Jurica Pavičić i Klara Rusan: Tri kuće, tri prijatelja
Profil, Zagreb 2022.
Prije nekoliko godina Klara Rusan (1993.) je, pod imenom Klarxy, objavila impresivan, ali krajnje nekonvencionalan crtani roman "Where Do People Go After They Die?". Lijepo izdanje, začudna tema (zagrobni život i sve što usto ide), impresivna crtačka i pripovjedačka vještina, svojevrsna underground freska preformatirana u poveliku neuvezanu knjigu, koju je najbolje čitati i gledati na nekom temeljito pometenom i prostranom podu, nije međutim naišla ni na kakav odjek u takozvanoj kulturnoj javnosti. Ovaj je njezin čitatelj čekao da netko nešto napiše, ili barem da dovoljno suvislo izvijesti, pa da i on onda nešto kaže, ali je čekanje toliko potrajalo da je na kraju i sam odustao. Osim toga, bilo je to već vrijeme kada je on, čitatelj, svoju spisateljsku platformu selio s jednoga mjesta na drugo. A u preseljenjima se, na žalost, uvijek ponešto izgubi.
O Jurici Pavičiću (1965.) nije nikad ništa napisao. Ili jest, ali vrlo davno. Razlozi su brojni i dijelom proturječni. Neki su i izvanknjiževne i nečitalačke naravi: jedni o drugima šutimo da ne bismo ružno govorili, ili da se ne bismo svađali. Šutimo zbog cjeloživotnih povrijeđenosti, koje naravno uvijek imaju dobre razloge. Ali čitamo, makar iz znatiželje. Ponekad i ne samo iz znatiželje.
Eto, tako nisam pisao ni o Klari Rusan, ni o Jurici Pavičiću, dvoje generacijski i poetički vrlo različitih, pa i udaljenih autora. Klarxy je autorica sa zidova, pseudografiterka, maestra infantilizacije prizora, kraljica onostranih sitnica, atradicionalna borkinja protiv perspektive, virtuozna, ali savršeno samosvojna stilistica. Pavičić je konzervativni pripovjedač, žanrovac, pisac vrlo jasne i izgrađene konstrukcije, tvrde rečenice i neprobranih metafora, pomnjivi proučavatelj jednoga devastiranog svijeta i urbaniteta, pravedni sudac iz poučnih romana. Našli su se u slikovnici, koja možda i nije sasvim slikovnica nego je strip, izvanrednog, ali vrlo odrasloga naslova "Tri kuće, tri prijatelja". I rezultat njihova susreta i spoja je, kako već to ponekad biva kada se nađu autorski izgrađene suprotnosti, zapravo izvanredan.
S jedne strane, "Tri kuće, tri prijatelja" u malo je riječi jedan od onih lijepih, dobro zamišljenih i napisanih dječačkih romana, kakvih je u sedamdesetima bilo obilje u bibliotekama zagrebačkih Vjeverice i Jelena, te sarajevske Lastavice, s druge je strane Klara Rusan pronašla savršenu vizualnu formu za Pavičićev tekst. Pritom, niti je on pisao scenarij za slikovnicu, niti se ona bavila njezinim ilustriranjem. Čitatelj si ne može pomoći, ali "Tri kuće, tri prijatelja" čita kao strip.
Pavičićev tekst može biti doživljen i kao skica za nenapisani dječji roman. Dijelom avanturistički, dijelom kriminalistički, taj roman, naravno, završava pobjedom pravde, trijumfom prijateljstva i neskrivenom pedagoškom poukom. Ali upravo tako su, recimo, završavali i kanonski romani Ericha Kästnera, koji zacijelo predstavljaju vrhunce naših djetinjstava. To, naprosto, tako treba. Pritom, autor je u svoju skicu za roman ubacio sve ono što predstavlja njegovu autorsku opsesiju dok piše takozvanu književnost za odrasle ili eseje za Magazin Jutarnjeg lista: ratnog veterana u trlišu, srednju klasu iz nekih starih kuća i stanova, neuređeni, tojest razređeni urbanitet jedne splitske ulice, potonuće u kriminal do kojeg dolazi po logici društvene neumitnosti… Klara Rusan ga je pratila tako što je njegove realističke i naturalističke zamisli, slike i prizore stilizirala u neki opći grad i u ikonične likove. Ona crta kao kakva luda monahinja, koja se bavi ikonopisanjem grada. Tako je radila svoj zagrobni strip, tako je oslikavala Trg bećarca u Pleternici, tako crta Juricu Pavičića. A tako je crtala, da ne budem baš prekomjerno diskretan, pa da ne ispadne da nešto prešućujem, i slikovnicu za odrasle po priči "Gong" iz "Sarajevskog marlbora".
U Pavičićevom slučaju ovaj njezin način doveden je do krajnosti i do poetičkog vrhunca. Zahvaljujući njoj, jedna priča koja je htjela ostati lokalna uzdigla se do općenitosti. To onda biva Split ili bilo koji drugi grad.
Nisam stigao promisliti za kakvu je, zapravo, djecu slikovnica "Tri kuće, tri prijatelja". Ako je uopće za djecu i ako je to slikovnica, a ne strip. Jer to u krajnjoj liniji više nije ni važno. Ovo je samosvojno djelo, koje bi svi fanovi Jurice Pavičića - a njih, vjerujem, nije malo - trebali nabaviti i pročitati, pa ga onda proslijediti svojim dječacima i djevojčicama, možda uz podsjećanje na herojska vremena vlastitih djetinjstava kada su dječje priče i slike išle upravo ovako kao kod Jurice Pavičića i Klare Rusan Klarxy.
Priče za dječake i priče za djevojčice
Ovo je, u to nema baš nikakve sumnje, dječačka priča i slikovnica. Kao što su dječački "Junaci Pavlove ulice" ili "Emil i detektivi" i "Emil i tri blizanca", a djevojčičke su "Heidi", "Proljeće, mama i ja", pa i "Tonček i Točkica". Djevojčice su u ona vremena imale slikovnice o Maji, a dječaci su imali bezbrojne adaptacije Winnetoua i ostalih junaka Karla Maya. Međutim, već u ona vremena privlačno je bilo, barem iz djetinje perspektive, prelaziti u drugi svijet, upoznavati se s onim što ti se s neporecive pozicije spola i roda ne bi trebalo sviđati. Iako sam i tad bio dječak, "Heidi", "Tonček i Točkica" te danas zaboravljena knjiga Anđelke Martić "Proljeće, mama i ja", bile su moje knjige. Premda su i one druge bile moje. Svako je dijete androgin, svi smo mi, barem u svojoj glavi, u imaginaciji, te kao čitatelji i gledatelji, zauvijek djeca i androgini. U tom smislu "Tri kuće, tri prijatelja" slikovnica je za djevojčice.
Stilizacije
Jurica Pavičić nastoji da sačuva autentičnost mjesta i lokalnog znaka. Pa se tako mora znati ne samo ime Ulice kneza Višeslava, nego i to da "je nitko ne zove tako". "Svi je zovu Partizanska, a ja ne znam zašto." To govori dječak, ujedno lik pripovjedača. Ovo ne pripada dječjoj pripovijesti, ali je dio autorove opsesije u njegovoj odrasloj pripovijesti. A za "Tri kuće, tri prijatelja" važno je, jer pokazuje na koji način Pavičić stilizira stvarnost u svojoj priči. Ili je pokušava ne stilizirati. Klara Rusan, pak, radeći sve suprotno, rastapajući identitet mjesta u univerzalizmu svoje ikone, ipak čuva ono u što ikonopisac ne smije dirati, u znakove i simbole koji se opiru poopćavanju: recimo kada crta Vokswagenovu Bubu, to mora ostati prepoznatljiva Buba. I škure su na splitskim prozorima.
VIDEO>>Dramatične scene iz centra Zagreba sa snimanja filma Black Canary: Snimali sudar automobila i tramvaja na trgu bana Jelačića