Život Milutina Dedića odmah bijaše legenda. Proživio ga je onako kako ga je Arsen opjevao – ispunjena pustolovinama i skitnjama, uvijek na nekom životnom rubu, pod mističnim velom nedokučivosti, u opoziciji uvriježenom, umjetnički i stvaralački nadahnuto, s boemskom mladosti provedenoj dolje na dnu, u talogu staroga kafanskog Beograda, gdje su se miješali slikari, glumci i poete s ciganskim muzičarima, pevaljkama, prostitutkama i lumpenproletarijatom, a na vrhuncima alkoholnih delirija među njih su se spuštali vile i šejtani.
Milutin Dedić ponajprije je bio čovjek silne stvaralačke energije, veselilo ga je raditi – crtati i pisati, imao je neviđenu svakodnevnu volju i disciplinu, a penkalu i blok uvijek je imao uza se pa je dnevno iscrtavao na desetke crteža: pejzaža i portreta. Pokraj bi na stranicama dopisivao impresije: crtice, misli, aforizme, savršeno urednim rukopisom, kao đak odlikaš s pohvalnicom, s gotovo ornamentskim: ponekad ćiriličnim, ponekad latiničnim M. D. u donjem uglu stranice. Tako je počeo još kao dječak, pričao je, u konobi u sirotinjskom Varošu u Šibeniku, za kuhinjskim stolom za kojim bi mu mater Jelka čistila zelje, salatu i mišancu iz polja, a uz njih su u toj maloj prostoriji, koju su tek poslije uredili u normalnu kuhinju i dnevni boravak u jednom, bili i koza i magarac Krolo. Tako bijaše u to vrijeme prvih Milutinovih crteža i prvih Arsenovih nota. U toj današnjoj prostoriji među Arsenovim fotografijama i diplomama, poklonjenim slikama i umjetninama, obiteljskim fotografijama i onima prijateljskim sa Sergiom, Ginom i Bulatom, stoji i uokviren taj mali ali važan crtež jer je to prvi kojim je Milutin bio baš zadovoljan, pa mu ga je mater onda sačuvala – crtež je to stare varoške česme s dna ulice, koja je napijala žitelje Varoša i pojila njihovu stoku i ostale domaće životinje, a koja, naravno, već odavno, osim na crtežu i u Milutinovim pričama, ne postoji. To je bio njegov prvi crtež, a posljednji su nastali zadnjim snagama kojim je u ruci držao olovku, a u očima i svijesti bistrinu, u izolaciji COVID bolničkog centra u Beogradu gdje je blago u Gospodinu izdahnuo u četvrtak 11. ožujka.
Sve je te crteže i bilješke tijekom života prikupljao pa ih se skupilo za više od 40 svezaka. Kad bi blok popunio, odnio bi ga u jednu staru zanatsku knjigovežnicu pa bi mu ga otmjeno u kožu ukoričili. Objavljeno mu je pet knjiga u kojima su izraženi najvažniji Milutinovi životni interesi. „Osmeh vinskog duha“ donosi priče i crteže konoba, kafana, vinograda i kapljici sklonih društava. „Svetlost u tami vekova“ knjiga je o pravoslavlju u Srbiji, hramovima i manastirima, a „Vodenica Božja i Đavolja“ o desecima ili stotinama vodenica. U „Prkosu vetru i vremenu“ piše o brodovima na kojima je obožavao ploviti i crtati ih. Većina je tih crteža nastala dok je kao brodski slikar plovio na “Jadranu”, školskom jedrenjaku Jugoslavenske ratne mornarice. Brodove, one potopljene ili umrle pa reciklirane, crtao je i u toj zadnjoj godini života te o njima pisao namjeravajući objaviti knjigu za koju je imao i naslov: „Iz stare mornarske škrinje“. Posebno ga je intrigirao trajekt “Petar Zoranić” koji se zapalio u Bosporu pa je udario u stare drvene istanbulske dokove i kuće izazvavši tako užasan požar čija je buktinja progutala dio te priobalne donjogradske starine. Danima je “Petar Zoranić” gorio pa tinjao dok se konačno sam od sebe, kad mu je nestalo nafte, plutajući ispred Istanbula, nije ugasio. Taj prizor užasa kao dječak je promatrao Orhan Pamuk pa ga je upamtio za cijeli život i o njemu pisao u knjizi “Istanbul”. Jednom su se Milutin i Orhan upoznali, izmijenili adrese pa se o “Petru Zoraniću” i dopisivali.
Još jedna velika plovidba važna je u njegovu životu – ona cijelim plovom Dunava, sve do Crnog mora. Plovio je ne teretnom brodu kao tajni kapetanov putnik pa je crtao i pisao, divio se velikom i neodoljivom Dunavu poput genijalnog Claudija Magrisa, pisca kultne knjige o toj „rajskoj rijeci koja donosi europsku sudbinu“.
Milutin je bio svjetski putnik: proputovao je Europu i Aziju. Obilazio je Indiju i Indokinu kad ta putovanja još nisu bila lako dostupna ni komotna te su na njih uglavnom išli čudaci i pustolovi poput, recimo, Željka Malnara i Borne Bebeka. Na Dalekom istoku nisu ga zanimale pitome obale, nego tada nepristupačne unutrašnjosti s tek rijetkim bijelim posjetiteljima. Umjesto rajskih plaža Tajlanda on je obilazio sjeverne planine u okolicama Chiang Maia, nacionalne parkove Doi Luang i Doi Phu Nang. Volio je ulaziti u špilje i pećine, izučavao je i prikupljao minerale. Tada, tamo na Tajlandu, bio je i u onoj špilji Tham Luang koja je svjetski udarna bila prije nekoliko godina kada je u njoj, zbog vode koja je naglo popunila duge hodnike do izlaza, ostala zarobljena skupina tajlandskih dječaka nogometaša pa je svijet uz televizore i društvene mreže strepio hoće li specijalni ronioci uspjeti spasiti mladost prije nego dvoranu u kojoj su se skupili i stisnuli ispuni voda.
Najviše je volio putovanja po Bliskom i Srednjem istoku. Obožavao je drevne gradove Efez, Izmir, Isfahan. Uvijek se radovao Ukrajini s Kijevom. Proputovao je Armeniju i nekoliko puta joj se vraćao – obilazio je Gorski Karabah i lunjao gorjem južnog Kavkaza. Izučavao je povijest tih gradova i vraćao se s pričama, legendama i mitovima. Obišao je stotinu zemalja svijeta i iz svake je donio priču. A pričao ih je cijelog života umijećem pripovjedača vrsne usmene književnosti.
U knjizi “Kuća oblaka” bavi se djetinjstvom. Rodni Šibenik, težački Varoš, mater Jelka, ćaća Jovo, brat Arsen, stric Krste i njegovi, sviranje u Narodnoj glazbi, cijeli Šibenik pa zaleđe i otoci – sve su to njegove najvažnije impresije, životni mu korijeni i deblo, na koje je navrnuo grane kasnijeg života u Beogradu. Uvijek je ostao romantično vezan za taj svoj Šibenik. Njegova najveća ilustrirana knjiga je “Trg tišine”, cjeloživotna je, od djetinjstva u Šibeniku do godina u Beograda, Milutin sve to bilježi i crta, svake godine sva važna mjesta i portrete mnogih ljudi. U ranom djetinjstvu najbolji mu je prijatelj bio Vice Vukov. Vice je bio iz bogatije kuće u Varošu, a Milutinova i Arsenova strina Šima kod Vukova je prala robu. Tako su se Vice i Milutin sprijateljili. Milutinovo najveće životno prijateljstvo također seže još iz Šibenika. Ondje je upoznao Anđelka Bambu Runjića, kasnijeg istaknutog političara i predsjednika Sabora SR Hrvatske, s kojim je cijelog života bio najbolji prijatelj, a poslije su bili i vjenčani kumovi. Milutin je uvijek o Bambi govorio sve najljepše, a nije mu baš bila pretjerana navika ni ljudska osobina da hvali druge.
Arsen je bio tri godine mlađi od Milutina. Dok je ovaj bio snažan, kršan i stalno je s ocem radio u polju i na baušteli, Arsen je bio potpuna suprotnost – nejak i boležljiv pa onda i zaštićen od velikih napora. Milutin je bio funcut, berekin; u školi su mu ocjene bile prosječne, a katkad i loše, dok je Arsen bio najbolji đak šibenske Gimnazije sa svim peticama. Njegova mater Jelka ipak je i Milutina tjerala na učenje. Sama je bila nepismena žena, no glavni joj je cilj bio da njezina djeca završe visoke škole u velikim gradovima pa da ne žive tim teškim životom težaka šibenskog Varoša. Braća Dedić Šibenik su napustila 50-ih: Milutin odlazi u Beograd k ujaku koji se onamo doselio iz Dalmacije, a Arsen u Zagreb k drugom ujaku. Ostali su vezani i dobri cijelog života – uglavnom dobri, okej, povremeno bi zaiskrilo, ako ćemo istinu i samo istinu. Dva brata Dedić, oba s jakim karakterima, svoje teške naravi znali su sudariti kao dva runašna muflona koji se na planinskoj visoravni iznad svega napnu na zadnje noge pa svom silinom opale rogovima. Milutin je možda jedini koji nije podilazio Arsenu, kao stariji brat tako se u tom odnosu postavljao cijeli život, nije odstupao i držao je gard jak kao turska kula. Njihovi k su onflikti ipak bili rijetki momenti obostrane urođene tvrdoglavosti, na sreću. Većinom su se slagali, posjećivali jedan drugoga, pričali svoju priču jedan drugome: Arsen o glazbi, Milutin o dalekim putovanjima i povijesti umjetnosti. Ljeti su se sastajali u staroj kamenoj kući u Varošu kod svoje matere, a tu im se na druženju za dvorišnim stolom pridruživala i sestrična Ksenija, kći strica Krste s kojim je Jovo napravio dvojnu kuću, sa svojim mužem, glumcem Izetom Hajdarhodžićem.
Vratimo se sad opet u Beograd, u vrijeme kad je Milutin ondje stigao kao momak. Nije mu taj odnos s ujakom uspio, raskrstili su i Milutin je izašao u neizvjesnost velikog grada – bez novca i ozbiljnog zanata. Odao se piću i kafanama. Neki bi sitan novac zaradio crtajući. Govorio je da tada nije imao gdje ni spavati, a da je zima te godine u Beogradu bila jedna od najhladnijih. Pričao je kako je jedne noći pijan i izmoren padao od nemoći i hladnoće na Skadarliji, da su mu halucinacije već preuzimale razum i da je u goropadnom i bradatom čovjeku koji mu je prilazio vidio strašnu sablast i svoj kraj. Taj ga je čovjek prigrlio, skinuo svoj kaput, zagrnuo ga njime i, kako je govorio Milutin, spasio mu život. Bio je to Zuko Džumhur, pisac i karikaturist, na kulturnoj sceni važan i voljen, s kojim je Milutin razvio veliko kafansko prijateljstvo. Za jednog posjeta Šibeniku, na plaži Jadrija, Milutin je sreo jednu Austrijanku, Christina Rausher se zvala. Zaljubili su se tog ljeta fatalno i bezglavo pa su se odmah i vjenčali. Govorio je da je to bila velika bečka dama i ljepotica te da je s njim u Beograd otputovala sa svojih 20 šešira, a on ju je na spavanje i život odveo u radničko konačište, među zidare Albance, gdje nije bilo ni zahoda ni vode. Raspala se, naravno, ta ljubavna štorija: Christina se sa šeširima vratila u svoj Beč, a Milutin čarima noći. Opet u kafani, upoznao je Dušana Džepinu. Za njega je Milutin rekao da je to bio najveći erudit, ali i najveći boem koji je postojao. Milutina je druženje s njim potaknulo da i on sam stječe znanje, da se hrani njime, da se oplemenjuje čitanjem i da se razvija u tom smjeru. Taj se Džepina raspao od alkohola, izgorio, umro mlad, no za Milutinov život je bio važan. Milutin je diplomirao povijest umjetnosti na filozofskom fakultetu. Čitanje i skupljanje znanja bila je njegova potreba cijelog života, bio je pravi enciklopedist.
Zaposlio se u Savezu sindikata i dogurao do šefa ureda za kulturu – s te je pozicije u Jugoslaviji bio glavni lik te misijske humanističke komunističke ideje: dajmo kulturu radništvu, opismenimo ih, obrazujmo, zainteresirajmo za poetski lijepo. Radio je i kao novinar u brojnim novinama, Večernjim novostima, među ostalima, te na televiziji i radiju, RTS-u, gdje je imao emisiju “Enciklopedija za radoznale”. Opet se bio oženio, ovaj put ozbiljno, s dobrom Bobom. S njom je dobio i dva sina. Ipak nije izdržao taj obiteljski život. Sam i uglavnom okrenut sebi. Stariji sin Luka krenuo je očevim stopama – postao je slikar, diplomirao je i slika nadrealističke slike. Luka ima tri sina, sad već momke, Ignjata i Relju te maloga Vasilija. Filip je mlađi Milutinov sin. Završio je filmsku akademiju, ispekao zanat montažera pa se ozbiljno profilirao u tom poslu. Posljednjih je godina s Filipom Milutin često dolazio u Šibenik. Navečer bi sjedili u dvoru kuće u Varošu: Milutin je uvijek nešto pričao, a Filip dovoljno strpljenja da ga sasluša. U planu je bilo ponoviti putovanje i ovog ljeta. Imao je Milutin gomilu planova jer osjećao se dobro, a mozak mu je bio bistar, pamtio je sve i sjećao se svega pa je još puno toga planirao nacrtati i napisati. Knjiga „Iz stare mornarske škrinje“ zamalo pa je bila gotovo. Stalno je slao mailom i Viberom crteže koji će biti u njoj. Posljednje je iz bolnice poslao svoj stari crtež svjetionika na pustom, golom otočiću, kao da javlja da vidi svjetlo prema kojem sigurno plovi.
U ljetno večer kad sastane se klapa
Pred gostionom uz balote i vino i karte
Toliko stvari iz dosade se priča
Al sve svrši na razgovor o tebi
Moj brate
Od onoga dana, nagađalo se svašta
Kada bez riječi si ostavio kuću i luku
Sumnjaju neki i danas da si pjesnik
Al svi se slažu da bio si na svoju ruku.
Ima vijesti po kojima živiš
Ima vijesti po kojima si mrtav
Tvoje posljednje pismo je stiglo davno već
A u kući se o tome šuti
Jer pred ocem se ne smije reći
Preko toga on ne može preći
To ti znaš
Nešto sam tvojih naslijedio sitnica
Tvoj šešir, knjige i dva odijela stara nosim
Preko volje
Ja ne znam mnogo, ali čini se po svemu
Da od života si tražio još višev
I bolje
(Arsen Dedić)
A jeste li vi provjerili stavove pokojnika o tome čija je Dalmacija i Šibenik prije nego ste odlučili o čovjeku napisati članak na 5 stranica?