Strah me da neću dosegnuti bračnu sreću svojih roditelja

Kazališna glumica koja je, bez obzira na angažman u televizijskim projektima, uz Anastasju Jankovsku u protekloj sezoni imala najviše izvedbi u matičnom kazalištu HNK Split, ni ovog ljeta ne kani se odmarati. Tek što je završila višemjesečno snimanje RTL-ove serije, Nives Ivanković čekaju vrući radni mjeseci. Na Splitskom ljetu glumi Jovanu u \"Smij i suze starega Splita\", a igra i ludastu Mariju Čariju u novoj predstavi Ivice Buljana \"Adio, kauboju\" koja se radi prema istoimenome hit-romanu Olje Savičević-Ivančević. \"Sretna sam što imam posla. Zabluda je, što nekad u medijima možemo pročitati, da glumci izbjegavaju svoje obaveze. Najteže je kolegi koji rijetko i malo radi jer se u našem zanimanju živi za rad\", kaže višestruko nagrađivana glumica s kojom smo se sreli u njezinu rodnom Splitu. I unatoč pokušaju da se dobro maskira od slučajnih prolaznika znatiželjnika, neometano s njom prošetati gradom ili sjediti na ručku nemoguća je misija.

Naš razgovor neprestano prekidaju djeca, ali i njihovi roditelji. Koliko vas puta dnevno prepoznaju na ulici?

– Imam sreću da potpuno drukčije izgledam od svojih TV likova pa me u prvi mah teško prepoznaju, a tada obično komentiraju da sam u prirodi puno manja i mršavija. Ali djecu, njih ne možete prevariti. Sretna sam što su baš oni Sekini najvatreniji obožavatelji, a ujedno i najiskreniji. Osmišljavajući ulogu Seke, išla sam do tih pojedinosti da sam korijen kose obojila u \"vlaški žuto\", igrala se s umecima, s onim što u privatnom životu nikad, kako bi se Seke rekla, \"ne bi metila na se\". Čim smo završili snimanje, vratila sam se u pepeljastu boju i svoju frizuru te postala Nives Ivanković, obična nevidljiva žena iz susjedstva u kojoj teško prepoznaju \"cirkuz\" od žene kao što je Seke.

Što ste dobili od Seke Odak, čemu vas je naučila u prvoj sezoni?

– Kako će me naučiti kad sam ja Seku rodila. Ne samo da je Seke Jakišina i Makišina i Antišina tetka, nego je i Antišina baba, ali sad je i sama sebi mater. Vidite, prava sapunica. Osim što sam Seki posudila tijelo i glas, dala sam joj i svoj životni san: ma koliko ljudi bili drukčiji od nas, treba ih prihvatiti i nemati predrasude prema onima koji nemaju iste stavove i nisu dio našega svijeta. Seka nema duhovnu dimenziju, ona sve gleda kroz prizmu materijalnog, ali branim je zato što je moj životni stav prihvatiti različitosti kod ljudi, pa i kod Seke u čijem svijetu vladaju neki njeni etički i moralni zakoni. Ja sam joj udahnula svoju ranjivost i toplinu, a ona mene čak nije naučila ni malo matematike i ekonomiziranja, što ja kao Nives ne znam. Prava Odakuša! A sad je ja opet pokušavam opravdati. Šta će Seke, voli lovu, nikad nije imala lutku, nego se igrala sa zmijama.

Koji vas se prizor iz serije najviše dojmio? Gledatelje je, sudeći po komentarima, najviše impresionirala scena Sekina sloma u bazenu.

– Kada vam netko oduzme sve i slomi vam srce, logično je da ta scena mora biti vrhunac tog lika. Taj smo prizor snimali tek što nam se snijeg otopio u Splitu. Vani je bilo šest stupnjeva, ali nitko me nije mogao odgovoriti da ne snimim scenu kako sam je zamislila. I tu dolazi do izražaja ono što često spominjem – jedinstvo ekipe \"Ruže vjetrova\". Producentski, tehnički dio, ali i vlasnici obiteljske kuće Perković-Krolo, svi su bili emotivno angažirani jer smo scenu morali snimiti iz samo jednog pokušaja. Iako su stvorili sve uvjete, zagrijali bazen, pomoći nije bilo. Bilo je izuzetno hladno. Na kraju tog dana, u kojem sam trebala snimiti još 12 scena, svi smo kao obitelj imali potrebu otići zajedno na piće.

Koliko se glamurozno može živjeti od zarade od sapunica?

– Raditi posao koji volite već je božji dar, koji sam ja primila. Kad vas ljudi vide na ekranu ili kad u tisku čitaju koliko glumci zarađuju, koje aute voze i koje kreacije nose, lako se zavaraju jer je sve to iluzija. To je rudarski posao, a kreativni proces glumca ne prestaje ni noću. Iza mene stoji život prosječnog Hrvata. I dalje se vozim gradskim prijevozom bez imalo kompleksa jer nisam položila vozački ispit. Ne idem na razne promocije... Nisam, što bi Seke rekla, \"džitset\".

Čuo sam da ste uplaćivali novac autoškoli, a da niste nikad otišli na predavanje...

– To je istina. To je neki iracionalni strah. Imam tih podvojenosti. Ne bojim se životinja, jahala sam konja u Sinju i na predstavi usred Dioklecijanove palače, ali pile ne mogu uzeti u ruke! Što bi rekao moj profesor s akademije, \"Tko zna zašto je to dobro\". Bicikla? Ma ne vozim, pala bih s nje. Ali, da, jašem konja bez straha...

Vaši likovi, u kazalištu, serijama i na filmu, uvijek nose i fizičku transformaciju. Je li to bijeg od \"tipiziranja\" jednom profilu likova?

– Postoje dva slikovita svjetska primjera pristupa glumi. Neki, poput Roberta de Nira, cijeli život glume \"sebe\" i odlični su, a drugi su skloni transformacijama, poput Charlize Theron, južnoafričke ljepotice za koju smo svi mislili da je stvorena samo za holivudske akcijske filmove. Žena je u \"Čudovištu\" napravila dramsku ulogu da se smrzneš, šokirala sam se njezinom nevjerojatnom fizičkom transformacijom! Ja sam sklonija drugom načinu. Nasmijala me moja kolegica Branka Pujić iz \"Ruže vjetrova\" izjavom: \"Ti si jedina, bre, glumica koja sama oće da se nagrdi\".

Diplomiravši glumu u Sarajevu, u Zagrebu ste bili autsajder. Je li vas to pogodilo?

– Moj je put bio trnovitiji, ali logičan i realan. Da sam na zagrebačkoj Akademiji završavala s klasom režisera, bilo bi logično da se već dobro poznajemo i da počnemo zajedno stvarati. Morala sam se izboriti da me doživljavaju kao osobu na koju mogu računati. Nije bilo traumatično, otpočetka je bilo jasno zbog čega se to događa. Sve je premostivo ako ima talenta, truda i želje.

Imate li još neostvareni lik iz svjetske ili hrvatske književnosti?

– U kazalištu čovjek ima tih prilika, no ako govorim o ekranizaciji ili filmovima, rado bih igrala u hrvatskom povijesnom spektaklu. Fasciniraju me povijesne i kostimirane serije BBC-ja.

Koliko vas intuicija vodi kroz život?

– Imam izrazite senzore za prepoznavanje karaktera ljudi pa tu rijetko griješim. No životne dileme ne rješavam intuicijom. Tu sam nesigurna. Da sam broker na burzi, bila bih loša u svom poslu. Vjerojatno bi se drugi vodili za mnom i ulagali suprotno od mene.

Obožavate putovati i vidjeli ste, reklo bi se, svijeta. Jesu li vas se koja kultura ili grad posebno dojmili?

- New York je adrenalin, Kopenhagen je bajkovit kao cijeli sjever, u Pariz sam zaljubljena... no meni se posebno svidjela Bratislava. U glavni grad Slovačke zaljubila sam se kad smo ondje igrali predstavu \"Ptičice\". Tako je topla, zanimljiva, nije sitna, a nije ni ogromna. Svidio mi se i duh prošlog vremena toga grada. No, iznad svih gradova i država, tu je Italija. Cijelu sam je proputovala, ostala mi je još samo Sicilija. Da sam mlađa i da dobro govorim talijanski, mogla bih tamo živjeti. Najčešće putujem upravo našim susjedima. Slični su nam mentalitetom, volim njihovu brzinu govora, gestikulaciju, arhitekturu, okus kapučina.

Uz putovanja, za vas kažu da imate milijun hobija...

– Meni su hobiji ono što su ljudima svakodnevni poslovi. Moja majka kuha svaki dan pedeset godina i ne vjerujem da to može biti lako. Zbog ritma života i posla često ovisim o hotelskoj usluzi, cateringu, pa mi ti domaćinski poslovi dođu kao hobi. Volim kuhati za prijateljice i prijatelje. Najveći mi je kompliment kad se sve pojede. Ponekad mi je to draže nego kad mi kažu da sam odigrala dobru ulogu. Živim u zgradi sa šest stanova i imam komadić svog vrta u kojemu sam zasadila dvije masline, limun, ruže, dvije male smokve, pa se i time bavim.

Koju kuhinju najviše volite?

– Mami u šali znam reći \"ti si lešo\" jer na kuhanome sam odrasla – lešo janjetina, lešo riba, sve lešo. Ne pridržavam se posebne prehrane, volim laganiju hranu s kojom kombiniram maslinovo ulje, acceto balsamico, kapare... Talijanska kuhinja mi je draga, volim eksperimentirati, trenutno isprobavam kinesku. Najviše me opušta sjeckanje povrća, određivanje mjera, slaganje... Ne volim prati suđe! Da nemam mašinu za suđe, ne bih nikad ni kuhala.

Svojedobno ste bili pravi konzument TV sadržaja, zašto danas rijetko palite televizor?

– Otac Ante cijeli je život bio televizijski novinar pa je kod nas u kući Dnevnik bio Biblija, a, naravno, i sve informativne emisije. Obožavatelj sam dobrih filmova, serija, dokumentaraca, ali sve manje imam vremena za tu razbibrigu. Kad dođem doma, još mi je jedini užitak uzeti dobru knjigu. Uvijek ih imam par kraj noćnog ormarića. Trenutno čitam dirljiv roman \"Hotel Zagorje\" Ivane Simić Bodrožić. U fazama čitam naše autore pa se vraćam klasicima. Inače obožavam turskog pisca Orhana Pamuka.

Kako održavate izgled?

– Živciranjem! Šalu na stranu, volim plivati. Obožavam kad ljeti ujutro ustanem i plivam sat vremena. Nakon toga sam nova osoba i mogla bih ne spavati tri dana. Zimi nisam od akcije. Ne volim miris teretane, pokušala sam, čak sam i uplatila članarinu, pa se nikad nisam pojavila. Možda mi pomaže genetika, a s druge strane – puno hodam. Samo k roditeljima, koji su tri-četiri kilometra udaljeni od mog stana, skoknem barem jednom dnevno.

Što kažu roditelji, otac Ante i majka Zora, na \"Ružu vjetrova\", gledaju li vas?

– Gledaju sve hrvatske serije. Seku su zavoljeli i razgovaraju sa mnom o njoj kao da je riječ o trećoj osobi. Komentiraju moj rad i zato što su najiskreniji kritičari, branim im da dolaze u teatar na premijeru. Imam osjećaj da im neću biti vjerodostojna. Ljudi koji te ne poznaju lakše uđu u tvoj lik od, primjerice, roditelja, za koje mislim da im moja gluma sliči na prevaru. Tata je negodovao zbog toga jer je obožavatelj teatra, a mama je prava mama – ima tremu uoči mojih nastupa, i u seriji i u predstavama strahuje da ću nešto faliti. Sretni su i ponosni na mene, kao i ja na njih.

Kako su reagirali kad su vas vidjeli u vjenčanici?

– Ni kao curica se nikad nisam zamišljala u vjenčanici. Zato sam za Sekino vjenčanje odabrala sladoled-haljinu, koja je meni odbojna, ali je za njih kao stvorena. Kod roditelja je vjenčanica prošla neopaženo jer je u prvom planu bio Jozef, psić sa Sekinom frizurom, kakvog je nabavila po uzoru na svjetske džetseterice koje s njima obilaze modne revije.

Zar ni kao djevojčica niste sanjali o vjenčanju?

– Ma kakvi! Igrala sam se s dečkima, ni haljinice mi nisu bile drage. Moja sestra od svoje duge kose radila pletenice, a ja sam bila ošišana nakratko. U osmom razredu putovala sam iz škole busom po velikom pljusku. Slučajno sam neku ženu s vrećicama očešala laktom. \"Mali, makni se\", viknula mi je. Kad sam joj rekla da nisam dečko, prekorila me: \"Aj, pusti kosu da bar izgledaš ko žensko\". Otad uvijek imam dugu kosu.

Tada još niste sanjali o glumi, tada ste htjeli biti – liječnica?

– Da. Htjela sam upisati medicinsku školu koja nam je bila u susjedstvu. Bila sam odličan učenik u osnovnoj školi, no odvratila me činjenica da bih četiri godine morala ići na nastavu popodne. Rekla sam, nema šanse. Kao curica sam željela biti stjuardesa, bilo mi je to zanimanje iz snova. Godinama kasnije pokojni Dino Dvornik i ja putovali smo avionom kad je prokomentirao: \"Ma kad će nam više doći ona leteća konobarica\". Dugo smo se smijali kad sam mu rekla za svoj djetinji san.

Uz stariju sestru, imate i pet godina mlađeg brata. Tko je bio razmažen od vas troje?

– Profesor psihologije na fakultetu svima je mogao procijeniti koje je dijete po redu u obitelji. Za mene je mislio da sam jedinica. Šokirao se kad sam mu rekla da sam srednje dijete. U trideset godina prakse, rekao nam je, nije nijednom pogriješio. Moji roditelji su zaslužni što su svima troma jednako davali ljubav pa se svaki od nas mogao osjećati kao jedino dijete. Snažno sam povezana s bratom i sestrom, no s vremenom sam stekla ulogu najstarije – kad god nešto zašteka, zovu Nives. Dođem im kao mama i uživam u toj ulozi.

Imate nećakinju Iris prema kojoj ste jako emotivni, za diplomu ste joj darovali tečaj u autoškoli. Što vas kod djece razoruža?

– Ako neće tetka, bar da moja nećakinja vozi! Lijepo je kad ljudi imaju djece. Biti odlična domaćica i majka, to je kao glumici dobiti Oscara. Nažalost, ima puno ljudi koji nisu zaslužili imati djecu, a imaju ih, kao i onih koji ih itekako zaslužuju, a ne mogu ih imati. To su osjetljiva životna pitanja, ali nismo mi krojači svoje sudbine do kraja. Bit će što Bog da.

Glumica Debra Messing nedavno je izjavila: \"Ljudi su u prošlosti umirali u dobi od 37 godina pa je bilo lako zavjetovati se nekome na vječnu ljubav. Sad živimo puno dulje i čini mi se da partner za cijeli život predstavlja samo romantičan pojam\".

– Izjava je dobra i ima nekog uporišta, no mislim da svi vjerujemo da je svaka ljubav i ona prava. Kad sagledaš bivše veze nakon određenog vremena, shvatiš da to baš i nije bilo tako. Protiv braka nemam ništa, poštujem tu instituciju, no forma nije jedino što određuje sreću. Idem na misu svake nedjelje i gledam prekrasne mlade ljude s dvoje, troje djece. Lijepo je vidjeti što uspijevaju sačuvati te vrijednosti u ovim ludim vremenima.

Što mislite što je kod vas utjecalo na to da ste singl žena?

– Kad čovjek prijeđe četrdesetu, prestaje planirati i počinje živjeti onako kako mu to život nosi. Ako ti se nisu dogodile velike i lijepe stvari koje si priželjkivao, postani zadovoljan malim stvarima. Tako ja živim. Tko zna što sutra može donijeti. Ja sam poprilični pasivac, ne inzistiram da se dogode stvari. S druge strane, ne zaboravimo, živim pokraj dvoje divnih ljudi koji su zajedno već pedeset godina i izveli su troje djece na pravi put. Možda idealiziram svoju obitelj, ali kad čovjek odrasta u kompaktnoj, homogenoj i toploj obitelji, ne želi ništa manje. Strah da ne bih mogla doseći isto možda određuje moj singl status. Svi mi težimo suživotu s jednom osobom, ali nije sve za svakoga. Poštujem brak, obitelj, singl status. Sve ima svoje zašto. Volim svoj život kakav jest s ljudima koji me okružuju i to me čini sretnom. Vidjet ćemo što će biti sutra ili za dvije godine.

Radili ste s profesionalcima iz cijele regije. U \"Villi Mariji\" glumili ste pod redateljskom palicom meksičke redateljice Alicije Carvajal. Kakvom je pamtite?

– Divna, topla, mila, veliki profesionalac. Alicia je radila prvu hrvatsku telenovelu, na njoj nepoznatom jeziku, i sve je rješavala bez stresa. Naučila nas je zakonitostima glume ispred tri ju televizijskih kamera. Kad to usporedim s \"Ružom\", tvrdim da je puno realnija serija, likovi i dijalozi puno su svakodnevniji od meksičkih sapunica, pa i \"Ville Marije\".

Na tom snimanju i sami ste uzeli kameru i snimili dokumentarni film \"Villa Maria: Iza kulisa\". Hoćete li ponoviti sličan projekt?

– Budući da sam ga snimila, montirala i režirala, za dokumentarni prvijenac nije bio loš. Nadam se da ću u budućnosti možda krenuti tim putem jer sam prije glume željela biti redatelj. Prije moram skupiti veliko iskustvo u asistiranju redateljima da bih se usudila nešto režirati. Bavim se srodnim stvarima, za dar svojoj župi Svetoga Frane adaptirala sam knjigu \"Mudrosti jednog siromaha\" Eloia Leclerca o segmentu života zaštitnika naše crkve. Ideja je napraviti i predstavu u misi za jednu njegovu godišnjicu. No ne usuđujem se dok ne steknem dovoljno iskustva jer nisam od onih koji kažu - sve znam, sve mogu i sve je jednostavno. Isto je i s mojim autorskim tekstovima. Već dulje radim na jednoj duodrami. Premda su mi mnogi koji su je pročitali rekli da je zrela za objavu, moj bolesni perfekcionizam ne dopušta mi da se potpuno posvetim tome. Vjerujem u sebe, ali se ne precjenjujem.

Danas vam je 45. rođendan, kako ćete ga proslaviti?

– Strašno mi je neugodno primiti darove, sva se uzvrpoljim, uznojim, nije mi dobro. Frendice nikad ne znaju kad ću slaviti i svaki put nasjednu na moju foru. Dvadesetak dana prije rođendana namamim ih da izađemo na večeru, priredim malu feštu s izlikom da se nismo dugo družile. Kad krenu zvati za rođendan i pitaju za slavlje, kažem im da su zakasnile. A dar, pitaju one. Ništa dar, prošlo je slavlje, sljedeće godine.