Sva lica Isusa u zapadnoj filmskoj kulturi

Televizije diljem svijeta ovih su dana posegnule u svoje filmske arhive tražeći biblijske naslove kojima bi ilustrirale nadolazeće blagdane. Iako ga je u zapadnoj pop kulturi svojom popularnošću zasjenio konzumeristički Djed Mraz, filmovi o Isusovu životu ponovno će biti važan dio božićnog repertoara. Brojni redatelji dosad su nam ponudili su svoja viđenja jedne od najpoznatijih priča u povijesti. Pri tome su se, doduše, češće fokusirali na Isusove godine, uključujući smrt i uskrsnuće koje obilježavamo u proljeće, no u dosadašnjoj produkciji više je nego dovoljno filmova koji su prikazali kompletan Isusov životni put. Kao najznačajniji, a po mnogima i najbolji takav rad, ističe se miniserija "Isus iz Nazareta" redatelja Franca Zeffirellija, u kojoj Robert Powell glumi Isusa Krista.

Učiniti Isusa "našim"

Taj "ultimativni film o Isusu" iz 1977. godine u šest i pol sati trajanja ubacio je brojne često preskočene detalje Evanđelja, a jedan je od prvih koji je prikazao Marijine trudove, umjesto da je samo preskočio na prizor sretne Bogorodice s Isusom u rukama.

Iako na temelju kompleksnih istraživanja, prvi put objavljenih 2001. godine, danas pretpostavljamo da je Isus bio oniži, crnomanjast čovjek krumpirastog nosa i kratke kovrčave kose, Powellova eterična pojava s prodorno plavim očima i dugom svilenom kosom učvrstila je romantiziranu sliku Isusa na koju se do današnjeg dana oslanjaju brojni prikazi njegova života. Time ga uporno pokušavamo učiniti više "našim", "ugodno zapadnjačkim", što je posebno zanimljivo u trenucima novog egzodusa golemog broja ljudi s Bliskog istoka, kada iznova zaboravljamo da je Isus bio bliži "njima" nego "nama".

Jedan od filmova koji su se suprotstavili nerealnom prikazu Isusa kao nekakvog skandinavskog božanstva bilo je Pasolinijevo "Evanđelje po Mateju" iz 1967. godine, koje se do danas smatra jednim od najvjernijih prikaza Isusova života. Pripovijedajući priču od njegova rođenja do smrti, Pasolini je za glavnu ulogu odabrao Enriquea Irazoquija, pomalo neuglednog Španjolca spojenih crnih obrva, a snimanje se odvilo u siromašnoj talijanskoj regiji Basilicati, jer je redatelj smatrao da je Nazaret previše nestabilna i turistički kontaminirana destinacija.

Snimljen u duhu talijanskog neorealizma i bez pretjerane glorifikacije glavnog junaka (poznato je da je Pasolini bio uvjereni ateist), film je liku Isusa napravio veliku uslugu jer ga je prikazao kao skromnog, naoko običnog čovjeka, s čijom se mukom mogao poistovjetiti svaki gledatelj.

Pasolini se kasnije prisjetio da je namjerno odabrao Matejevo evanđelje jer je "Ivanovo evanđelje smatrao previše mističnim, Matejevo prevulgarnim, a Lukino previše sentimentalnim".

Kritičari su ga, naravno, žestoko napali jer su smatrali nedopustivim da o tako važnoj vjerskoj temi govori jedan otvoreno deklarirani homoseksualac i komunist.

U ulozi ostarjele Marije angažirao je vlastitu majku, glavni glumac bio mu je naturščik, inače student ekonomije kojeg je Pasolini znao iz marksističkih krugova, a kao sporedni likovi u filmu su se pojavili progresivni pisci Enzo Siciliano, Alfonso Gatto, Natalia Ginzburg i Juan Rodolfo Wilcock, kao i filozof Giorgio Agamben.

Zanimljivo je da se upravo na Pasolinijevim lokacijama četrdeset godina kasnije snimao i jedan od najrazvikanijih pokušaja vjernog prikaza Isusova života i smrti: "Pasija" Mela Gibsona, u kojoj je novozavjetna priča o njegovim posljednjim danima pretvorena u mučnu eksploziju nasilja u kojoj Jim Caviezel prekriven brojnim ranama i litrama lažne krvi vuče svoj križ prema Kalvariji. Usprkos osrednjim kritikama i gotovo pornografskim zlostavljanjem prikazanim u filmu, "Pasija" je 2004. godine oborila mnoge rekorde, zaradivši 612 milijuna dolara na svjetskim kinoblagajnama i postavši jednim od najgledanijih filmova s početka tisućljeća.

Povratak obiteljskom filmu

I dok se mnogi i dalje zgražaju nad načinom na koji je Gibson prikazao posljednje Isusove sate, "Pasija" je daleko od najkontroverznijeg filma o Isusu.

Na vrhuncu hipi ludila, 1973., Norman Jewison predstavio je famozni "Isus Krist Superstar", mjuzikl inspiriran rock operom Andrewa Lloyda Webbera i Tima Ricea. U njegovu filmu Isusa glumi razroki plavušan Ted Neeley. Marija Magdalena, koju glumi Yvonne Elliman, otvoreno mu pokazuje romantičnu ljubav, a Judu glumi Afroamerikanac Carl Anderson! Povrh svega, u trenutku Isusove smrti, ostatak ansambla oko križa izvodi plesnu koreografiju, što je šokiralo mnoge konzervativnije gledatelje filma.

Još jedan kultni film o Isusu koji je svojedobno izazvao mnogo zgražanja bio je "Brianov život" Montyja Pythona iz 1979. godine, u kojem je Graham Chapman utjelovio Briana Cohena, mladića koji je u isto vrijeme rođen u štali pokraj Isusove, zbog čega ga tri kralja slučajno zamijene sa Sinom Božjim, a u kasnijem životu često se i sam sukobljava s Isusovim neprijateljima, poput Poncija Pilata, dok ga okolina uporno brka s Mesijom. Ova sjajna vjerska satira odmah je ocijenjena blasfemičnom, pa su brojne lokalne vlasti u Velikoj Britaniji stopirale njeno prikazivanje. U Americi je, usprkos cenzorskoj ocjeni 18+ i zajedničkim prosvjedima židovskih i katoličkih zajednica, "Brianov život" postao najgledaniji britanski film godine, a distributeri nekih zemalja sjajno su iskoristili činjenicu da su njihovi susjedi zabranili film. U Švedskoj je reklamiran kao "toliko smiješan da su ga Norvežani zabranili".

Još jedan od sjajnih filmova o Isusu, a koji ga zapravo i ne pokazuje, epski je Ben Hur, filmska adaptacija Wallaceova romana "Ben Hur: Priča o Kristu" koju je režirao William Wyler.

Među konvencionalnijim filmovima o Isusovu životu koji nisu prošli bez kontroverzi Scorseseova je biblijska drama "Posljednje Kristovo iskušenje" iz 1988., u kojem veliki Willem Dafoe glumi Isusa podvrgnutog zemaljskim sumnjama, strahovima i samopreziru, što kulminira u susretu s đavlom, koji ga mami u krevet pohotne žene.

Nakon što su veliki redatelji u detalje razložili sve moralne dvojbe s kojima se Isus susretao razapet između svoje ljudske i božanske strane, čini se da je nova tendencija "smirivanje strasti" i povratak zlatnom dobu Hollywooda, kada je Sin Božji prikazivan na idealističan, vrlo blag, te ponovno zapadnocentričan način.

Takva je djelomično i "Priča o Isusovu rođenju" redateljice Catherine Hardwicke koja se 2006. pojavila kao smiren kontrapunkt mahnitoj Gibsonovoj "Pasiji", a koja se koncentrira na dramu Josipa i Marije nakon njezina bezgrešnog začeća, odmičući se doduše od bizarnog arijevskog prikaza Svete obitelji, no isporučujući jedan temeljno suspregnut film čija je namjera izbjeći bilo kakvo talasanje.

Uoči Uskrsa 2016. u kina nam dolazi i "Mladi Mesija", romantizirana priča temeljena na romanu Anne Rice u kojoj mladi Adam Greaves-Neal glumi Isusa, dok se u drugim ulogama pojavljuju zvijezde poput Seana Beana, Davida Bradleya i Christiana McKaya. Prema prvim informacijama, ponovno će se raditi o jednom sasvim ugodnom filmu, uz kakav čitava obitelj bez crvenjenja može dočekati blagdane.