John Vorhaus

Svaka dobra komedija ima dva sastojka: istinu i bol

Foto: Press Association/Pixsell
Svaka dobra komedija ima dva sastojka: istinu i bol
30.11.2015.
u 17:00
O Bračnim vodama, univerzalnoj formuli duhovitosti i životu u Hollywoodu razgovarali smo s Johnom Vorhausom koji je kao glavni scenarist radio na razvoju serije.
Pogledaj originalni članak

Priča o disfunkcionalnoj obitelji Bundy iz predgrađa Chicaga danas ima kultni status, no kada je te nedjelje 5. travnja 1987. godine emitirana prva epizoda serije Bračne vode, nitko od nje nije imao prevelika očekivanja.

Bračne vode bile su prva serija koju je Fox emitirao u udarnom terminu, no kanal je krajem 80-ih tek bio u začetku i imao je imao slabu pokrivenost u SAD-u pa seriju gotovo nitko nije gledao. Pokazat će se da je bilo dovoljno da je gleda stanovita Terry Rakolta. Kućanicu iz Michigana toliko su naživcirali mizantrop Al Bundy i njegova kreštava supruga Peggy te njihova djeca, promiskuitetna i priglupa Kelly i ženama opsjednuti sin Bud da je, tijekom treće sezone serije, ogorčeno pisala sponzorima da raskinu ugovore i prestanu financirati Fox. Što su njezina prosvjedna pisma bila oštrija, a televizijski nastupi učestaliji i gorljivije je pozivala na bojkot, to je gledanost serije rasla. Bračne vode emitirale su se deset godina, osvajajući grotesknim crnim humorom publiku diljem svijeta. I kod nas su se generacije smijale propaloj sportskoj zvijezdi koja se mora zadovoljiti životom prodavača cipela, pa čak je i doživjela hrvatsku inačicu s obitelji Bandić koju smo gledali na Novoj TV...

O Bračnim vodama, univerzalnoj formuli duhovitosti i životu u Hollywoodu razgovarali smo s Johnom Vorhausom koji je kao glavni scenarist radio na razvoju serije. "Ulovili" smo ga u Zagrebu, kamo je došao podučavati kako pisati duhovito u sklopu projekta Content Lab & Factory koji je nakon natječaja okupio 12 stipendista. Najbolji od njih dobit će priliku zaposliti se kao scenaristi na razvoju igranog TV-programa za najveće televizijske kuće u regiji, a kod nas ćemo njihove serije gledati na HRT-u i RTL-u.

Kako je bilo pisati likove poput Ala i Peggy?

Uzmite dvije osobe koje vas živciraju najviše na svijetu, odbojne su vam, grozne, izazivaju mržnju pa to pomnožite sa 100. Eto, tako je bilo. Nije mi to bilo ugodno iskustvo jer ne volim pisati za nesretne ljude.

Koja je bila ideja iza serije?

Autori Bračnih voda Ron Leavitt i Michael Moye prolazili su kroz baš gadne razvode i odlučili su napraviti komediju situacije koja će reflektirati kako su se tijekom tog razdoblja osjećali. Tako su mi rekli. Da sam ja autor serije, i Al i Peggy sigurno bi bili puno simpatičniji likovi i serija ne bi postigla tako velik uspjeh. (smijeh).

Serija je bila uspješna gdje god se prikazivala. Govori li humor zaista univerzalnim jezikom?

Da. Komedija podrazumijeva dva sastojka, istinu i bol. Kada identificirate istinu i bol koje se provlače kroz svaku zamislivu situaciju u koju ljudi mogu biti dovedeni, znat ćete što je u toj situaciji smiješno. Na primjeru Bračnih voda, istina je da Bundyjev život nije onakav kakav bi on želio da bude, a bol je ta da ne može ništa učiniti po tom pitanju, osuđen je na život koji ne želi. Gdje god bili na svijetu, svatko se može identificirati s tom istinom i s tom boli i to je primjer univerzalnog humora. Ponekad humor ne putuje tako uspješno svijetom jer postoje istine i boli koje se ne mogu tako lako razumjeti u različitim kulturama, ali kad su u pitanju ljubav, seks, roditeljstvo, religija, život i smrt, to su univerzalne teme s kojima se svatko može identificirati i u njima prepoznati razlog za smijeh. Dat ću vam primjer. Čovjek pada s visoke zgrade i negdje na pola puta netko ga upita kako je. Odgovara: zasad sam dobro. Istina je da će umrijeti, a bol ta da ne može ništa učiniti oko toga. Realno je i bolno i stoga smiješno.

Kako ste počeli pisati?

Nastupao sam kao kantautor i pjevao s gitarom po barovima sve dok nisam ustanovio da postoje dvije stvari koje mi baš i ne leže, sviranje i pjevanje. Zaputio sam se u Hollywood s nejasnom idejom da bih se mogao okušati kao pisac, ali drugačiji. Upoznao sam mentora koji me naučio kako pisati humoristične serije i shvatio da mi to ide od ruke i da u tome uživam.

Kako napisati nešto što je smiješno?

Uzmite normalnu situaciju, pretjerajte toliko da postane nerealna i onda nastavite pretjerivati sve dok ne postane smiješna. Druga stvar koja pali jest da osmislite priču u kojoj se ništa ne događa onako kako biste očekivali. Ili, zamislite što je to što bi lika baš onako usrećilo pa postavite goleme prepreke na put koji vodi do njegova ili njezina cilja.

Pretpostavljam da je pisati duhovito izazovno?

Da, najveći je izazov kako napisati priču koja je duhovita, a da likovi ostanu dovoljno stvarni i realni da im možete vjerovati. Čak i Al i Peggy, koji su karikirana verzija bračnog para, imaju prave osjećaje, strahove, snove i potrebe. Te stvarne osjećaje koji likovi gaje osjeti i publika i ono su što će od priče koja je smiješna učiniti više. Kad su osjećaji pravi, onda to nije samo smiješna priča, nego ima i smisao, a tek kad smiješna priča dobije i neki smisao, možemo govoriti o uspjehu.

Postoji li formula za kojom se uvijek može posegnuti?

Da, suprotnosti uvijek prolaze. Smislite lik, dajte mu ekstreman pogled na svijet i rigidan stav. Suprotstavite mu lik koji ima suprotan stav i jednako čvrsto od njega ne odustaje. U suštini se sve svodi na njih dvoje koji su očajni u težnji da promijene mišljenje onog drugoga. Sve dok nijedan od njih ne može pobijediti u tom dvoboju, postigli ste ravnotežu moći u priči i barem priliku da ispričate smiješnu priču ili napišete humorističan scenarij. Mali primjer. Zamislite priču o dvojici susjeda ili prijatelja koji su navijači rivalskih nogometnih klubova. Nikad se neće moći složiti koji je klub bolji jer si neće moći dozvoliti da pokažu tu slabost. Sukob između njih dvojice zapravo nikad ne prestaje, a u sitcomima tražite one situacije i odnose koji idu u nedogled. Pisao sam o tome u svojoj knjizi The Comic Toolbox.

Jeste i uspjeli pogledati koju humorističnu seriju s ovih prostora?

Ne, ali siguran sam da će one koje napravimo na radionici biti nešto najduhovitije što ste ih dosad vidjeli i da će biti silno uspješne diljem regije. Zaintrigirale su me tenzije koje su postojale, a i još se mogu osjetiti među različitim manjinama i narodnostima u Hrvatskoj i na prostoru bivše Jugoslavije. Čini mi se da tu mogu biti ispričane još mnoge tople, divne i duhovite priče koje govore o tome kako je živjeti u sredini koja ima toliko bogatu, a, suočimo se s time, problematičnu povijest. Želim vidjeti sitcome koji će Hrvatsku učiniti boljim mjestom za život, ali, naravno, takve bih sitcome rado gledao bilo gdje na svijetu.

Kako vam se svidjela Hrvatska?

Uživao sam. Imate bogatu povijest. U Los Angelesu u kojem ja živim povijest urbanih sredina ide možda stotinjak godina unatrag, a u Zagrebu, kamo god da se okrenete, dočeka vas povijest stara tisuću godina. To je silno uzbudljivo. Posebno sam se zainteresirao za povezanost između turbulentne povijesti Balkana i sadašnjosti koja je puna izazova. Drago mi je da Hrvatska živi u miru i blagostanju, nadam se da će potrajati.

Koji dojam nosite o Hrvatima, jesmo li duhoviti?

Uživao sam. Svi koje sam sreo bez iznimke su bili otvoreni, topli, lijepo su me primili, osjećao sam se dobrodošao jer su ljudi oko mene bili prijateljski raspoloženi. Pomoglo je i što svi ovdje govore engleski pa smo se lagano sporazumjeli. I kolege i studenti na radionici su duhoviti, pametni, brzo uče. Očekujem od njih velike stvari.

Jeste li naučili što hrvatskog jezika?

Živjeli! Samo da dodam, dojmio me se i Muzej prekinutih veza. To je jedno od najtužnijih mjesta na kojima sam ikad bio, doista je jedinstven. Nažalost, nisam imao prilike otići do obale. To ću napraviti kad sljedeći put dođem u Hrvatsku. E, da, i jako mi se sviđa hrvatska zastava.

Odakle crpite ideje?

Nema granica. Za mene je sve inspiracija. Kad si pisac, nekako sve stvari koje se događaju oko tebe i svijet provlačiš kroz poseban filter. Većinom to znači da promatram različite situacije i pitam se "koja je najgora stvar koja se tu može dogoditi, koji je nagori mogući scenarij" i onda tu ideju pokušam prenijeti na papir. Sve moje "velike" ideje za filmove ili romane potječu iz mog osobnog iskustva, boli koju sam osjetio ili problema s kojima sam se morao suočiti. Na primjer, oduvijek sam želio biti hipi, ali bio sam premlad pa sam se s time suočio pišući roman "Lucy in the Sky" o dječaku koji želi biti hipi, ali je premlad. Vjerujem da život zaista piše priče.

Kako izgleda vaš uobičajeni radni dan?

Imam sreću da radim od kuće pa to obično izgleda tako da iz spavaće sobe odem do kuhinje, zgrabim kavu i onda se zavalim natrag u krevet s kavom i novinama. Nakon toga prošećem psa, provjerim mailove da vidim kako napreduju moji kolege u Content Lab & Factory pa počnem raditi. Uglavnom pišem tri-četiri sata, onda opet prošećem psa i opet sjednem za računalo pa pišem još tri-četiri sata. To je to. Večeri uglavnom provodim gledajući TV ili neki film i zovem to "istraživanjem". Trenutačno mi većina vremena odlazi na rad na novoj knjizi Banana Pants Crazy (sretno s prijevodom na hrvatski!).

Volim svoj posao i radujem se vremenu koje provodim za svojim radnim stolom. S druge strane, moj pas ima neke svoje ideje kako bi dan trebao izgledati, ali ako mene pitate, to je njegov problem, ne moj.

Kako je živjeti u Hollywoodu?

Čini mi se da su ulozi u Hollywoodu danas preveliki. Toliko je novca u igri pa su ljudi neodlučni, nevoljko donose hrabre odluke. Boje se biti drugačiji i hrabri, previše se igra na sigurno. Svaka se odluka preispituje, a svaki producent i TV kuća ili šefovi televizijskih studija imaju svoju ideju kako nešto prepraviti, a obično to bude na gore. I birokracija je strašna. Zato ovih dana radije radim na "divljim frontama", kao što je Hrvatska, (smijeh). Tu se skriva velik potencijal i mogućnosti i ljudi si mogu dopustiti da doista riskiraju. Zato ću se prvom prilikom vratiti.

Što ćete podučavati u Hrvatskoj?

Gdje god i koga god poučavao, nastojim da to budu tri stvari: alat, praksa i cilj. Alat je ono što koristimo da bismo pisali efikasnije, praksa nas čini boljima u pisanju, a cilj je ono zašto radimo to što radimo. Očito, nastojim naučiti ljude kako da pišu duhovito, ispričaju svoju priču i napišu sjajan scenarij. No uvijek ih želim podučiti i da budu bolji prema samima sebi i prema drugima. Televizija je snažan mediji i nekako se vodim idejom da je moramo koristiti u pozitivne svrhe i da je ne smijemo zlorabiti. Nastojim pomoći piscima da se drže te ideje. 

>> Kako se sjajno Sofia Vergara prerušila u Peggy iz "Bračnih voda" 

>> Bundyjevi ponovno na okupu! Katey Sagal podržala bivša 'TV obitelj'

Pogledajte na vecernji.hr

Komentari 1

SA
samoborka
23:12 30.11.2015.

I u ovom tekstu koji zapravo uopce nema veze s politikom, vi novinari gurate pojam Balkana i Regije! Zelim vam svima sve najodvratnije i da se ugusite u povracotini svog Balkana!