NEM Zagreb, događaj koji je u zagrebačkom Hotelu Esplanade okupio utjecajne ljude televizijskog biznisa, imao je doista posebnog gosta.
Frank Spotnitz bio je producentom legendarnih Dosjea X te scenaristom The Man in the High Castle, a sa snimanjem je krenula serija Leonardo koju je naručila paneuropska produkcijska inicijativa koju čine ZDF, RAI, i France Télévisions. Iskoristili smo priliku za kraći razgovor s jednim od najboljih televizijskih scenarista danas.
Je li ovo prvi put da ste u Hrvatskoj? Kako vam se svidio NEM Zagreb?
Ovo je drugi put da sam u Hrvatskoj jer sam ovdje snimao neke dijelove serije Granice zločina prije četiri ili pet godina u Rovinju, i to je bilo krasno. No, želio sam doći u Zagreb jer nikada nisam bio u ovom gradu. Još nisam vidio previše, ali prekrasan je, kao i ovaj povijesni hotel, velik je privilegij da sam ovdje. I uživam, događaj je dobro organiziran, nije prevelik, često takvi događaji budu previše kaotični pa ne stignete ni s kim sjesti i malo popričati. Ovo je puno intimnije, imali smo dobrih razgovora, sve je baš dobro.
Spomenuli ste u uvodnom govoru kako educirate i neke hrvatske scenariste. O kome se točno radi?
Pa, sinoć sam popio piće s njom i njenim mužem. Riječ je o Serial Eyes programu, dijelu filmske škole DFFB, u kojoj svake godine uzmemo 12 pisaca iz cijele Europe. Njezino ime je Maja Pek koja zapravo i posjeduje tvrtku koja se bavi produkcijskim uslugama ovdje u Zagrebu. Željela je unaprijediti svoje pisanje. Pristupila je prije dvije godine i razvila briljantan projekt, koji još nije snimljen, ali bi trebao. Sinoć mi je pisala o novom projektu na kojem radi koji također zvuči fantastično. Ono što me osupne svaki put kada putujem po Europi jest što ima toliko talenta, ali odgovorne strukture nužno ne podupiru taj talent. Ne osiguraju put prema uspjehu. Puno je centraliziranih struktura gdje o tome što će se raditi odlučuju ljudi s vrha, umjesto da poslušaju sjajne ideje koje imaju mladi scenaristi i filmaši, i da im se da novac za to. A obrnuto je. Mislim da zato puno tradicionalnih TV kuća imaju sve stariju publiku, odnosno ne dobivaju novu, mlađu. Prosječna je dob onih koji gledaju tradicionalne televizijske programe iznad 60 godina, izgubili su tu mlađu publiku. To je tragično. S moje strane ja pokušavam podučiti scenariste, ali televizije i producenti moraju se promijeniti kako bi omogućili tim mladim piscima da ispričaju priče do kojih im je stalo. Oni postoje, i isporučit će, talent je golem, ali prilika nije.
Vratimo se na prepreke za nove scenariste. Što ste primijetili?
Koliko sam shvatio da ovdje, ako ste producent ili scenarist, morate samostalno razviti tri scenarija. Riskirate svoje vrijeme i novac prije nego što doznate ima li za to uopće interesa. Mislim da ako snizite barijeru ulaska u konkurenciju, olakšat ćete ljudima, mislim ovdje na novčana sredstva, koja ne moraju biti prevelika, onolika da se projekt razvije te bi se time ohrabrila ambicija.
Čitali smo neke tekstove s naslovima poput “Frank Spotnitz radi seriju u kojoj je Lenorado – gay”. O čemu se doista radi?
Točno je da se tako piše. Ali to je smiješno jer ovo je 2019. godina, a ta je tema postala toliko političkom, bilo da se gleda zdesna ili slijeva. A to tako nije bilo u 15. stoljeću. Za njega to nije bilo nešto osobito važno, kontroverzno, a nije bilo ni neobično, pogotovo u Firenci. To niti nije poanta naše serije niti kut gledanja na Leonardov život. Mislim da bilo krajnje nepravedno prema Leonardu svesti ga na njegovu seksualnu orijentaciju. On je naprosto bio nevjerojatan genij, imao je puno kvaliteta, niti nije potrebno isticati baš taj dio njegove osobnosti. Pogrešno bi bilo shvatiti tu seriju samo na taj način.
The Man in the High Castle je distopijska serija o drugačijem kraju Drugog svjetskog rata po knjizi u posljednje vrijeme jako ekraniziranog Philipa K. Dicka. Zašto ljudi vole Dicka i serije ovakve tematike?
Philip K. Dick bio je toliko radikalno nekonvencionalan mislilac, gledao je sve iz ugla iz kojeg nitko drugi nije. To je nešto nevjerojatno, sve do današnjeg dana. Napisao je toliki broj kratkih priča s takvim različitim i iznenađujućim pogledom da je to nešto doista nevjerojatno. I to je za nas oduševljenje jer nam omogućuje pogled na svijet oko nas na sasvim nov način. Takva je i ta distopijska priča The Man in the High Castle, koja nam govori kako nema ništa neizbježno oko nas. Kraj je rata bio kakav jest, ali nije se moralo nužno tako dogoditi. Ono što je za mene bilo posebno jako jest pomisao kako ne treba pretpostavljati kako će dobri momci uvijek pobijediti. Ne činite ništa komentiranjem i lajkanjem na Facebooku ili Twitteru. Ako želite nešto promijeniti radite ono što sada rade ljudi u Francuskoj, izađite na ulice, štrajkajte, napravite im novčanu štetu, nije dovoljno sjediti kod kuće bingeati i lajkati. Tako ćete izgubiti, loši će momci pobijediti. Da ne budem do kraja depresivan, dugoročno ipak loši momci neće pobijediti. Pogledate li kroz stoljeća, stvari su se popravile, ali ako gledate samo naše doba, stvari bi se mogle značajno pogoršati. I doista se čini da se pogoršavaju zadnjih nekoliko godina. Kada je serija počela 2015. godine, želio sam reći Amerikancima kako uvijek sebe gledamo kao dobre momke, ovisno o tome što se događa s tvojom generacijom, jer svaka živi ili ne živi u skladu sa svojim idealima. Nije neizbježno da ćemo učiniti pravu stvar. Loše stvari se događaju. No, to kažete kao neki scenarist, a svijet ide dalje. Ali barem to kažete.
S obzirom na današnja vremena, čak se čini mogućim da bi Dosjei X bili i gledaniji nego kada su se emitirali. Slažete li se?
Ne znam bismo li bili uspješniji danas, ali mislim da je to serija koja bi mogla ići zauvijek. Jer ima nešto vječno u toj ideji, vjernika i skeptika. Mislim da ima jako puno razloga zašto je ta serija uspjela. Jedan od ključeva je što ste imali dvoje ljudi koji s temeljnim neslaganjem o praktično svemu, vjernika i skeptika. No duboko su se poštovali, i bili su duboko romantičarski likovi kojima je stalo do istine. Bio je to i slogan serije – “Istina je tamo”, ne “Fake news tamo”. Oni su tražili istinu i pri tome se suočavali sa zastrašujućim mračnim situacijama. Na kraju, koliko god ponekad strašna serija znala biti, bila je puna nade. Osjećali ste manje straha jer Mulder i Scully bili su ti dobri i principijelni ljudi koji su nastavljali raditi dobre stvari unatoč paranoji, korupciji, svega onoga što i danas imate u svijetu. U konačnici se radi o integritetu i držanju do istine, to je ujedinilo Muldera i Scully, bili su suprotni ali su oboje željeli istinu. Bili su potrebni jedno drugome kako bi došli do istine. Danas vidite koliko su ljudi podvojeni u cijelom svijetu ali svi smo na istoj strani, svi želimo zdravlje, sigurnost, dug život, pobrinuti se za obitelj. A mi to zaboravljamo, nego se prepiremo, umjesto da prepoznamo što imamo zajedničkoga, a to je daleko više od onoga što nas razdvaja. Ljudi to izgleda ne vide.
Produkcijom su se počele baviti i velike kompanije poput Amazona, i to vrlo ambiciozno. Ne stvara li to preveliki pritisak na autore?
To doista stvara daleko više pritiska, ali ne mislim da smanjuje kreativnost i kvalitetu, sve to je zapravo bez sumnje dobra stvar. Ima loše televizije ali nikad nije bilo više bolje televizije, prilika da se ispričaju dobre priče. Nikad nije bilo kompetitivnije, teško je svima, pa i meni. Kako da vas primijete ako se radi 500 ili 600 serija godišnje? Na koji način se ističete? Puno je to pritiska. Ali vjerojatno je dobra stvar, staviti ljude poput mene pod takav pritisak, jer onda se ističu najbolje priče, one koje traže da ih se ispriča. Ono što se previđa je kako je taj trend stvorio globalnu kulturu konverzacije koje prije nije bilo. U moje vrijeme gledali smo samo američku televiziju i ničiju drugu, možda jednu ili dvije britanske serije godišnje. A sada, upalim Netflix ili Amazon pa mogu gledati hrvatske serije, poljske serije, indijske, izraelske, bilo koje. To je sjajno, divno, za cijeli svijet da upozna druge kulture i njihovo gledanje, prepoznavanje njihovog života, ne samo svojega, i mislim da je to jako dobro. Ono na što moramo paziti jest da te korporacije ne progutaju svu konkurenciju. I to je ono gdje tradicionalne televizije moraju pronaći način kako da odgovore. Alliance s Leonardom je jedan takav način, pametan, dobar, jer ima ambiciju raditi velike serije. Ponekad će to biti manje serije, koje su lokalne, koje govore hrvatskoj ili francuskoj publici na način na koji to teško mogu Netflix, Apple ili Amazon. Dobra je stvar ako dorastete izazovu, ali ne znam hoće li se to dogoditi, nadam se da tradicionalne televizije o tome međusobno razgovaraju.
Što ste od europskih serija vidjeli u posljednje vrijeme, ime nekih doista odličnih s visokim budžetima?
Još nisam vidio Das Boot, neki moji prijatelji radili su na tome, no Babylon Berlin naprosto obožavam, impresioniran sam, spektakularna serija koju sam odgledao u cijelosti što rijetko radim jer ne stignem. Ali ovo je bilo doista sjajno. Ali, gledamo sam i Delhi Crime, seriju koja je napravljena prema stvarnom zločinu u New Delhiju u Indiji, snimljena je za siću, a radi se o sjajnoj seriji. No, većinom ipak gledam po nekoliko sati svega, ne stignem, jer pišem svoje serije.