Treba biti pažljiv, jer čovjek nikad ne može znati što bi mu moglo spasiti život. Tako je, recimo, dobro imati pri ekranu fejsbučni profil profesorice, književnice i prevoditeljice Đurđice Čilić. Ona tu povremeno prevede poneku poljsku pjesmu. Ta pjesma bi vam, recimo, mogla spasiti život. A onda tragom tih njezinih prijevoda, nizom asocijacija, životnih i čitateljskih, dolazimo do police s knjigama, i iz nje nasumce, ne gledajući, izvlačimo knjigu, naslova "Moja poezija". Objavljena davno, u izdanju već nepostojećeg izdavača, pa još i u Sarajevu, nikada nije prodavana ni u jednoj hrvatskoj knjižari, a teško da je stigla i do ovdašnjih antikvarijata. Ova knjiga bi vam, međutim, mogla spasiti život. Ali kako do nje doći, kako doći do lijeka, kad lijeka nigdje nema?
Tadeusz Różewicz veliki je poljski pjesnik, jedan u toj moćnoj gomilici europskih pjesničkih velikana dvadesetog stoljeća, koji su pisali na poljskom, barem ih je desetak, od kojih je baš svaki zavrijedio ne samo tu notornu Nobelovu nagradu, nego i to da se po njemu imenuje cijela epoha. Njegovi prevoditelji u ovoj knjizi jesu Slavko Šantić i Marina Trumić. Oboje pjesnici, sarajevski, iz nekoga prethodnog doba i života. Pogovarač ove jedinstvene knjige, koja, vjerojatno, nikad više neće biti preštampana, i uskoro više neće biti onih koji bi je se mogli sjetiti, sarajevski je urednik, prevoditelj, javni i kulturni radnik, Čedo Kisić. Njegov tekst nosi naslov "Fragmenti o Różewiczu". I taj tekst, kao i sama knjiga, obilježeni su duhom oproštaja i rastanka, kojim je bilo obilježeno jedno kratko sarajevsko vrijeme, poslijeratni intermezzo, koji nastupa u veljači 1996. i potrajat će, možda, sve do 2005. Tad su u tom gradu izlazile ovakve knjige.
Knjigu koju sam slučajno izvukao iz reda čvrsto zbijenih knjiga, poredanih po nekoj mojoj bibliotečkoj logici, što s knjižničarskim logikama nije u bližoj vezi, opet slučajno sam otvorio na 77. stranici, i pjesmi "Ko su pjesnici". Preveo ju je Slavko Šantić, nekadašnji urednik kulture u prijeratnim dnevnim novinama, i pjesma teče ovako: "pjesnik je onaj koji piše stihove/ i onaj koji stihove ne piše/// pjesnik je onaj koji kida okove/ i onaj koji okove sebi stavlja/// pjesnik je onaj koji vjeruje/ i onaj koji povjerovati ne može/// pjesnik je onaj koji je lagao/ i onaj kojeg su slagali/// onaj koji je pao/ i onaj koji se podiže/// pjesnik je onaj koji odlazi/ i onaj koji otići ne može". A onda me iznenada, neočekivano, na posljednja dva stiha, potresa nešto kao jecaj. Gle, plakao bih! Pa što mi je?
x
Čitao sam ovu knjigu onako kako se čitaju pjesme: prvi put temeljito, od prve do posljednje stranice, a zatim upravo ovako, nalazeći je po kući, izvlačeći je iz police, napreskok i usput, noseći je na putovanja, odlazeći s njom u zahod, čekajući uz nju nekoga ili nešto. Pjesme su uvijek toliko kratke da čovjeka ništa ne može prekinuti u čitanju poezije. Ali otkud ta iznenadna navala tuge? Tadeusz Różewicz nije sentimentalan pjesnik. On je, kao što se i u ovoj pjesmi može osjetiti, avangardist ili postavangardist, osviješteni parolaš, koji ponekad kao da i ne piše po papiru, nego kao da piše po zidovima. Różewicz ne piše da rastuži, nego da svakoj tugi pruži razlog i opravdanje, njegova poezija bugačica je za suze, a ne crveni i crni luk. Ali taj kraj, "pjesnik je onaj koji odlazi/ i onaj koji otići ne može", potresan je, jer ta dva stiha kao da su uklesani u kamen epitafa na grobovima Marine Trumić i Čede Kisića. Kao da je Slavko prevodio misleći na sebe.
Marina Trumić i Čedo Kisić bili su par u životu, muž i žena, a rat su, ili veći dio rata, proveli u Poljskoj. U Sarajevo su se vratili, jer nisu mogli otići. Mnogo su učinili da Poljaci saznaju za opsađeni grad, i jednako mnogo da ljudi u Sarajevu saznaju za veliku poljsku književnost. Ovo drugo je za buduće pjesnike bilo mnogo važnije. U "Fragmentima o Różewiczu" Čedo citira svog pjesnika: "Veliki Don Kihote! Ostalo je Ništa. I ako se mi ljudi ne urazumimo i ne ovladamo tim rastućim Ništa onda… šta onda?! kaži, ne boj se! šta će se dogoditi… sebi ćemo prirediti takav pakao, na zemlji, da će nam Lucifer izgledati kao anđeo, istina pali anđeo, ali ne lišen duše, sposoban za oholost ali pun čežnje za izgubljenim nebom ispunjen melanholijom i tugom… politika će se pretvoriti u kič, ljubav u pornografiju, muzika u buku, sport u prostituciju, religija u nauku, nauka u vjeru."
U zadnjoj rečenici pjesnikove biografije u ovoj knjizi piše: "Od 1968. stanuje u Wroclawu." U knjigama je vječnost, zaustavljeno vrijeme. Tadeusz Różewicz u ruci je držao ovo izdanje. Umro 2014.
Kućna biblioteka
Ne postoji kućna biblioteka u kojoj su sve knjige pročitane. Ali svaka je kućna biblioteka preslika, utjelovljenje, metafora ličnosti i imaginacije svoga čitatelja. Nasumce izvučena knjiga akt je samospoznaje. Ili auto-psiho-analize. Bilo bi zanimljivo svakoga dana, ili jednom tjedno, izvlačiti tako po jednu knjigu, nasumce je otvarati, pročitati nekoliko rečenica i započeti s pričom. Ne mora je nitko slušati. Najbolje priče pričaju se samome sebi.
Što se događa sa zvijezdama
Zatim tražim i nalazim nekoć meni najdražu, možda i najljepšu pjesmu u ovoj knjizi. Prevela ju je Marina. Počinje: "Kao dečko/ i mladić/ mislio sam da zvijezde/ imaju samo površinu". A zatim poteče slobodno, roževičevski čvrsto, da bismo ubrzo shvatili o kojim je zvijezdama riječ. Nikako nebeskim. O književnim je zvijezdama. I o onim koji žive zavaravajući se riječima. Różewicz je, zapravo, tako ganutljiv u svojoj hladnoći, u suhoj fakturi stiha. Zatim se zabavljam pogađajući - uspješno! - koju je pjesmu preveo Slavko, koju je prevela Marina. Pa knjigu vraćam nazad.
VIDEO Snimanje novog spota Prljavog kazališta