Nakon što je pokorio kina u Srbiji, film "Toma" konačno je stigao u Hrvatsku i odmah i kod nas počeo obarati rekorde, premda ne igra u puno kina. Zanimljiv je podatak da ga je u prvom vikendu gledalo više od 8000 ljudi, što je više od gledanosti koju su ostvarila četiri hrvatska filma zajedno ("Ribanje i ribarsko prigovaranje", "Mater", "Zora", "Tereza37", "Glas"). Gledanosti emotivne priče Dragana Bjelogrlića o glazbeniku Tomi Zdravkoviću doprinijeli su i glavni glumci Milan Marić (31) i Tamara Dragičević (32). Tamara je maestralno odigrala ulogu Silvane Armenulić te tako još jednom pokazala zašto je toliko cijenjena u susjednoj državi.
Želim vas odmah pitati jeste li, kada ste snimali "Tomu", mislili da će postići toliki uspjeh?
Nitko od nas nije mogao ni pretpostaviti da će se ovo dogoditi. Znala sam da će ovaj film publika obožavati i da će biti gledan. No u ova doba kada je sve neizvjesno i nismo znali hoće li kina uopće biti otvorena, nismo očekivali da će ostvariti toliki uspjeh. Sada kada su ljudi u strahu od svega, nitko se nije nadao ovome. To koliko su pozitivne reakcije na ovaj film nešto je što je ravno fenomenu. Najrazličitiji ljudi, i oni koje vole rock, narodnu ili klasičnu glazbu isto reagiraju na ovaj film. To nitko nije očekivao.
Mnogi ljudi nisu ništa znali o Tomi, a izašli su plačući iz kina...
To je zato što ovo nije samo film o Tomi Zdravkoviću niti je ovo dokumentarni film. Ljudi su mislili da će to biti film samo o njemu. Ovo je zapravo film o prijateljstvu, o duši, ljubavima, neuzvraćenoj ljubavi, požrtvovnosti, ali i o nekim vremenima koja su iza nas. Nažalost, nisam živjela u to vrijeme, ali ljudi koji su onda živjeli prisjećaju se kako je sve to izgledalo i to je možda nešto što ih dira u srce. Ja to vrijeme osjećam iz priča mojih roditelja i sa snimki iz prošlosti. Imam osjećaj kao da sam živjela u tim vremenima i žao mi je što nisam. To su neke vrijednosti koje su danas pregažene i zaboravljene i u ovom brzom i ludom vremenu nitko nema vremena da misli koliko se naš današnji način života razlikuje od tog doba kada se živjelo sporije i kvalitetnije.
Za razliku od Milana koji je tek kasnije odabran za ulogu Tome, vi ste bili prvi i jedini izbor za ulogu Silvane?
Da, prvo sam bila sretna i uzbuđena što mi je ukazana prilika i čast da igram Silvanu. Bez obzira na to, pozvana sam na casting i to je bila dvostruka odgovornost jer imala sam jednu priliku i sama sebi sam bila konkurencija. Casting je trajao dugo i kasnije sam s kolegama birala Tomu te vjerovala da će Silvana biti moja uloga. Tek kada su mi potvrdili da sam dobila ulogu, mogla sam se radovati. Nakon toga uslijedile su pripreme za ulogu. Istraživala sam sve što sam mogla pronaći o njoj, vježbala sam pjevanje i željela to iskoristiti najbolje što mogu.
Ona je imala težak put od kafanske pjevačice i svega što to nosi do jedne dive koju je voljela Jugoslavija. Nije imala lak život, a uvijek je djelovala graciozno i dostojanstveno, kao da je krila privatni život od očiju javnosti. U njezinu se glasu osjećala njezina duša, ali iz njega je progovarala tuga. Zapravo je bila žena sa stilom, uvijek uzdignute glave.
Posebno svi hvale kako ste skinuli tuzlanski naglasak kojim je pričala Silvana?
Moj tata je rođen u Brčkom, tako da imam blisku rodbinu koja govori ijekavicom. Mamin tata je iz Višegrada i cijelo djetinjstvo sam to slušala i nije mi strano. Kada imate sluha, onda možete lako savladati i naglaske. Kažu ljudi da nije bilo loše.
Kako je bilo na samom snimanju, pogotovo u vrijeme epidemije koronavirusa?
Bilo je odlično, s obzirom na to da smo snimali u jeku korone. Krenuli smo u srpnju i snimalo se do početka prosinca. Imali smo sreće da se nitko u ekipi nije razbolio, pa nismo imali velike pauze tako da je to stvarno bilo kao da nas je Bog pogledao. Imali smo sreće, naravno uz sve mjere.
Jedina mala zamjerka je da za razliku od stranih glazbenih filmova u kojima glumci pjevaju, vi ovdje niste pjevali. Vama je glas posudila Suzana Branković, a Milanu Aco Pejović. Kako to da niste vi pjevali, s obzirom na to da znate pjevati?
Moj glas se može čuti kada a capella otpjevam "Noćas mi srce pati". Sve pjesme koje su snimljene pjeva Suzana, koja je to sjajno napravila. Ja korektno pjevam, ali nemam školovan glas. Teško je onda otpjevati Silvanine pjesme. Željko Joksimović i ja pomislili smo kako bi to veliki posao, a nismo željeli riskirati niti da nam to bude prepreka. Ja sam svakako pjevala preko nje, jer to ne možete fingirati, morate pjevati punim glasom da bi izgledalo prirodno. Milan ne zna pjevati i to nije mogao otpjevati, a sve drugo što su Dragan i Željko tražili smo napravili. Zbog toga to pjevanje nije bilo presudno.
Vi i izgledom podsjećate na Silvanu, a Milan nije toliko sličan Tomi, ali je donio tu emociju i izraz lica kakav je imao Toma?
Da, donio je i emociju u pogledu i stavu. To je emocija i energija koju on nosi. On je i sam rekao da nije mogao vjerovati kada je dobio poziv kako su se njega sjetili jer uopće ne podsjeća na Tomu. Meni je nevjerojatno kako u nekim trenucima vi stvarno vidite Tomu u stavu i pogledu. Možete izgledati isto, ali to nije dovoljno, mora biti nešto iznutra. To je pravi glumački zadatak u kojem morate podsjećati na stvarnu osobu, ali to ne smije biti imitacija i publika u to ne može povjerovati. Zbog toga to nije lak zadatak.
Mislite li da bi "Toma" mogao biti zanimljiv i strancima?
Film igra i u inozemstvu i kina su puna, što je zadivljujuće. No većinom ga gledaju naši ljudi. Moje je mišljenje da bi se sjajno proveo i neki stranac koji ne zna ništa o našem narodu, a ni o Tomi. Baš bih voljela čuti mišljenje nekog stranog gledatelja o filmu.
Ni zadatak vašeg supruga Petra Benčine, koji ima važnu ulogu, nije bilo lak. No za razliku od vaše Silvane, njegov lik doktora je izmišljen?
To je sjajno napisana i važna uloga. Pitanje koje se provlači kroz cijeli film je liječi li doktor Tomu ili Toma doktora. Doktor je u biti osoba koja predstavlja sve one koji kažu: "Ne bih gledao film, Tomin me život ne zanima, tu glazbu ne slušam". E pa, za sve koji to pomisle tu je lik doktora koji je jedan od tih ljudi, a opet je postao njegov najbolji prijatelj te se do kraja filma promijenio.
Petar je sad stekao dosta obožavateljica u Hrvatskoj koje ga možda nisu poznavale prije, ali sad im je postao omiljen. Kako gledate na to, jeste li ljubomorni?
Isto je i u Beogradu. Ljudi koji su ga znali sada su ga vidjeli u drukčijem svjetlu i ulozi koju do sada nije imao prilike odigrati. Svi ga obožavaju i hvale i to mi je divno. Petar je taj lik donio na najbolji način i treba uživati u svom trenutku slave.
Kako je raditi s Bjelogrlićem? Vaša prva uloga je i bila u njegovu filmu i seriji "Montevideo, Bog te video"...
Dragan je sjajan glumac i fantastičan redatelj. Kada dobijete poziv i ponudu da glumite u nekom njegovu projektu, osjećate se sigurno i znate da to ne može biti loše. On to pokazuje svakim svojim projektom i pogađa u centar duše, bez obzira na temu koju obrađuje. "Montevideo" je izbacio jednu novu generaciju mladih glumaca i bio je jako popularan. A što tek reći za "Senke nad Balkanom". Radila sam i "Žigosane u reketu" koje je producirao. On zna sklopiti sve kockice i napraviti pravi film.
Oduvijek ste se htjeli baviti glumom, a zanimljiv je podatak da ste upisali Akademiju već nakon trećeg razreda gimnazije?
Kada sam bila mala, prvo sam htjela biti liječnica, a onda sam već u šestom osnovne počela ići u kazalište s mamom. Počela sam shvaćati što je gluma i da me to zanima, premda do mene u cijeloj obitelji nitko nije bio glumac pa nisam imala od koga to vidjeti. Moja je mama umjetnička duša. Inače je odgajateljica i probudila je u meni ljubav prema glumi. Sjećam se da mi je prvi put kada smo ušli u "Atelje 212" rekla: "Zapamti ovaj miris, kada jednom uđe pod kožu, ostane tu zauvijek". Ne mogu reći da je to bilo presudno, no uvijek ću biti zahvalna mami što mi je probudila tu ljubav. Da, glumu sam upisala nakon trećeg razreda, a to se više ne događa jer su shvatili kako nije dobro da tako mladi ljudi dođu na Akademiju.
Imali ste dobru generaciju, s vama je studirao i Miloš Biković, koji je sada već ostvario međunarodnu karijeru, a zahvaljujući "Južnom vetru" popularan je i u Hrvatskoj?
Da, svi se dosta družimo i od prvog dana se držimo zajedno. Svatko ima svoj put i svi smo ostvarili karijeru. Neki od nas ne bave se samo glumom. Tu su i Nina Janković, Anja Alač, Ivan Mihailović, Uroš Jakovljević...
Kad ste već spomenuli obitelj, vaš brat Miodrag također je poznati glumac. Je li on onda zavolio glumu zahvaljujući vama?
Nisam sigurna bi li se on okrenuo glumi da mu nisam ja otvorila ta vrata. On je bio usmjeren na sport, trenirao je košarku. Tko zna bi li uopće probao na Fakultetu dramskih umjetnosti, a uz mene je shvatio da ga to zanima. Bez neke lažne skromnosti mogu reći da je sjajan glumac. Svi ga jako vole i hvale, a on gradi svoj put, neovisno od mene. Već je osvojio nekoliko nagrada u kazalištu, a pred njim je tek velika karijera. Eto, nedavno se i oženio i uskoro će postati i tata.
Ljubav između Petra i vas počela je nakon jednog zajedničkog projekta, no zanimljivo je da ste se zaručili u Hrvatskoj?
Jako smo vezani za Hrvatsku i svako ljeto smo u vašem primorju. Godinama ljetujemo na Pelješcu i Korčuli, a zaručili smo se u Brocama kod Stona. Petar ondje ima zemljište na kojem kampiramo gotovo svake godine. Obišli smo cijelo primorje, bili smo na Visu, Hvaru, u Splitu. Imam jako dobre obiteljske prijatelje Miljaniće u Rijeci.
Vjenčali ste se na prekrasnom otočiću Adi Bojani kod Ulcinja u Crnoj Gori?
Kako smo se zaručili na moru, željeli smo i svadbu napraviti u tom stilu. Vjenčanje je bilo na plaži, uz najbliže prijatelje. Ništa ne može zamijeniti pijesak i more. Plesali smo do jutra, baš je bilo za pamćenje.
Roditelji ste Staše i Lazara, koliko vas je majčinstvo promijenilo?
Teško je dati konkretan odgovor, jer mi se čini da me nije promijenilo. I dalje sam ista, ali svakako mi je dalo stabilnost. Sve to ide nesvjesno, jer zapravo morate posložiti prioritete. Prioritet broj jedan su djeca i onda nemate vremena za sve, morate odvojiti važno od nevažnog. Nemate taj luksuz da svuda stignete. To mi je u neku ruku odgovaralo jer nisam od onih koji mogu reći da nešto ne žele ili ne mogu. Kad imate djecu, nemate opravdanje zašto nešto ne želite, a uvijek mi je bilo neugodno nešto odbijati. Kad imate djecu, zaista nemate vremena za druge stvari. To je i donijelo zrelost i sigurnost.
Prepoznaje li Staša mamu i tatu na televiziji?
Pa i ne baš. Mislim da je imala 2,3 godine kada nas je viđala na televiziji. Tada se svaku večer emitirala serija "Pogrešan čovjek", a Petrova uloga nije bila baš pozitivna pa smo morali mijenjati program da ne bi pogrešno shvatila zašto se tata tako ponaša. Sada ima pet godina, pa nas zna viđati u raznim emisijama. Tu je i moj brat, pa i Petrov brat Igor, koji je također glumac. Njoj je to postalo normalno pa odrasta s time. Ono što mogu primijetiti jest da to ne komentira puno, to joj je normalno.
Prije nekoliko godina dobili ste podršku javnosti kada ste na društvenim mrežama objavili kako je dojite na javnom mjestu?
Bilo mi je drago što sam dobila podršku, no nisam od početka htjela kalkulirati i to istaknuti kao važno. Mislim da žene treba ohrabriti i reći im da je to prirodna stvar. Dijete ne bira gdje će jesti, kao što ni mi ne biramo gdje ćemo jesti kad smo gladni. To je bila potreba mog djeteta. Svaka podrška godi, no meni je to bilo normalno.
Pobijedila sam u prvoj epizodi kada sam imitirala Lady Gagu, i to mi je bio najdraži nastup. Bilo je dosta teško s tim brzim presvlačenjima, a sve se snima kao da je uživo, bez ponavljanja. Bilo je to posebno iskustvo i dosta sam razmišljala trebam li prihvatiti tu ponudu. Intuicija mi je rekla da prihvatim. Nisam znala kako će to izgledati i drago mi je što nisam pogriješila jer mi je to kasnije otvorilo nova vrata, a i super sam se provela.
Kako se epidemija koronavirusa odrazila na vaš život i rad?
Situacija je teška, ali ne može sve stati. Poruka koju treba poslati jest da se ljudi cijepe jer to spašava živote. Korona je tu i moramo naučiti živjeti s time. Moramo i dalje živjeti i raditi, a jedino što možemo jest cijepiti se kako bismo sačuvali svoje i tuđe živote.
Javno ste podržali kolegicu Danijelu Štajnfeld koja je prijavila Branislava Lečića. Jeste li vi ikada doživjeli slično iskustvo?
Nisam imala takvih iskustava, ali mislim da je to jedna velika tema o kojoj se malo govori. Puno žena je bilo u takvim situacijama, a one nažalost šute i nose se s time. Mnoge su to i ponijele sa sobom u grob jer je teško dokazivo. Mislim da je to stvarno teška situacija, jer ako priznate, teško je, a ako ne kažete, opet teško živite s tim. Bitno je ohrabriti žene da o tome govore kako bi njima bilo lakše i kako bi dale snagu drugim ženama i kako bi se nešto u vezi s time napravilo. Ne znam može li to donijeti veliku promjenu, no to je velika stvar. Riječ je o ljudima, o životu i odnosima koji su opipljivi. Kada spomenemo riječ silovanje prvo pomislimo na presretanje u haustoru, na manijake koji vas pretuku. No postoji i emotivno silovanje, zloupotreba položaja... Nekad je to i gore i zbog toga je to važna i teška tema. Svakako podržavam svoje kolegice i sve žene koje imaju pravo reći što misle. Uostalom, izborile smo se za ravnopravnost i zbog toga ne smijemo šutjeti.
VIDEO Ivana Mišerić podijelila internet zbog salame! Pratitelju je optužili da je razmažena i nezahvalna
Odličan film, za svaku preporuku..