome hrvatskom branitelje u trenutku su, u skloništu, poginuli svi najmiliji: Andrijana (8), Dalibor (5) i Marinko (1) te majka Kata i supruga Željka, za koju misli da je možda bila i trudna.

Josip Stanić jedan je od roditelja djece poginule u Domovinskom ratu koji su svoju priču, o kojoj hrvatska javnost zna premalo ili ništa, ispričao pred kamerama Josipa Sedlara, redatelja filma “Hrvatski anđeli rata”, čije je snimanje upravo u tijeku.
– Ovaj film nastaje iz želje da se ne zaborave zločini koji su učinjeni nad djecom u obrambenom Domovinskom ratu – kaže nam redatelj Jakov Sedlar.

Tužna svjedočanstva
Jer brojke su zastrašujuće. Prema podacima koji još nisu službeni, od 1991. do 1995. godine ubijeno je 402 djece, njih 1260 je ranjeno, a 86 je mališana ostalo trajnim invalidima, trideset petero djece nestalo je i njihova je sudbina do danas nepoznata, deset tisuća djece ostalo je bez oba roditelja, milijun djece u Hrvatskoj osjetilo je ratne strahote, a 600 tisuća izravno je bilo izloženo ratnim užasima. Neprijatelj nije mario za konvencije o pravima djeteta, nije se osvrtao na rezolucije Ujedinjenih naroda. U bezumnom pohodu na Hrvatsku ni dječji životi nisu mu ništa značili. Međutim, nakon rata, dok su branitelji na mnogo načina ipak zbrinuti, civilnim žrtvama, uključujući djecu, status nije riješen pa je ovomu film cilj da otvori oči mjerodavnim institucijama.

Film, u trajanju od 60 minuta, za koji je tekst napisao Hrvoje Hitrec, a interpretirat će ga Dragan Despot, govori upravo o toj bolnoj temi. Djeca zaslužuju svu ljubav i pažnju ovoga svijeta, poruka je filma, bespomoćna su i ranjiva kada se pojavi zlo u njihovoj okolini. A nema većega zla od rata koji krvavim prstima grabi i djecu, razara obitelji i ostavlja teške, duboke traume. Tko to zna bolje od roditelja poginule djece?
– Ja se zovem Ana Pejanović i imala sam četvero djece. Najstarija kći mi je u ratu poginula. Imala je 20 godina – govori u Sedlarovu kameru još jedna od tužnih majki iz Slavonskog Broda.

Dvadeset je sedmero djece ubijeno upravo ondje, još petero u blizini grada. Šestero djece smrtno je stradalo samo u jednom danu te krvave nedjelje 3. svibnja 1992. godine. Nekoliko tjedana poslije, 27. svibnja 1992., Zdenka Mijatović svoje je troje djece, blizanke Anu i Mariju te sina Dejana, pustila na obližnje dječje igralište.

– Sjećam se svega kao da je bilo jučer. Sjedili smo na terasi, Dejan nas je sve zabavljao, bio je posebno raspoložen. Bio je treći dan kako su mogli ići u školu i molili su me da ih pustim na igralište. Budući da su cijelu jesen proveli u podrumu, popustila sam – ispričala je Zdenka. Nedugo nakon što su otišli, čuo se prasak granate. Dotrčala je kći Marija koja je vikala da je Dejan poginuo. Tek kad su stigli na igralište i prašina od detonacije se malo slegla, shvatili su da je i Ana teško ranjena.

– Dejana je geler pogodio izravno u srce – rekla je Zdenka, koja si zbog rehabilitacije teško ranjene Ane nije mogla priuštiti da se prepusti i odžaluje Dejana. Dok je bila u bolnici, Ani nisu rekli da je izgubila brata jer su to liječnici tražili strahujući da zbog šoka ne iskrvari. Kada je konačno puštena iz bolnice, najprije je otišla na njegov grob. – Samo je grlila spomenik i plakala do besvijesti – ispričala je majka Zdenka, koja je danas sretna što su obje kćeri uspjele prevladati tu veliku traumu, a ona sama je nakon rata dobila i treću kćer.
U osječkoj je bolnici, doznaje se iz filma, u ratu liječeno 140 djece iz istočne Slavonije: dvadeset osam ih je umrlo od teških rana. Po svemu sudeći, prva dječja smrt zabilježena je baš u Osijeku, gdje je još početkom rujna 1991. ubijena djevojčica Ivana Bulić.

U filmu koji govori o stradanju djece nemoguće je zaobići Vukovar. Tisuće su ljudi ondje stradale, među njima i djeca: 86 je dječjih života ugašeno. Najmlađa žrtva bio je Ivan Kljajić, imao je samo šest mjeseci. Kada su stotine ranjenika i osoblja iz vukovarske bolnice odvedeni na stratište, na Ovčari je zvjerski ubijen i 16-godišnji Igor Kačić. Divljanje srpskih četnika pod nadzorom i uputama vrha JNA nastavljeno je u danima poslije pada grada kada su ubijena i djeca poput dvogodišnje Mateje Aleksander i četverogodišnjeg Mateja Veseleka. Trinaestogodišnji Igor Černok smrtno je stradao u proboju. Četverogodišnji Marin Štefančić ubijen je u Borovu Selu, kao i dva malena dječaka iz obitelji Pakšec.
Kolone prognanih napustile su Vukovar, a malena Željka u plavom kaputiću ostala je simbolom tragedije djece koja su morala poći u izgnanstvo.

Dvadeset dvoje djece ubili su srpski teroristi u Zadarskoj županiji, u Zadru i okolici. Okupiran je i velik dio Banovine: u Petrinji je pobijena obitelj Kozbašić zajedno s dvoje djece, Alenom i Tamarom. U selu Kostrići smaknuti su svi stanovnici, među njima dvogodišnji Tomislav Jurić i njegov brat Dario, kojemu je bilo pet godina. U Karlovačkoj županiji smrtno je stradalo osamnaestero djece, u gradu Karlovcu jedanaest, nekoliko mališana u Rakovici, u Slunju, Ogulinu i Dugoj Resi, troje djece u Grabovcu. Ni poslije trijumfa Hrvatske vojske u Oluji nisu prestale tragedije: na početku 21. stoljeća četvero djece iz Škabrnje teško je ozlijeđeno u eksploziji mine.

Svima njima posvećen je ovaj film. Posveta je on i roditeljima te djece: svatko od njih na svoj se način borio s najvećom tragedijom koja se roditelju može dogoditi – smrti djeteta. Neki su imali stručnu pomoć psihijatara i psihologa, pili su lijekove bez kojih ni danas ne mogu. Druge je održala molitva.
Snimanje je pri kraju; do sada su snimljene ispovijesti 15-ero roditelja koji iznose svoje tragične sudbine. U filmu će biti predstavljen i niz fotografija, dokumenata i filmskih materijala iz doba kada su djeca stradavala, a očekuje se da će biti dovršen do Dana državnosti 30. svibnja ove godine.
– Svaka je priča na svoj način tragična, ali posebno teško bilo je slušati Josipa Stanića, kojemu su ubijeni žena, majka i troje male djece – kaže Jakov Sedlar koji je, kako ističe, od samih početaka ovoga projekta imao podršku ministra hrvatskih branitelja Tome Medveda.

No, da bi film mogao realizirati, obratit će se i nekim gradovima i županijama te tvrtkama za koje vjeruje da imaju osjećaj za ovu prešućenu temu i da će mu financijski pomoći jer bez njihove pomoći film neće biti moguće dovršiti.

Prešućivanje tema
– Činjenica što je do sada ova tema bila prešućena upravo je sramotna. Ne mislim da je to slučajno. Baš ću zato napraviti film da istina o stradanju djece u Domovinskom ratu iziđe u hrvatsku, ali i svjetsku javnost – kaže redatelj otkrivajući da će film biti preveden i na engleski jezik, a nakon Hrvatske dogovorene su i projekcije u SAD-u, Kanadi i Australiji.

– Današnja djeca rastu u miru i sigurnosti. U njihovim školskim udžbenicima rijetko se ili nikako spominju djeca ubijena ili ranjena u srpskoj agresiji, još se manje govori o uništenim obiteljima, o trajnim posljedicama za ljude koji su kao djeca preživjeli ratne strahote. O posttraumatskim stresovima, depresiji i anksioznosti mnogih kojima je rat uništio život saznaje se s vremena na vrijeme, poglavito u crnim kronikama. No, postoji i svjetlija strana. Djeca su neobično otporna bića, velik broj njih našao je svoj način preživljavanja i potisnuo noćne more ratnih vremena koja se, nadajmo se, neće ponoviti – kaže Sedlar i dodaje:

– S obzirom na temu filma, na činjenicu da do sada ništa ovakvoga nije snimljeno te na niz potresnih, a nikada ispričanih priča, uvjeren sam da će “Hrvatski anđeli rata” premašiti gledanost moga posljednjeg filma “3069” o samoubojstvima hrvatskih branitelja, koji je imao više od 55.000 gledatelja. Više od četiri stotina djece počiva u hrvatskoj zemlji. Dvadeset razreda. Djeca koja nedostaju Hrvatskoj, djeca koja nikada neće postati liječnici, pravnici, umjetnici, radnici, nikada neće preuzeti seoska imanja svojih roditelja. U očajnoj demografskoj slici današnje Hrvatske i to je praznina koja vapi u nebo. Nebo s kojeg nas gledaju naši mali hrvatski anđeli – poruka je ovoga potresnog filma.