Snježana Tribuson: Kada sam studirala režija je bila za velike dečke, a tako je ostalo do danas

Tišina vani, snimamo", viknu netko dok u hladu dvorišta obiteljske kuće u Sigetu čekam svoju sugovornicu. Ondje upravo nastaju prve epizode nove HRT-ove humoristične serije "Oblak u službi zakona". Zajednički je projekt Snježane i Gorana Tribusona nakon megauspješne serije "Odmori se, zaslužio si" koja je na svom vrhuncu bila gledanija i od HRT-ova središnjeg dnevnika. Čekanje se malo oteglo jer je redatelj Dražen Žarković toga dana bio bolestan pa je Snježana Tribuson preuzela i njegov dio posla, no ipak sam je nakratko uspjela oteti ekipi.

- Bit će to humoristična serija po tipu dijaloga bliska sitcomu. Glavni junak je Nikola Oblak, policajac koji je idealist, bistar je, no ne ide mu baš napredovanje u službi. Njegov idealizam propadne u vlastitoj kući jer se u obitelji stalno događaju neke stvari koje su na rubu zakona. Njegova supruga Jagoda često radi na crno, mlađi sin Ratko zarađuje pišući u školi drugima seminarske radove - sumira Snježana Tribuson seriju koju ćemo najvjerojatnije gledati u HRT-ovoj jesenskoj shemi. Ona i brat, književnik Goran Tribuson, poželjeli su, kaže, ponovno skupa napraviti seriju. Dvoumili su se između obiteljske i kriminalističke pa su odlučili spojiti ta dva žanra tako da Nikola u svakoj epizodi rješava neki zločin u kvartu. Ulogu Nikole tumači Ozren Grabarić, Gavellin glumac s kojim je surađivala i u hit seriji "Mrkomir Prvi".

- Ozren je tip glumca koji je super za humoristične filmove i serije, a takvi su glumci i Ksenija Marinković i Goran Navojec koji također igraju u seriji - priča redateljica te dodaje kako u seriji još igraju i Dijana Vidušin, Toma Medvešek, Borna Fadljević, Zoran Čubrilo, Željko Königsknecht, Igor Mešin... Kod pisanja, baš kao i njezin brat, književnik i akademik Goran Tribuson, Snježana inspiraciju u kreaciji likova najčešće pronalazi u obitelji.

- Svoga smo oca Tribuson i ja pokrali sto puta. U "Odmori se, zaslužio si" većina osobina koje ima Ivo Gregurević ukrali smo od našeg starog, a većinu osobina koje ima Vera Zima imala je naša mama. Takva vrsta namćora kakav je Ivo u seriji, točno je takav bio i naš tata. A za ovaj novi projekt, "Oblak u službi zakona", za glavnu sam ulogu sam malo pokrala svog supruga (teoretičara filma Hrvoja Turkovića op.a) koji je malo smušen i zaboravljiv - smije se redateljica rođena u 1957. Bjelovaru. Njeno prezime, Tribuson, dodaje, talijanskog je porijekla.

- Djed je u Bjelovar došao s pradjedom iz Lucinica. Zvali su se Giuseppe i Angelo. Nikad mi neće biti posve jasno zašto su se doselili baš u Bjelovar, no pretpostavljamo da je to bilo zbog toga što su bili vješti klesari, a ondje ih je nedostajalo pa su ostali. Pradjed nikada nije naučio hrvatski, a djed nije naučio talijanski ni mog oca, ni njegovog brata - priča. U Bjelovaru je, kaže, odrastala sa zanimljivom ekipom pa su u kulturnom životu metropole danas Bjelovarčani jedan sasvim poseban, i uspješan klan.

- Bjelovar je super grad. Odrasla sam s glumcem Bogdanom Diklićem. S njim sam išla u gimnaziju, bio je nešto stariji od mene, no družimo se od moje 15. godine. Onda su na akademiju došla i braća Navojec, potom i Ivan Ožegović, skupilo nas se - kaže. Odrastanje u Bjelovaru sedamdesetih bilo je, kaže, idilično, no imalo je i svojih mana.

- U Bjelovaru sam živjela do 1976. kada sam otišla studirati u Zagreb na Akademiju dramskih umjetnosti. Lijepo je kada si dijete odrastati u mjestu u kojemu sve poznajete. S druge strane, kada uđete u adolescenciju, onda to više nije toliko lijepo jer ako vas netko vidi u nepriličnim situacijama, recimo kako pijete na javnom mjestu ili, ne daj bože, imate dečka s kojim se ljubite u parku, onda mama idući dan sve dozna - smije se bjelovarskim uspomenama Snježana. S bratom Goranom, dodaje, u tinejdžerskim se danima nije pretjerano družila.

- Između nas je velika razlika, Goran je od mene stariji devet godina. Kada sam stasala da mi brat uopće postane zanimljiv, on je otišao u Zagreb, viđali smo se samo vikendima. Naš pravi odnos počeo je kada smo došli u Zagreb. Intenzivno smo se počeli družiti tek kada sam i ja otišla na studij. U jednom smo trenutku i zajedno stanovali, družili se s istim prijateljima, pokazalo se da imamo slične interese, no tada sam ja imala već 19 godina - prisjeća se. Studentskih dana na ADU rado se prisjeća, a omiljeni su joj profesori, kaže, bili Ante Babaja i Krešo Golik.

- Između njih dvojice razlika je bila ogromna. Babaja se smatrao velikim umjetnikom, dok je Golik bio popularan redatelj za građane i širu publiku pa smo na njih tako i gledali. Najprije mi je predavao Babaja, a kasnije i Golik - prisjeća se. Kod Babaje je, kaže, bila jedini student pa su lokacije njegovih predavanja bili Kavkaz i terase zagrebačkih kafića.

- On je jako volio razgovarati o klasičnoj literaturi. U jednom trenutku rekao mi je da su opera i film slični mediji, a ja sam si mislila da je to što priča bedasto, sve dok nisam došla u njegove godine. Na Wagneru su učili svi oni koji su radili, osobito u Hollywoodu, muziku za filmove. Način rada na skladanju filmske glazbe sličan je onom u operi, ali neke stvari se razbistre 35 godina kasnije - navodi. Krešo Golik s druge strane, bio je sasvim drugačiji.

- Poznavao je sve glumce i sa svima je bio dobar. Kada bismo bili gotovi sa scenarijem i počeli govoriti o glumcima, onda je on s nama razmišljao tko bi bio najbolji za uloge i toliko se angažirao da nam je pronalazio glumce, zvao ih je i fizički ih dovlačio - prisjeća se velikana filma Snježana. Dogodilo se tako da je u njenom prvom studentskom filmu igrao legendarni Franjo Majetić.

- Majetić nam je svima bio pojam, mene je bilo sram pitati ga da mi igra u filmu, no onda ga je Golik pitao umjesto mene i pristao je. Majetić je bio nevjerojatno simpatičan i drag čovjek, podrška u radu. I kasnije smo skupa radili, a da nije bilo Golika, teško bismo dolazili do faca kao što je bio on - ispričala je. S Majetićem je uz svoj studentski film radila i na TV drami "Terevenka". Trebali su, kaže, snimati i još, no on je vrlo brzo obolio i umro. - Čula sam da je bio najbolji Molièreov "Škrtac" od svih ikada na hrvatskom glumištu - ubacujem se.

- Moguće. Uplašili ste me sad, mislila sam da mi da želite reći da je bio škrt, što zbilja nije bio. Jako je bio sladak. Prvi put kada smo profesionalno surađivali, kupio mi je bombonijeru, što mi je bilo skroz neobično i nepojmljivo jer mi je ionako učinio uslugu što je uopće pristao glumiti u mom studentskom filmu. A došao je s bombonijerom - kroz smijeh će Snježana. Nešto kasnije, stalni glumac u njezinim projektima postat će joj kolega s ADU Ivo Gregurević.

- Sve što sam ikada radila, radila sam s Ivom. Dobri smo si od faksa i imala sam u njega apsolutno povjerenje. Znala sam mu reći da bih mu, ako treba, dala i ulogu malog djeteta jer znam da bi se i tu snašao. Kada radite s glumcima kao što je on, pola vam posla redatelja otpadne ako se s njima na probama dogovorite koji su njihovi karakteri i o tipu glume pa na setu nemate puno posla, osim kako će kadar izgledati - kaže. Družila se i s velikim umjetnikom i filmašem Tomom Gotovcem. Malo tko zapravo zna (a i meni je to bio prvi glas) da je Snježana Tribuson s njim prije oko 40 godina sudjelovala u performansu "Zagreb, volim te" kada je Tom gol prošetao Ilicom i Trgom što je, kažu, bio njegov krik slobode, ljubavi prema gradu i prosvjed protiv dvoličnosti malograđanskih konvencija i licemjerja..

- Išla sam iza njega i nosila kofer s odjećom. Krenuli smo iz Ilice 8. Performans je trajao toliko dugo da je i sam Gotovac bio začuđen da ga nisu uhapsili. Došli smo skroz na drugu stranu Trga. Tamo se nalazila kućica ZET-a, sada je više nema. Cijelo vrijeme smo se pitali - pa gdje je policija, i tek tad su došli, odveli Toma u tu kućicu, a ja sam mu dodala taj kofer iza policajca. Obukao se pa je policajac bio zbunjen kako je bio gol, a sada više nije. Sve skupa je trajalo gotovo pola sata, puno duže nego što se danas misli - prisjeća se. S Tomom je, veli, bila bliska do kraja njegova života.

- Bio je totalno osebujan, pamtim ga po tome što mi znao svratiti k nama u devet navečer i ujutro smo ga često morali moliti da ode. Bio je u stanju neprekidno pričati o filmu i o svjetskim zavjerama -.smije se Snježana. Nekad su joj te priče o svjetskim zavjerama bile rubne, a nekad čudesne, kaže.

- Jedna od njegovih omiljenih priča bila je da će nas, kad Tito umre, Amerikanci odmah preuzeti. Na dan kada je Tito umro, on se pojavio kod nas s prstenom koji je pronašao ispred Name na Ilici. Bio je to poseban prsten kakve nose američki oficiri u mornarici. To mu je bio dokaz da su došli, tako da se znalo dogoditi da njegove priče imaju opravdanje u onom što mu se dogodilo u stvarnom životu - priča. U vrijeme kada je studirala, nije bio čest slučaj da se filmskom režijom bave žene.

- Prije mene, režiju je završila i Ljubica Janković. Kada sam ja studirala, filmska i kazališna režija još su uvijek bile objedinjene i bile su još dvije djevojke sa mnom, no obje su otišle na kazališnu režiju - kaže. Filmska režija u ono je vrijeme, veli, bio posao za "velike dečke", a to se nije promijenilo ni danas.

- I danas je za velike dečke. Oni propuste nekog koga se ne boje, ne znam kako da to objasnim... Muški osjete kada ih netko ne ugrožava, a moji su filmovi uvijek bili za publiku pa im to nije bilo ugrožavajuće. Ako, pak, radiš filmove za festivale, ako imaš mogućnost da dobiješ nagradu, onda si već ugroza, kako bi se reklo na novohrvatskom - iskreno će Snježana. Ipak, u domaćem filmu u posljednjih desetak godina sve je veći trend ženska, angažirana režija. Ali i tu, kaže, postoji problem.

- Malo ih je s dugim igranim filmovima, a još manje onih koje su snimile dva filma, samo Vlatka Vorkapić i Vanja Juranić su dobile novac za drugi film - kaže. Zbog korone i situacije u svijetu, novca za domaći film je manje nego ikad. I ona je nedavno napisala scenarij za svoj novi igrani film "Kuzmanovi", no projekt je još uvijek na čekanju. - Prošli smo na natječaju, no još uvijek čekamo sredstva. Situacija je u HAVC-u u zadnje vrijeme takva da je, osim debitantskih filmova, prošao samo još jedan igrani. Ne sjećam se kad je kinematografija bila u takvom stanju da su puštali samo jedan film godišnje - otkriva redateljica. Novca za hrvatski film, kaže, kronično nedostaje, a u situaciju je dobro upućena jer je donedavno u HAVC-u radila kao savjetnica za dugometražni film, no s tog je mjesta otišla i zbog toga joj je, kaže, jako drago.

- Bilo je opterećujuće. Ako radiš u HAVC-u, ne možeš imati svoje projekte, a ja na to nisam navikla. Problem je i u tome što se stalno zamjeraš svojim prijateljima, a s većinom ljudi koji se bave režijom u Hrvatskoj sam dobra, s nekima jako dobra, pa mi je drago da sama otišla - iskreno će. Financiranje filmova u Hrvatskoj u teškom je stanju, no rješenja, kaže, postoje. - Mislim da će se ići u smjeru toga da se stranim streaming servisima koji posluju u Hrvatskoj nametne obveza da određeni iznos, primjerice 10 posto od zarade na hrvatskom tržištu, ulože u domaći film, no još uvijek se pronalaze mehanizmi kako da se to provede - smatra. Od filma joj je, priznaje, sve milija njena kuća u Zagorju gdje se brine o svom vrtu.

- Kada sam bila mala, u Bjelovaru smo imali vrt i kad bi baka rekla da ga treba preštihati, svi bismo se izgubili negdje, nitko to nije htio raditi. Probala me navući time što mi je zasadila komadić zemlje s povrćem i rekla da je to sad moj vrt, no ni to nije upalilo. Počelo je funkcionirati tek kada sam postala starija. I sad me jako veseli to što imam svoje nešpricano voće i povrće. Jučer sam brala tikvice i znam da su fine, zdrave i friške i da mogu jesti koru bez ikakvog problema - priča. Na pitanje što joj je u planu snimati u skorijoj budućnosti, u šali odgovara.

- Planiram otići na tečaj keramike! Moja je majka bila profesorica likovnog i kada smo bili mali, u Bjelovaru smo imali peć za keramiku. Majka i ja smo u njoj svašta skupa radile i ustanovila sam da mi to nedostaje. Sada imam vremena i ako me netko hoće uzeti na tečaj keramike, tu sam - smije se. Budući da uskoro puni 65 godina, planira i u mirovinu kao profesorica na režiji ADU, no ostavit će dva kolegija.

- Predajem na prvoj godini autobiografiju, zanimljivo mi je to, interesiraju me studenti, njihov život i autobiografija, a bitno je da je zainteresiran profesor i tu sam dobra. Ostavit ću i rad u studiju s tri kamere, što mislim da je za naše studente dobro jer im omogućava egzistenciju. Ako to znaju, mogu raditi serije koje se rade brzo pa je dobro da imaju nešto od čega će moći živjeti jer od filma neće - iskrena je Snježana. Iduće godine slavi i 40. godišnjicu braka sa suprugom Hrvojem Turkovićem s kojim ima sina, a nedavno su postali i djed i baka.

- Naše godišnjice braka izgledaju tako da se sjetimo da je prekosutra i onda za deset dana shvatimo da smo zaboravili pa vjerujem da ćemo tako i 40. Svaki brak, bez obzira na zajedničke interese, većinom se sastoji od svakodnevnih stvari, tko će kuhati ručak, oprati suđe, što smo riješili s kupovinom perilice, tko će prošetati psa ujutro a tko navečer. I to sam uspjela riješiti pa našu Ljubicu suprug šeće ujutro i navečer!