Antun Šoljan: Kratki izlet
Vuković&Runjić, Zagreb 2022.
Bit će uskoro i pet godina otkako je redatelj Igor Bezinović, po scenariju koji je pisao s Antom Zlatkom Stolicom, snimio film “Kratki izlet”, s kojim je na opće iznenađenje hrvatskih filmskih vlasti trijumfirao na festivalu u Puli. Jeftina, skoro pa kućna produkcija, po svemu autsajderska, s pričom koja je posvećena romanu Antuna Šoljana iz 1965, jednom od onih artefakata kakvih je rasuto po hrvatskoj književnosti i po drugim umjetnostima, koji nastanu mimo struje, prezreni, tuđi i odbačeni, da bi se desetljećima zatim, a naročito po autorovoj smrti, slavili kao vrhunski dosezi nacionalnog duha i kulture.
Dugo, možda i sve do ovih doba, Šoljanov nevelik je romančić, u kojem jedva da je stotinjak stranica, opisivan kao politički subverzivno književno djelo. Kao i romani Slobodana Novaka, “Kratki izlet” protumačen je kao antisocijalistička i protujugoslavenska alegorija. Premda su ga tako, budimo pošteni, mogli doživjeti samo udbaški i partijski paranoici, i komesari koji su bili stručno zaduženi da pronalaze neprijatelje među piscima i deaktiviraju paklene strojeve u njihovim djelima. U Šoljanovom slučaju moglo bi se reći i da je hrvatska književnost, kao i u tolikim sličnim prigodama, svoj kukavičluk i oportunizam preprodala i pretumačila kao Šoljanovu hrabrost.
Prava priča o “Kratkom izletu” zapravo bi govorila o tome kako jednom piscu nisu u Zagrebu htjeli objaviti knjigu. Zato što su je smatrali nevažnom i zato što je njihovim policijskim umovima zasmetala alegorija. A kakva je to bila alegorija, danas više nije ni važno, jer je alegorijski sloj gotovo uvijek privremen i potrošan, te se oguli s djela, kao kakva privremena djetinja koža. U jednome svom eseju iz 1990, koji izlazi kao pogovor izdanja naklade Vuković&Runjić iz 2022, Šoljan opisuje kako knjigu nije mogao objaviti nigdje u Zagrebu, pa ju je, uz pomoć pisca i urednika Antonija Isakovića, s kojim je dijelio ljetno rovinjsko prebivalište, uz manje preinake tiskao u beogradskoj Prosveti. Ali i taj je tekst obilježen duhom trenutka u kojem je napisan, pa je Šoljan vrlo blag prema zagrebačkom onodobnom kukavičluku i indolenciji, i pristaje na tezu o partijskom teroru nad književnošću, pa onda još i za Isakovića kaže: “nije on trebao, dakako, mene kao pisca (pa još, kao što je netko rekao, rođenog ‘za svaki slučaj’ u Beogradu) da bi pokazao svoje široko jugoslavenstvo”. Onako usput spomene i blagonaklone kritike beogradskih kritičara, te to da u Zagrebu u o romanu nije objavljeno ni riječi. A onda i da ni sljedećih - malo tu i pretjera, zabroji se s godinama! - trideset godina “Kratkog izleta” nije bilo u Zagrebu. (Osim onog pretpremijernog časopisnog izdanja u nastavcima, u Matkovićevom, Krolinom, Frangešovom Forumu)
Prvi put kada sam Šoljanov lijepi romančić čitao - a to je bilo 1985, u Sarajevu, dvadesetak godina po njegovu izlasku u Beogradu - njegova priča govorila je o tajanstvenoj i napuštenoj, a ustvari višestruko etnički očišćenoj, zemljici Istri, i o jednoj dugoj hodnji skupine ljudi, nakon što im se pokvario autobus. Tada, bio je to za mene vrlo uzbudljiv prozni doživljaj, bila je to, da tako kažem, američka knjiga napisana hrvatskim jezikom. I bila mi je važna upravo zato što se s nje već tada sasvim ogulio onaj alegorijski sloj - ili su se njime i inače bavili samo policijski umovi - tako da je “Kratki izlet” zapravo bio knjiga o ničemu. Ili knjiga o Istri, od koje sam u to vrijeme poznavao samo Pulu, o pokvarenom autobusu i o dugom hodanju. Šoljan bio je tad jedini naš pisac (pod riječju naš podrazumijevao sam, kao i danas, sve književnosti i sve pisce koje čitam u originalu, ali kroz iskustvo moga vlastitog materinjeg hrvatskog jezika), koji je mogao napisati takvu, tada bih rekao američku knjigu. To mi je bilo važno, jer sam u to vrijeme, bilo mi je devetnaest, želio pisati takve knjige.
Danas, kada Šoljanov roman čitam tek drugi put, privučen ovim izvanredno lijepim izdanjem, koje je dizajnirao Boris Runjić, a uredila Maja Šoljan, i koje je tek jedan tom iz Izabranih dijela Antuna Šoljana, koja vrlo tiho - da ne kažem: ugluho - Vuković&Runjić već nekoliko godina izdaju, dojam mi je, zapravo, nepromijenjen. “Kratki izlet” dobro se drži, lijepo stari, aktualan je i živ, tako da se čini kao da je napisan u istoj sezoni kada je Karakaš pisao “Proslavu” ili Kaplan “Mehu”. Šoljanove rečenice su gipke, njegovo pripovijedanje superiorno, a njegov jezik je - zdrav. Tako na jednom mjestu naočale naziva “očalama”, a nekoliko desetaka stranica kasnije “naočarima”. Jedino što mu istarski seljaci, imaginarni ljudi usred neke bajkovite i zaturene ispješačene zemlje, govore dalmatinski. Ali i to je, zapravo, u redu: pisac jedini je gospodar svih svojih jezika. Oni su kreirani slobodno, mimo vaših filoloških prohtjeva i uvida.
”Kratki izlet” jedna je od onih odistinskih književnih poslastica iz izloga zagrebačkih knjižara u ratno proljeće 2022. Tako je lijepa ta knjiga, da ju volim imati kraj sebe, dodirivati te korice prstima. Sama se nudi na čitanje. A to neobično vozilo na koricama čuvena je bemveova Isetta.
Ivan Slamnig: Bolja polovica hrabrosti
Slamnig je Šoljanov sudrug i pajtaš u prevođenju koječega. Oni su u sretna vremena mladosti bili prevoditeljski Iljf i Petrov, a ukus u književnosti im je, kao i položaj u društvu, bio sličan. "Bolja polovica hrabrosti" čita se u istom stilsko-estetskom ključu kao "Kratki izlet", i zapravo je šteta što se ova knjiga povlači po blatu školskih lektira i što neka nemušta studentarija po njoj piše diplomske radove, a čujem da ima nevježa koji su na njoj i doktorirali. Sve je to unižavanje smisla i sadržaja ove vrlo osjetljive proze, na koju se, na žalost, kao ni na onu Šoljanovu, ništa u hrvatskoj književnosti nije nastavilo. Čitajte "Bolju polovicu hrabrosti" nakon što ste pročitali "Kratki izlet", i skoro da ste već pročitali svu američku književnost naših pisaca.
J.D. Salinger: Devet priča
Šareni dućan, Koprivnica 2003.
Napomenite mi, ako zaboravim, da na ovom mjestu nešto napišem o ovoj knjizi, ili još bolje, o dragocjenom izdanju Salingerovih izabranih djela, kod onodobnog zagrebačkog Znanja. Zbog nečega, Salinger je ovdje smatran nekakvom prozom u trapericama, pa su njegove knjige bile dizajnerski upakirane u lažni džins. Ali on s trapericama nikakve veze nije imao. Kao ni naša dvojica Amerikanaca, Šoljan i Slamnig. Zbog nečega, meni se čini da su traperice znak loše književnosti. Kao i sleng, šank, kvart.
VIDEO: Proba Prljavog kazališta za predstojeću turneju