Tajna moje svestranosti leži u mojoj osobnosti; sve mi brzo dosadi pa tražim nove izazove

Samozatajnog ekonomista i plesača Davora Bilmana trenutačno gledamo kao člana žirija u „Supertalentu“.

No procjenjivanje talenta je samo jedna od stvari kojima se ovaj nadareni plesač bavi. O svojim drugim karijerama, privatnom životu u kojem vodi plesnu školu sa svojom partnericom i o odnosima unutar žirija progovorio je za „Ekran“.

Po struci ste ekonomist, bavite se poslovnim savjetovanjem, treninzima prodaje, komunikacijom i pregovaranjem, imate plesnu školu, javnost vas je prije nekoliko godina upoznala kao strogog suca “Plesa sa zvijezdama”, a sjedite i u žiriju “Supertalenta” već nekoliko sezona. Mnogi cijeli život traže svoj poziv, a vama posla zaista ne nedostaje. Kako objašnjavate svoju svestranost?

Moja, kako ste je vi nazvali, svestranost više leži u mojoj osobnosti koja je takva da mi puno toga brzo dosadi i da tražim nove izazove. Neki se ljudi ne pronađu do kraja života, a neki znaju što žele vrlo rano. Ja se svrstavam u one koji znaju što žele, ali isto tako dopuštam životu da me ponekad odvede u nepoznatom smjeru.

Dugo ste s bivšom suprugom vodili plesnu školu, a od 2013. radite isti posao samo s novom partnericom. Kako je raditi s osobom koja vam je ujedno partner i u privatnom životu? I to drugi put ?

Raditi isti posao sa životnim partnerom nije jednostavno. Plesna škola je moj hobi i uz moj prvi posao služi mi kao aktivnost u kojoj se mogu opustiti i zabaviti. Ples me opušta i ispunjava pozitivnom energijom.

Plešete od svoje četrnaeste godine, a posljednjih ste se godina posvetili kizombi i bachati – što vas privlači baš u tim strastvenim plesovima?

Plesao sam različite plesove kroz svoju plesnu karijeru. Sad kad sam u svojevrsnoj plesnoj mirovini, podučavam samo kizombu, a salsu i bachatu plešem za svoj gušt. Puno je toga što vas može privući za plesu. To mogu biti ljudi s kojima plešete, emocija koju taj ples u vama izaziva ili jednostavno glazba na koju plešete.

Dečke u toj dobi više zanimaju motori i slične “macho stvari”; jesu li vas prijatelji zadirkivali zbog ljubavi prema plesu?

Zadirkivanje je u toj dobi posve normalno. Prirodno je da nešto drugačije i neobično izaziva reakcije. S vremenom to zadirkivanje prelazi u žaljenje što se možda i oni nisu bavili plesom, a ponekad je to čista zavist, ljubomora ili nesigurnost.

Ova sezona “Supertalenta” ruši rekorde gledanosti; što gledatelje, po vašem mišljenju, toliko privlači da svake nedjelje gledaju ovaj talent show?

U ljudskoj je prirodi da nas privlače suze, oduševljenje ili nečija sramota. Upravo to, prema mom mišljenju, čine glavne razloge zašto ljudi vole gledati “Supertalent”. Količina komentara i reakcija koje dobivam u svom okruženju uvijek je veća kada netko nešto ne zna, a uvjeren je da zna, nego kada je netko zaista izvanredan u nečemu.

Što mislite o takvim tipovima emisije – može li nekoliko nastupa na televiziji osigurati trajniju karijeru?

Nastup u takvoj emisiji može puno pomoći, no ako iza toga ne stoji kvaliteta, instant-slava brzo se ugasi.

I vi ste jednom bili s druge strane žirija – prije dvije godine ste se natjecali i pobijedili u emisiji “Ja to mogu”. Kako pamtite to iskustvo, dobili ste i lakše ozljede izvodeći vratolomije?

Baš kako ste spomenuli, to pamtim kao bolno, ali isto tako kao i neponovljivo iskustvo. To mi je iskustvo otvorilo potpuno drugačiji pogled na neke vještine i siguran sam da mi pomaže u prosuđivanju kandidata u Supertalentu. Nešto  poput  svile, šipke ili cirkuskih akrobacija, pa čak i baleta, sigurno nikad ne bih nikada samoinicijativno probao.

U “Plesu sa zvijezdama” bili ste puno stroži nego u “Supertalentu”. Je li to zato što ste se i sami u toj emisiji okušali kao natjecatelj ili ste jednostavno bili stroži jer se plesom bavite cijeli život?

U “Plesu sa zvijezdama” imao sam drugačiji pogled jer se radilo o nečemu što je meni kristalno jasno i poznato, a u “Supertalentu” to nije slučaj. Strogoća je samo stvar kriterija i principa kao i pitanje kako je to druga strana doživjela.

Još uvijek se priča o natjecatelju Brentu Rayu Fraiseru koji je, sad već svi znamo kako, naslikao vaš portret. Je li vas Fraiserov nastup šokirao i kako gledate na takvu, nazovimo je, konceptualnu umjetnost?

Da, njegov nastup je bio nešto na što ne možete biti pripremljeni, pogotovo ako ga gledate bez zvjezdice uživo. To što je on izveo u svojem nastupu je neosporiv talent. Može to netko smatrati vulgarnim ili neprimjerenim za nastup na TV-u, ali čovjek je pokazao talent i u skladu s tim je bila i moja sudačka odluka.

Od tog portreta mediji su se raspisali o vama, a skupljate i po tri puta više “lajkova” na Instagramu. Do sad ste bili poznati kao najsamozatajniji član žirija, sad ste u “žarištu javnosti”. Kako se nosite s tim?

Kao što ste i sami nabrojili, ovo mi je treći TV show u kojem sudjelujem, pa se onda čovjek i prilagodi i navikne. U današnjem svijetu nemoguće je pobjeći od društvenih mreža i praćenja ili vrednovanja neke osobe po tome koliko “lajkova” je dobila. Možemo se tome smijati, no novijim generacijama je to, nažalost, jedino mjerilo uspjeha.

Vaša potpuna suprotnost  po biranju kandidata koji idu dalje je Martina Tomčić, na ekrana “frcaju iskre” među vama. Podbadate se i na društvenim mrežama. Mislite li da vam još zamjera što ste je prije nekoliko godina, sjedeći u žiriju “Plesa sa zvijezdama”, usporedili sa “starim automobilom”?

Siguran sam da mi Martina to ne zamjera, ako tada i jest, do sada je to sigurno zaboravila. Svatko od nas četvero u žiriju ima svoje kriterije i svoj stav. Istina je da Martina i ja često imamo dijametralno suprotan stav i u tome ne vidim ništa strašno. Bez iskre nema vatre, a bez vatre nema života.

Javnosti ste predstavili metodu “Skener osobnosti by Davor Bilman”, odnosno brzu i jednostavnu vještinu prepoznavanja nečije osobnosti na osnovi načina na koji se odijeva, izgleda i govori. Što bi vaš skener rekao o Martini Tomčić?

Moj skener osobnosti rekao bi da je Martina iznimno crvena. Crveni tip osobnosti voli biti u pravu (uvijek), direktan je, uspješan, ne mijenja svoje mišljenje, hrabar je i brzo može planuti.

Kažete da su za izlučivanje endorfina  potreban seks, čokolada i ples. Gdje da čovjek danas otiđe na ples, gradove su preplavili narodnjački klubovi, a “šarafljenje žarulja” se baš i ne može smatrati plesom?

Tom “novinarski” prenesenom izjavom samo sam želio objasniti zašto i ples može pomoći da budemo sretniji. Što se “šarafljenja žarulja” tiče, za mene je i to vrsta plesa. Ne volim kada ljudi one koji slušaju muziku za “šarafljenje žarulja” automatski svrstavaju u neobrazovane i još neke nazive koje ovdje neću spominjati jer znam da to ima puno više veze s osobnošću nego s obrazovanjem. Onaj tko želi plesati u svakom većem mjestu pronaći će plesnu školu ili neki plesnjak. Kao što je bilo koja vrsta samostalnog plesnog izričaja oslobađajuća, jednako tako bilo koji ples u paru pruža nešto što je ljudima potrebno i zato je ples zaista jedan od najbržih putova prema sreći ili osjećaju zadovoljstva.