Srpska serija 'Žigosani u reketu' bolja je od svih hrvatskih sapunica

Kada bih ustvrdio da je srpska serija “Žigosani u reketu”, koju Nova TV od proteklog ponedjeljka svakodnevno prikazuje u popodnevnom terminu, bolja od svih hrvatskih sapunica bio bih dvostruko nepravedan prema njoj.  Prvu nepravdu bih joj nanio time što je stavljam u rang sapunice, žanra na koji samo djelomično podsjeća, pogotovo zbog popodnevnog termina prikazivanja, ali je zapravo bliža onome čemu domaće sapunice teže, pa se čak nerijetko tako i nepotrebno predstavljaju, a to je: dramska serija.

Druga nepravda koju bih joj, bezbeli, time nanio ta je što sam je usporedio samo s hrvatskim serijama pa da ovdje u te svrhe osim sapunica uključim i one dramske. Od serija iz domaće produkcije, naime, i nije pretjerano teško biti bolji.
“Uspjeh” je, čini mi se, uspio samo u tome da prevari odgovorne na HBO-u, ali nažalost ne i u tome da bude dobra serija.
One ratne serije da i ne spominjem. Dovoljnu su nam štetu nanijeli i bez toga da ih se uspoređuje s ovim malim remek-djelom koje nam dolazi s istoka.

“Žigosani u reketu”, napisat ću stoga odmah te ću na taj način spriječiti to da im nanesem i treću nepravdu prevelikim odugovlačenjem oko iskazivanja konačnog suda o toj seriji, bolja je serija i od mnogih američkih! Zaslužuje, da budem sasvim jasan, mnogo više od ove moje TV ruže koju svakog tjedna dodjeljujem onome najboljemu što nam program ima za ponuditi, a ovaj tjedan to su, shvatili ste, upravo “Žigosani” i Nova TV koja ih svakodnevno prikazuje.
Istina, s godinom dana zakašnjenja jer je ova prva sezona u Srbiji prikazivana početkom 2019., ali, eto, ipak prikazuje.
Nedavno sam, u nedostatku kvalitetnog TV programa, posegnuo za filmom iz Bnet videoteke. Pogledao sam tom prilikom srpski film “Bit ćemo prvaci sveta” o njihovim velikim uspjesima u košarci. A gledao sam, naravno, ranije i “Montevideo Bog te video” o njihovim velikim nogometnim uspjesima. Ako susjedi nastave snimati takve filmove – pomislio sam tada – još dugo nećemo gledati film o njihovu velikom uspjehu na dodjeli nagrade Oscar...

Film “Prešla se Bara, idemo po Oscara”, podviknuo sam tada glasno, smijući se vlastitoj dosjetki, nikada neće biti snimljen!
Nakon prvog tjedna prikazivanja ove serije, međutim, nisam baš siguran da neće prijeći Baru. Umjesto s filmom, to bi mogli učiniti s nekom serijom, a trebali bi i s ovom te će, umjesto Oscara, uzeti njegov televizijski ekvivalent Emmy. A to je, složit ćete se, mnogo veće priznanje od ove moje TV ruže...
Elem, radnja serije vrti se oko dvojice košarkaša posljednje zlatne generacije jugoslavenske košarke koji su s malim klubom iz Beograda osvojili prvenstvo, kako oni kažu misleći valjda na teritorij, velike države. Vojislav je nakon karijere postao igrački menadžer, a jedan od njegovih prvih poslova, zbog kojega ga nitko ne može vidjeti očima, pa ni vlastiti otac, bila je rasprodaja dobre igračke generacije upravo njegova bivšeg kluba. Njegov prijatelj i bivši suigrač Krešimir, koji je postao trener, ali i pijanica te kockar, negdje u Zagrebu trudi se otplatiti velike dugove.
Život ih ponovno spaja upravo oko njihova mladenačkog kluba Radnika koji je Vojislav preuzeo ispočetka samo kako bi se domogao atraktivnog zemljišta na kojemu se nalazi njihova dvorana, a u kojoj je i on, nota bene, postigao svoje najveće životne uspjehe, ali s vremenom se njegovi motivi mijenjaju pa, osim spašavanja nekoć slavnog kluba od bankrota, nastoji spasiti i sebe – nekoć dobrog čovjeka.

Motivi njegova prijatelja Kreše, kojega fantastično glumi Filip Šovagović, nisu isključivo financijski. U tom klubu dočekat će ga i njegov sin koji već dugo ne želi imati posla s njim, a on će nastojati, kada već nije uspio u tome da mu bude dobar otac, biti barem sjajan trener.

Uloga Kreše, tog zapravo genijalnog ali samodestruktivnog i teškog tipa, klasičnog tersa, skrojena je upravo za Šovagovića. Na trenutke uspijevam zaboraviti čak i na onog pacijenta iz “Naše male klinike” kojega nikada nije trebao glumiti i napokon ponovno vidim tu glumčinu za kakvu sam Šovagovića oduvijek držao i kakva je on, eto, trebao postati.
I sve ostale uloge, uzgred kazano, također su izvrsne. Mladi beogradski glumci u ovom Bjelogrlićevu djelu su fantastični, pokazatelj da će još godinama njihova kinematografija biti ispred naše, a stare glumačke face poput Nebojše Dugalića, Marka Nikolića i mnogih drugih koji se u ovoj seriji pojavljuju opravdale su još jedanput svoj status glumačkih legendi. Nešto što im je zbog prihvaćanja raznih uloga u hrvatskim produkcijama posljednjih godina bilo itekako ugroženo...

“Žigosani u reketu” su, da zaključim u haiku stilu “Letećeg Beograđanina”, radijskog voditelja čiji se lik u seriji ne prikazuje, nego se samo čuje njegov glas, a koji svakoj epizodi daje neku posebnu boju svojim filozofskim rečenicama i tako čini neko dodatno bogatstvo ove serije: sve ono što nijedna domaća serija nije.