'Nekad je HRT mogao kupiti događaj koji je poželio. Sad su druga vremena...'

Sportski novinar i komentator Stjepan Balog trenutačno šesti put komentira Svjetsko atletsko prvenstvo i s uzbuđenjem prati neke od najuspješnijih trenutaka hrvatske atletike. U razgovoru za Ekran otkriva kako je završio u atletici i na koji se način priprema za velika sportska natjecanja, što podrazumijeva posao novinara na najvažnijim sportskim smotrama, ali i što je njegova zadaća na čelu Sportskog programa HTV-a. Iako je njegov privatni život poprilična nepoznanica, ipak nam je otkrio kako i s kime provodi slobodno vrijeme te ima li i sam iza sebe sportskih uspjeha.

Koje vam je ovo atletsko prvenstvo? Pamtite li sva prvenstva i koje biste izdvojili kao najdraže?

Moje prvo Svjetsko atletsko prvenstvo bilo je u Parizu 2003. godine. I prije toga komentirao sam atletiku – mitinge Zlatne i Dijamantne lige, dvoranska prvenstva i Hanžekovićev memorijal – ali je zbog velike konkurencije teško bilo otići na veliko natjecanje. Bilo je to doba kad su atletiku komentirali Božo Sušec, Ivica Blažičko, Jura Ozmec, Željko Vela i nije se bilo lako probiti. Prema mojoj evidenciji, ovo mi je šesto svjetsko prvenstvo, uz pet europskih i tri nastupa na Olimpijskim igrama (dvoranska prvenstva prestao sam brojiti). Svako je na svoj način specifično. Pariz pamtim kao prvo, a tada je tek kretala uzlazna putanja Blanke Vlašić. Helsinki 2005. pamtim po najboljoj publici. Nevjerojatno je koliku sportsku i atletsku kulturu imaju Skandinavci. Dok se kod ostalih to pretvori u vrištanje kad dolazi Bolt, oni plješću svakom atletičaru, pozdravljaju svaki dobar hitac ili skok. Pravi su znalci. Uz to, moram pohvaliti publiku na Hanžeku – postali su pravi stručnjaci, pa je užitak raditi i domaći miting.

Kako ste se i zašto specijalizirali baš za atletiku?

Atletika je moja stara sportska ljubav još od djetinjstva. Iako je nikad nisam trenirao jer nisam imao uvjeta, atletska natjecanja pratim odmalena. Odrastao sam na prijenosima Bože Sušeca, a na kraju sam imao i privilegij raditi s njim u paru. Igrao sam i trenirao nogomet, još i sad ga igram, ali kraljicu sportova ipak radim s najvećim guštom. To mi zbilja dođe kao opuštanje od svakodnevnih, ponekad zamornih poslova.

Na koje se sve načine fizički i psihički pripremate za ovakav veliki projekt?

Pripreme za atletiku specifične su i razlikuju se od drugih sportova. U tenisu imate dva suparnika, mrežu i reket – i to je to. U nogometu su tu 22 igrača te suci i treneri. A ovdje po jednom prijenosu imate više od 200 različitih atletičara. To vam dođe kao telefonski imenik. Za pripremu dobijemo brdo podataka i jako je važno izdvojiti bitne informacije i plasirati ih u pravom trenutku. Baš kao i u samoj atletici, i u njezinu komentiranju bez pripreme i krvavog rada nema rezultata jer će vas ljudi odmah prokužiti. Nekada smo sami morali voditi statistike, imati svoje bilježnice. Sad je sve dostupno na internetu, ali time je odgovornost veća jer gledateljima treba oblikovati i plasirati informacije. Trudim se pronaći neku priču ili zanimljivost o svakom sportašu jer golo nizanje rezultata i plasmana sigurno ne može privući ljude i zadržati ih pred ekranima.

Kako provodite vrijeme na ovakvim događanjima, jeste li cijeli dan na stadionu, uspijete li uvijek uloviti baš one sportaše koje biste htjeli?

Atletika zahtijeva dugu i temeljitu pripremu. Osim večernjih natjecanja, tu su i jutarnje kvalifikacije, pa praktički cijeli dan provodimo na stadionu. Obično smo dvojica, podijelimo discipline unaprijed i pripremamo se po startnim listama i biografijama koje su nam na raspolaganju. U posljednje vrijeme radim u tandemu s kolegom Markom Šapitom i dobro smo se složili, već znamo kako tko diše. Postao je običaj da atletiku radimo u paru jer je dinamičnije i za nas i za gledatelje. Što se tiče samih atletičara, puno su pristupačniji nego, recimo, nogometaši. S našima već imamo izgrađen dobar odnos, dok sa stranima komuniciramo u prostoru koji se zove “mix zona”, gdje oni daju izjave medijima. Iskreno, ne sjećam se nijednog atletičara koji mi je odbio dati intervju.

Kako osobno komentirate veliki uspjeh hrvatske atletike posljednjih godina?

Teško mi je to shvatiti. Nikad se manje novca nije ulagalo u atletiku, a nikad bolji rezultati. Evo za primjer, u Riju na Olimpijskim igrama Hrvatska je imala dva atletska zlata kao i Njemačka, a ne trebamo naglašavati kakve oni imaju uvjete. Francuzi nisu uzeli nijedno zlato, Španjolci tek jedno. Sve to radimo bez infrastrukture, bez ijedne atletske dvorane. Naši mladići treniraju u parkovima, po hladnim halama i opet uzimamo medalje. Sve je to posljedica nevjerojatnoga individualnog rada i odricanja hrvatskih atletičara i trenera. Zamislite da im još damo adekvatne uvjete...

Traže li vas kolege novinari savjete i informacije o našim sportašima ili možda vezu za intervju s njima?

Traže oni mene i ja njih. U tom smo pogledu solidarni. Imam dosta kolega iz pisanih medija i s radija s kojima izmjenjujem informacije. Prema sportašima nastojim biti korektan i ne zavirivati u njihov privatni život. Često se ljudi znaju ljutiti i pitati zašto se neki sportaš ne javi. Morate razumjeti i njih – da je tako, Luka Modrić cijeli bi dan samo potpisivao autograme i davao intervjue, ne bi stigao ni trenirati.

Koje sportove osim atletike još pratite i volite?

Osim atletike pratim nogomet, ali i niz manjih sportova kao što su biciklizam, dizanje utega, skijaški skokovi, automobilizam, šah. U posljednje vrijeme gušt mi je otkrivati nove sportove i nevjerojatne ljude i priče u njima. Oni su samo na papiru mali, ali imaju veliko srce, i to je prava iskonska vrijednost sporta.

Koliko ste već dugo na čelu Sportskog programa HTV-a i što ta funkcija donosi u usporedbi sa sve većim brojem privatnih sportskih kanala?

Na čelu Sportskog programa HTV-a zamijenio sam potkraj prošle godine kolegu Brunu Kovačevića, koji je otišao na drugu dužnost. Moram priznati da je situacija u kući oko sporta vrlo pozitivna. Uprava i čelni ljudi podržavaju nas, što možete vidjeti i po povećanom broju sportskih minuta na programu. Vratili smo neke sportove poput vaterpola, a naša globalna strategija podrazumijeva praćenje nastupa hrvatskih sportaša, klubova i reprezentacija na velikim natjecanjima. Pokušavamo obuhvatiti što više sportova, iako smo svjesni programskih i tehničkih ograničenja. Privatni sportski kanali u velikoj su mjeri promijenili sportsko tržište u Hrvatskoj. Nekad je HRT, ako se zainatio, mogao kupiti sportski događaj koji je poželio. Sad su druga vremena, privatni kanali kupuju na bazi regije i financijski su sve moćniji. Stoga nam slijedi velika borba za sadržaje. Realno, teško je očekivati da će se komercijalni sadržaji poput engleske i španjolske lige, NBA i Formule 1 u skoroj budućnosti vratiti na HRT.

Bavite li se i osobno nekim sportom?

Kao klinac trenirao sam nogomet u nižerazrednom klubu Prigorje iz Žerjavinca. Poslije sam prestao zbog obaveza na fakultetu. Zlobnici kažu da je to bio veliki dobitak za nogomet.

Privatni život držite za sebe, no, ipak, kako provodite slobodno vrijeme?

Privatno se ne ističem ni po čemu posebnom. Najveći dio slobodnog vremena provodim sa svojom djecom Mijom (10) i Dominikom (16). Možete me vidjeti kako trčim ili vozim bicikl po savskom nasipu. Ne volim glamur i nećete me naći na špici jer to nije moj način života.

Jedan ste od najčešće komentiranih sportskih novinara po forumima – smetaju li vam kritike i kako odgovarate na takve komentare? Do čijih vam je komentara i savjeta stalo?

Kad radite ovaj posao, morate biti spremni na komentare, pohvale i kritike, tim više što radite na javnoj televiziji za koju ljudi plaćaju pretplatu. To gledam kao sastavni dio posla, od kritika nastojim izvući ono najvažnije i ono što mogu primijeniti u sljedećim prijenosima. Moje je pravilo da s kritičarima nikada ne polemiziram, Svatko ima pravo na vlastito mišljenje, koje respektiram sve dok ne prelazi u vrijeđanje.

Jeste li već bili na godišnjem odmoru ili ćete otići nakon SP-a?

Ovo ljeto koristio sam ukupno 10 dana godišnjeg odmora u Zadru, gdje imam jako puno dobrih prijatelja. Ispada da nam je ljeto najaktivniji dio godine jer imamo tri važna projekta kao što su prvenstva u vaterpolu, atletici i košarci. Kad tu dodamo teniske turnire u Wimbledonu i Umagu, Kup konfederacija, pretkola europskih nogometnih kupova – posla ima kao u priči, a ja to kao urednik moram koordinirati.

Što nam veliko priprema Sportski program HTV-a na jesen i do kraja godine?

Već su počele pripreme za dva velika projekta koje imamo sljedeće godine, a to su Zimske olimpijske igre u Pyeongchangu u Koreji i Svjetsko nogometno prvenstvo u Rusiji. To su nam kapitalci za koje se treba početi spremati godinu i više prije. Uz to odrađujemo redovni dio posla. U rujnu ponovno kreće emisija “Stadion”. Nogometna i rukometna Liga prvaka, Snow Queen Trophy i niz drugih prijenosa i emisija u jesenskoj shemi.