Serijal priča o školama u središnjem nedjeljnom Dnevniku "I mi idemo u školu" završio je zajedno s ovom školskom godinom, a HRT-ovka Sunčica Findak tijekom prošle školske godine proputovala je od Dalmacije do Slavonije kako bi gledatelje upoznala s učenicima i školama koje rijetko tko posjećuje. Ispričala nam je u razgovoru što joj se kroz 80 nastavaka serijala najviše urezalo u pamćenje i zbog čega je vrijedilo upustiti se u ovakav projekt, a razgovarali smo i o emisiji "Ima li što novo" koja se tradicionalno emitira na početku i na kraju školske godine.
- Nije tajna, to svima kažem, da mi je "I mi idemo u školu" jedan od najdražih projekata u mojoj novinarskoj karijeri. Jako je naporno, primjerice, u jednom danu napraviti nekoliko stotina kilometara autom do odredišta, snimiti priču i natrag doma. A sutra te nitko ne pita, normalan je radni dan sa svim popratnim obvezama, ali smisao ovih mini dokumentaraca jest taj da smo bili u nekim školama koje nitko nije posjetio, koje su vrijedne tog truda, što gledatelji itekako prepoznaju - lajkova na društvenim mrežama kao i poruka je jako puno. Ono što me uvijek fascinira jest ljubav učitelja prema svome pozivu. Neki učitelji rade u pet škola kako bi popunili svoju tjednu satnicu. Pa molim vas lijepo, je li to normalno? Pa kako se mi to brinemo o našim učiteljima, kako ih čuvamo? Putovati, primjerice, svaki dan po 300 kilometara do škole i nazad, čuje li to itko? Putovati na otok, a lokalne autobusne linije nisu prilagođene školskom radnom vremenu, satnica se ravna po učiteljima putnicima koji se dižu u 4 sata ujutro kako bi stigli na otok na nastavu u 10 sati. To su ti ljudi u školama koji su vrijedni truda i koji me iznova oduševe i koji su najčešće bili u ovom serijalu, a rade fantastično.
Vjerujem kako je svaka škola, njezini zaposlenici i učenici koje ste posjetili vrijedna da se za nju čuje i o njoj piše. Ipak koja vas se škola najviše dojmila ili iznenadila i zašto?
Svaka na svoj način. U svakoj prikazujemo specifičnosti škola, imam svoje favorite, ali ne bi bilo pošteno da ih ovako javno istaknem. To je zaista projekt, prije dolaska razgovaram s ravnateljem ili ravnateljicom, s učiteljima, kao da radimo sinopsis za film, ništa ne smije biti namješteno. Baš mora biti autentično, onako kako oni i rade svaki dan, jer inače to ne bi bilo to. Zato te priče imaju svoju vrijednost. Sjećam se u jednoj školi, to nismo dogovorili niti su mi rekli da je to običaj, ali zamislite i to smo snimili: učenici svako jutro svoju učiteljicu čekaju i gledaju kroz prozor kada će doći, jer naravno putuje, a onda trkom na ulazna vrata: "Učiteljice, kako ste, kako ste se lijepo obukli, što ste sanjali?" Moraju najprije izmijeniti sve informacije koje su se dogodile od prethodnog dana otkako su se rastali, pa onda kreću u redoviti školski dan. Zar to nije divno? To me totalno raznježilo, a takvih događaja ima u gotovo svakoj školi.
Ovaj serijal s prikazivanjem i snimanjem se nastavlja i ove jeseni, koje škole planirate posjetiti, javljaju li vam se sada i same škole da snimite prilog o njima?
Da, da javljaju se i to mi je drago, javljaju se i učenici i učitelji i ravnatelji. Već imam dogovorene škole na otoku Braču, Korčuli, ali i dosta malih područnih škola u Slavoniji, Krapinsko-zagorskoj županiji, Ličko-senjskoj. Jako, jako zanimljive škole.
I ove godine se tradicionalno na kraju školske godine emitirala emisija "Ima li što novo?", a išla je i na početku školske godine, jeste li primijetili što se i koliko u našem školstvu promijenilo na bolje od rujna 2022. do lipnja 2023. i jesu li vaši sugovornici ostvarili obećanja koja su dali početkom školske godine?
Bilo je godina kada sam se šalila s mojim curama u redakciji: pa ja bih mogla napraviti copy-paste najave, odjave i pitanja od prethodnih godina jer se nije gotovo ništa mijenjalo. Kurikularnom reformom školstvo se protreslo, Školom za život također, a sada i prijedlogom projekta cjelodnevne škole situacija je znatno drugačija. Mnogo se toga želi, predlaže, novaca ima, no žao mi je da u sve te promjene nisu prije svih bili uključeni učitelji, koji taj posao trebaju i iznijeti. Odnosno, mislim da najprije treba s njima razgovarati kada se upušta u tako veliki projekt. Netko će reći: "mnogo ih je, pa kako to izvesti?" Isto kao kada se održavaju razno-razni županijski skupovi. Međutim, treba im iskazati poštovanje i uključiti ih u sve promjene u školstvu, prije no što takve velike promjene objavimo mi novinari. Mislim da je to fer.
VEZANI ČLANCI
Svjedočili ste i sami kako se u nekim školama u Hrvatskoj učionice griju na drva, dok su druge škole vrhunski opremljene. Što je potrebno da svim učenicima pružimo iste uvjete i je li to moguće u Hrvatskoj?
Na ovaj upit odgovorit ću jednom pričom iz svoje novinarske karijere. I ne tako davne. Naime, u svojoj emisiji "Ima li što novo?" imam takvu scenografiju da su u studiju za goste i mene školske klupe, i to ne novijeg datuma. Sada imam samo ja školsku klupu. Jer te su klupe male, stolice neudobne i nije baš ugodno u takvim klupama sjediti sat vremena. Tako da sam samo ja - simbolike radi - zadržala tu klupu. E sad, čula sam da se neki pitaju: "Pa kako ta školska klupa, pa to je stara klupa, toga nema u našim školama?" Eh, gospodo, koji tako reagirate, upravo je to odraz našeg školstva - ti nejednaki uvjeti u školstvu. Neka prošeću malo po školama u Hrvatskoj pa će vidjeti upravo to: neki se griju na drva, a neki imaju klimu u svakoj učionici, i neka imaju, ali ta klupa u kojoj sjedim u toj emisiji simbol je nejednakih uvjeta u našim školama. Kada sve škole budu imale jednake uvjete, tada više neću sjediti u emisiji u toj klupi. Eto takvi su uvjeti u našim školama, u nekima imaju vrhunske kabinete, primjerice za kemiju, dok u nekima odlaze do rijeke, uzimaju uzorke, kako bi iskoristili mikroskop koji im je jedini alat u istraživanju.
U ovoj školskoj godini najčešće se spominjao projekt cjelodnevne škole, kakvu ste povratnu informaciju dobili od učitelja i profesora, ali i od učenika kada je riječ o ovom projektu?
O projektu cjelodnevne škole bih kao pedagoginja rekla da je odličan projekt jer napisati zadaću u školi i rasteretiti roditelje, imati izvannastavne aktivnosti, opet rasteretiti roditelje, pa što je u tome loše? I onda dođu doma i provedu zaista kvalitetno vrijeme sa svojom obitelji. Ionako nam neprestano roditelji pišu kako dodatno moraju pisati zadaće sa svojom djecom, kako nemaju vremena za druženje i slično. E, sada će imati, ali kao novinarka također imam svoje mišljenje o projektu cjelodnevne škole. Šteta da je netko požurio dati ekskluzivu o cjelodnevnoj školi koja se pokazala netočnom i koja na kraju, kao takva, nije bila dobro prihvaćena u javnosti. I cijela priča o cjelodnevnoj školi odmah u startu je otišla u krivom smjeru. I nedopustivo je da se uvijek proziva nas novinare, umjesto da se porazgovara s osobom koja je takvu informaciju ponudila za javnost, a radi se o zaista osjetljivom projektu i možda najvažnijem u mandatu sadašnjeg ministra. I još ću jednom ponoviti, sve je to ipak najprije trebalo komunicirati s učiteljima.
Vi ste već tri desetljeća na Hrvatskoj radioteleviziji, pratite naše školstvo dugi niz godina, koji su najveći pomaci osjetni u školstvu u zadnjih 20 godina, što treba pohvaliti, koji napredak trebamo istaknuti?
Pozitivno je što su mnogi učitelji i profesori i dalje entuzijasti, bez obzira na uvjete u kojima rade, pozitivno je što su mnogi u školama uzeli stvar u svoje ruke i ne čekaju da im pomogne država, županija ili grad pa se prijavljuju na razno-razne EU projekte i povlače novac, kreativni su i priskrbe svojoj školi zanimljive programe, kao i putovanja svojim učenicima. Da su čekali spomenute institucije - načekali bi se. Pozitivno je što su mnogi učitelji kreativni, pa učenici imaju vrhunsku nastavu. Ono što još nije dobro jest manjak pedagoga, psihologa i defektologa u školama, a vršnjačkog nasilja nikada više, što su i posljedice izoliranosti nakon pandemije - ne ponovilo se. Izostanci iz škola i dalje se broje u milijunima, i to nije dobra poruka. Svake godine radim priloge o izostancima i svake godine se iznova šokiram kada zbrojim da su u osnovnim i srednjim školama učenici izostali 30 ili 35 milijuna sati. Pitam se je li to samo meni šokantno? Zar to nikome ništa ne govori? Halo, pa učenici tim izostancima poručuju nešto sustavu!!!
Odabir sektora školstvo ne iznenađuje u vašem slučaju jer su vaši roditelji bili prosvjetni radnici, a vi ste s četiri godine znali iskradati iz stana i nestati na 45 minuta, o čemu je bilo riječ?
To što su moji roditelji bili prosvjetari nimalo nije utjecalo na mene. Ja sam htjela upisati glumu, ali očito, na sreću glumačkog svijeta - to se nije ostvarilo. Da, ali vratimo li se u školske klupe, kako smo stanovali u Kutini u učiteljskom stanu u gimnaziji, a roditelji su radili u gimnaziji, ja sam od malena shvatila da su učionice gimnazije sastavni dio našeg doma, pa sam u isto vrijeme svaki dan odlazila sa svojom torbicom na sat matematike i sjela u zadnju klupu. Nikom nisam smetala, gimnazijalci su već bili navikli da sam ja tamo. Ja sam svoje pisala, crtala svaki dan i to je bio ritual. Dok profesor matematike nije spomenuo roditeljima: "Čujte, meni mala ne smeta, ali samo da znate da vam ona nije na igranju kod prijatelja nego kod mene na satu." Očito mi se to što im je otkrio zamjerilo i više nisam odlazila, ali žao mi je da taj "virus" matematike nije ostavio posljedice na moj školski život. Najviša ocjena - trojka.
Vaša kći također radi u školstvu, jeste li je pokušavali odgovoriti od prosvjete i koliko od nje iz prve ruke doznajete pravu situaciju na terenu?
Moja kći radi u školi stranih jezika i u jednoj poznatoj firmi predaje strancima hrvatski jezik, tako da teško možemo razmjenjivati iskustva iz redovitog školskog života, ali je zanima sve vezano za obrazovanje i razmjenjujemo mišljenja o tome što bi trebalo u našem školstvu. To da.
VEZANI ČLANCI
Sjećate li se svojih početaka na televiziji, prvih izvještaja i jeste li se ikada u ovih 30-ak godina koliko radite u novinarstvu našli u nekoj opasnoj situaciji jer ste šest mjeseci izvještavali i s ratišta?
Kako ne?! Prvi prilog za HTV bila je priča o prehrani u vrtićima. Napisala sam tri stranice. Urednik mi je rekao: "Gle, ako hoćeš pisati knjigu, to je je jedno, ali moraš napisati prilog za TV." Zapamtila sam za cijeli život, a onda je vrlo brzo došlo izvještavanje s ratišta Vinkovaca, Osijeka; u Domovinskom ratu, akciji Bljesak i Oluja. Naravno da je bilo jako opasnih situacija svaki dan, na dnevnoj bazi smo nekoliko puta kao novinari i snimatelji na terenu izbjegavali najgori scenarij jer smo uvijek željeli da gledatelji imaju pravu i istinitu informaciju. Ponosna sam da sam dala, zajedno sa svojim kolegama ratnim izvjestiteljima, barem maleni doprinos ratnom izvještavanju. Bila sam mlada, nadobudna, nisam se bojala, smatrala sam da svugdje trebamo ići, sve snimiti. To je naša domovina i svi trebaju znati što nam se događa. Sada samo mogu reći - imala sam sreće.
Za kraj, kako ste uopće kao diplomirana pedagoginja završili u novinarstvu?
To se zapravo pokazala dobitna kombinacija. Za mene, a drugi neka procjene.
Odličan članak! Bravo