'Snimili smo prilično brutalan fizički napad. Žao mi je kad vidim da se ta scena spustila na razinu vica'

Naša cijenjena glumica Jadranka Đokić jedna je od članica žirija ovogodišnjeg Sarajevo Film Festivala, a odigrala je i ulogu u filmu "Koncentriši se, baba" Pjera Žalice, koji otvara festival. Uoči otvorenja SFF-a s Jadrankom smo porazgovarali o novom izazovu u karijeri, situaciji u filmskoj industriji s obzirom na pandemiju koronavirusa, radu s mladim naraštajima na Akademiji, ljubavi i neostvarenim snovima.

Ove godine našli ste se u elitnom društvu filmaša koji će odlučivati o dobitniku nagrade Srce Sarajeva u sklopu ovogodišnjeg Sarajevo Film Festivala. Što za vas osobno znači taj angažman?

Kompliment mi je i čast biti dijelom tako velikog i važnog filmskog festivala. Predstoji mi veliki zadatak kojeg ozbiljno shvaćam. Bez obzira na to što je u ovom trenutku otkazano fizičko okupljanje, Sarajevo Film Festival ima način da ipak održi svoj program i to najsigurniji za svoj grad i publiku, u online obliku. To neće umanjiti njegov sjaj, dapače, samo potvrđuje veličinu i vrijednost ovog kulturnog događaja. Tako da ćemo vrijeme od 14.-21.08. ipak provesti vrijeme gledajući filmove i razgovarajući o njima.
Očekujem dobiti još neku perspektivu na stvari u susretu s ljudima s kojima ću podijeliti vrijeme u virtualnom prostoru.

Kako je došlo do vašeg angažmana?

Članovi žirija su profesionalci različitih zanimanja unutar kinematografije a odabiru se od strane Odbora Sarajevo Film Festivala. Primila sam poziv direktora festivala, gospodina Mirsada Purivatre. Riječ je bila o filmu nastalom u produkciji SFF-a u okviru projekta "Sarajevo grad filma" za globalne ekrane - "Koncentriši se, baba" kojeg je režirao Pjer Žalica. Međutim, glavni povod poziva bilo je pitanje pristajem li biti dio žirija 26. SFF-a.
Kada vam netko iskaže takvu čast i napravi toliko divnu gestu, nema dileme. Izazov je prihvaćen, pristupam mu s veseljem i velikom odgovornošću. Jedva čekam ekran ispunjen pričama.

Kakve vas uspomene vežu uz Sarajevo i SFF?

Uspomena ima puno, sve su redom obavijene ugodom i uzbuđenjem. U prvom su redu vezane uz divne ljude i prijatelje koje sam stekla i koji za mene čine grad tako toplim mjestom u kojem se uvijek osjećam kao kod kuće. Često sam gostovala s predstavama na MESS-u, sjajnom kazališnom festivalu tako da mogu reći da poznajem i sarajevsku publiku. Sarajevo Film Festival je mjesto mnogih uspomena od fantastičnih filmova, uzbudljive festivalske atmosfere do konstruktivnih razgovora o mogućnostima, načinima i temama za regionalnu suradnju - tako se nekako i dogodila suradnja na filmu "Koncentriši se, baba". Prvi susret glumačke ekipe s redateljem Pjerom Žalicom odvio se upravo tijekom 25. SFF-a, a ubrzo zatim uslijedilo je i snimanje koje pamtim kao jednu od ugodnijih suradnji i zato sam uzbuđena napokon vidjeti film. Iz Sarajeva se svi vrate koju kilicu jači, barem mi koji guštamo u hrani i ne izbjegavamo mezu. Naprosto bi bilo nepristojno ne kušati delicije koje grad nudi u svojim divnim restoranima, buregdžinicama, aščinicama i ćevabdžinicama, a o slatkom neću ni govoriti! Mira Banjac je obožavala gledati kako jedem. Za 90. rođendan, koji smo proslavili za vrijeme snimanja filma, od mene je zatražila samo da sjedim preko puta nje na ručku da me može gledati jer dugo nije vidjela nekoga da tako uživa u hrani.

Ovogodišnji festival bit će zasigurno drugačiji od prethodnih zbog pandemije. Strahujete li vi od zaraze?

Festival će sigurno biti totalno poseban jer će se cijeli bogati program odvijati online. Sigurnije ne može. Korona nam se usadila u podsvijest, živimo s tom spoznajom već neko vrijeme. Promijenila je svakodnevicu, a mijenja i svijet kakav poznajemo. Izabirem ne bojati se zaraze kao takve jer, naposljetku, ona je neminovna. Ali oprezna sam, bildam imunitet i pridržavam se preporučenih mjera, dakle, činim sve što je u mojoj moći da tu mogućnost smanjim i zbog sebe i zbog onih koji me okružuju, s kojima dolazim u kontakt. Ako je najmanje, pa bio taj efekt i samo psihološki, što mogu učiniti da zaštitim druge i sebe to da nosim masku i rukavice, držim distancu i izbjegavam gužvu, nemam dvojbe.

Pandemija koronavirusa utjecala na brojna područja i djelatnosti među kojima je i kreativna industrija koja je pred kolapsom. Strahujete li od još goreg scenarija ako se sve ovo nastavi i u idućim mjesecima? Kako doskočiti tom problemu?

Nedavno sam u Teatar ITD gledala rad mladog režisera Hrvoja Korbara i odličnih kolega, izvodili su "Ćelavu pjevačicu" Eugenea Ionesca. Drago mi je bilo nakon dugo vremena opet gledati taj komad i čuti taj tekst. Koliko smo se približili toj dekonstrukciji. Današnja stvarnost je postala teatar apsurda, zapravo ga je i nadišla. Vrijeme kaosa koje ne želim promatrati neprijateljski. Nije mi želja pridonositi beznađu ili bilo čemu što nije konstruktivno razmišljanje.
Ne znamo što nas sve čeka, ali ne vidim trenutačno neki puno bolji scenarij u skorije vrijeme s obzirom na okolnosti koje su se dogodile te se i dalje događaju. Na površinu stalno izlaze sve manjkavosti i bazične nespremnosti pa se nadobudno nadam da će se nešto promijeniti, da će se neki pomak dogoditi ili bolje rečeno - neki ritam promijeniti.  Bez planova ne možemo, stoga ih dalje radimo u nadi da će se i realizirati iako je paralelno prisutna misao da se osmišljeno može sutra izjaloviti. Ali ono u što sam sigurna jest da ne treba prestati stvarati.

Ni filmska industrija nije ostala neokrznuta zbog pandemije koronavirusa. Brojni su glumci pretrpjeli znatne financijske gubitke. Kako se to sve odrazilo na vas?

Moja instinktivna reakcija bila je pregledati oglase za poslove koji se traže u tom trenutku, koje bih mogla obavljati ako situacija potraje. Ono što moju poziciju čini podnošljivom jest da sam zaposlena te sam i u to vrijeme radila online kako je jedino bilo i dozvoljeno. Zbog zabrane okupljanja snimanja su stala, teatar je stao jer ne može bez ljudi u publici, taj energetski prijenos koji se događa između izvođača i publike teško je prenijeti i doživjeti preko ekrana kompjutora. Ali i to je izazovna forma na kojoj trenutno radim. Situacija traži da budemo jako kreativni pa ne sumnjam da ćemo iznaći načine da dođemo do svoje publike.

Širu popularnost stekli ste zahvaljujući humorističnoj seriji "Naša mala klinika" u kojoj ste igrali sestru Helgu. Prati li vas i danas ta uloga? Poistovjećuju li vas ljudi i dalje s tom ulogom? Kako danas gledate na to razdoblje?

Ti će likovi, čini mi se, biti atraktivni i kada uđem u poznu dob. Serija se zapravo i dalje redovito prikazuje. Rastu neki novi klinci koji te likove gledaju prvi put i duhovite su im njihove dogodovštine. Pa i oni sada malo stariji kažu mi da gledaju po stoti put i da im nikada ne dosadi. Tako da je prepoznavanje i dalje prisutno, možda u manjoj mjeri nego što je to bilo prije, ali i dalje s veseljem i dragošću. Kao da ste ljudima dio nekog sretnog sjećanja koje im je drago vidjeti.To razdoblje je jedan dio mog puta. Dio važnog iskustva kroz koje sam mnogo toga naučila uz svoje tada već renomirane kolege. Da te serije nije bilo, na primjer, ne bih vjerojatno nikada radila s Ivicom Vidovićem. To je, nažalost, jedini projekt na kojem smo se susreli.

Svoje znanje prenosite i na mlađe naraštaje glumaca. Asistentica ste na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Kako je raditi sa studentima?

Upustila sam se u rad sa studentima na poziv profesorice Dore Ruždjak, to mi je bilo prvo iskustvo rada na Akademiji. S Dorom sam se izuzetno razumjela i svojom strašću kojom radi sa studentima potaknula je i u meni zanimanje prema prenošenju znanja. Skeptična sam bila prema tome koliko možeš ikoga išta naučiti, ali shvatila sam da možemo zajedno otkrivati stvari tako da naš rad postaje uzajamna situacija, naime i ja se vraćam u svoju bazu i revidiram naučeno. Tim sam se razmišljanjem vodila i kada me kolega i profesor Nikša Butijer pozvao da njemu asistiram. Doista nije posao koji možeš paušalno raditi. Nosi veliku odgovornost za koju je važno imati vremena da bi mogao potpuno posvećeno biti prisutan i graditi odnos uzajamnog povjerenja. Svaki njihov korak naprijed, pobjeda nad nekom nesigurnošću ili inhibicijom, probijanje nametnutih granica meni je čisto veselje. Ako bar malo svojim prisustvom pridonesem rastu budućih kolega, nitko zadovoljniji od mene.

Često se kaže da glumci jedu kruh sa sedam kora. Jeste li ikada tu uzrečicu osjetili na svojoj koži? U kojim situacijama?

U ovom trenutku u kojemu se ljudi nalaze mislim da govoriti o tome zvuči suludo. Zapravo nikoga ne zanima i ne treba zanimati mučim li se ili koliko teško dolazim do stvari ili koliko je nezahvalno. Na meni je, bez obzira na osobne okolnosti, dati najbolju moguću verziju sebe da bih onome koji gleda i sluša donijela nešto i prenijela ono važno.

Za svoj rad nagrađeni ste i brojnim nagradama. Koliko su one važne? Donose li nagrade i nove angažmane?

Nagrada stvarno razvesele jer su kompliment vašem radu na koji netko odluči skrenuti pozornost.
Taj trenutak posvećen je vama i to je lijepo. Nisu presudne za buduće angažmane kod nas. Ljudi vas biraju na razne načine, od vašeg oblika do boje glasa. Zapravo prema onome koliko se uklapate u njihovu viziju lika određene predstave, filma ili serije, toliko će vas zvati. Ne prema tome koliko ste nagrada primili.

Prije 11 godina ostvarili ste ulogu i u filmu "Metastaze" u kojem ste igrali zlostavljanu ženu. Smatrate li da se o tome govori premalo u medijima? Kako komentirate inicijativu #spasime koju je pokrenula vaša kolegica Jelena Veljača?

Da, snimili smo prilično brutalan fizički napad. Žao mi je kad vidim da se ta scena spustila na razinu vica, pogotovo među mlađom populacijom. Ne može se o tom realnom problemu previše govoriti, osvještavati, educirati. Situacija u kojoj je netko najnesigurniji tamo gdje mu treba biti utočište i siguran dom je nezamisliva, nitko je ne treba i ne zaslužuje proživljavati. Inicijativa koja radi pomak, glasno skreće pozornost na realne manjkavosti sustava, zahtijeva djelovanje i sama djeluje pomažući žrtvama nasilja je izrazito potrebna i važna.

Glumački svijet prije tri godine uzdrmao je pokret#MeToo čije se posljedice osjećaju i danas. Kakva je situacija po tom pitanju u Hrvatskoj? Jeste li se ikada susreli s neprimjerenom ponudom koju ste morali odbiti?

Nisam imala neugodnih iskustava te vrste u profesionalnom smislu.

Na što ste najponosniji u svojoj dosadašnjoj karijeri? Postoji li neka uloga koja vam je ipak malo više prirasla srcu od ostalih?

"Psihoza 4,48", posljednja drama Sarah Kane, ostaje živa u smislu mog pokušaja približavanja problemu koji nosi. Vraća mi se taj komad, nažalost i da mi pomogne razumjeti neke tragične događaje iz vlastite okoline koji su teško pojmljivi. Pa se vratim tekstu vidjeti što sam propustila ili zaboravila. Ali to je iznimka koja potvrđuje pravilo jer se ne vežem za uloge, ne na taj način. One su bile važne, ali kada život predstave ili snimanje završi, zahvalim im i puštam ih. Često ne znam ni što sam sve radila, a kamoli kako su se zvali svi likovi. Kad u onome što radiš, kao u glumi, provodiš toliko puno vremena, shvatiš da su ti najvažniji ljudi kojima si okružen jer ono što ti ostaje u pamćenju su dobre atmosfere i harmonični procesi rada, takvi su u pravilu donosili i uspjeh predstavama, filmovima i serijama. Sve što se događalo nasilno, brzo, nametljivo bilo je i u konačnici vidljivo.

Jeste li ikada dobili ponudu koja bi vas nagnala da napustite Hrvatsku? Biste li se ikada odlučili na takav potez?

Tko zna što budućnost nosi. Postoje razni razlozi zbog kojih mnogima od nas povremeno prođe glavom što ovdje radimo i zašto ne bi otišli nekamo, daleko. Pitanje je kamo i koliko bi drugačije ili bolje bilo. Živim sada i ovdje, moj izbor je da živim tu gdje jesam.

Glumački poziv je dosta stresan. Kako vi podnosite stres? Kako se najradije opuštate?

Zapravo radim ono što volim i u čemu još uvijek pronalazim smisao pa je taj psihofizički napor ipak nagrađen zadovoljstvom. Stres je sastavni dio glumačkog poziva, dobro je dok je kontinuiran, kada naglo stane, to je osjetljiv trenutak u kojemu treba ostati stabilan. Oduvijek dosta vremena provodim u prirodi i to najbolje odgovara mojoj ideji hrane za dušu i dobro iskorištenog slobodnog vremena.

O vašem privatnom životu ne zna se gotovo ništa. Ima li u njemu mjesta za ljubav?

Čemu sve bez ljubavi? Naravno da ima.

Poznato je da ste krajem prošle godine, nakon 19 godina života u Zagrebu konačno kupili stan, i to bez kredita. Kako je nakon toliko godina konačno biti svoj na svome?

Nakon gotovo 20 godina podstanarstva i života u Zagrebu omogućila sam si krov nad glavom i naravno da sam zbog toga zadovoljna. Još ima puno posla da bi stan postao udoban dom, ali to rješavam u hodu, imam vremena, bitno da sam u svojoj kući.

Kad je riječ o poslu, koji su vam neostvareni snovi? O čemu maštate, koju ulogu priželjkujete?

Što se posla tiče, navijam da ga bude, ali ne maštam o određenim ulogama. Volim da su, one koje dođu pred mene, izazov zbog kojeg se pitam hoću li ja to moći. Zapravo, ni u mašti ne trčim za sljedećim trenutkom jer zašto bih propustila ovaj sada i ovdje.